O stereotipnom muškom pogledu znamo sve što se ima znati: radi se o sveprisutnom standardu čiji je diktat uvelike zaslužan za jednoličnost vizualne kulture kakvu susrećemo u svakodnevici. Naše predrasude o tijelu, seksualnosti i rodu uvijek se iznova uspostavljaju putem slika proizvedenih po izlizanoj formuli promatrača i promatrane, muževnosti i ženstvenosti te samorazumljive heteroseksualnosti.
No je li svaki muški pogled isti? Što je sa ženskim pogledom?
Brazilski autor Gianfranco Briceño odlučio je svoje desetogodišnje iskustvo s modnom fotografijom nadopuniti projektom koji preispituje društvena očekivanja od muške seksualnosti. Fotografije koje objavljuje u časopisu Snaps Fanzine ne robuju održavanju mačističke fasade, umjesto toga prikazuju dvije kulturalne dimenzije muškog identiteta: onu koja se tiče brazilskog hedonizma i kulta tijela te onu koja se odnosi na brazilsku gay kulturu.
Poput mnogih umjetnika/ca sa sličnom vizijom, Briceño odustaje od profesionalnih modela i traži nehinjenu prirodnost svojih poznanika. Ispred ili iza objektiva, svi uključeni u projekt dijele isti cilj – maknuti se iz geta i zamijeniti ograničavajuću etiketu manjine slobodom izražavanja.
{gallery}sanpsfanzine{/gallery}
Nešto drugačiji doprinos vidljivosti gay kulture predstavlja izložba i ekskluzivno izdanje časopisa o fiktivnom ‘murjaku’ Milku Jaggeru. Lik korumpiranog losangeleskog policajca proizašao je iz mašte Michaela B. Wallacea, bubnjara kanadskog post-punk benda Viet Cong, a za njegov vizualni identitet zaslužna je modna fotografkinja Sarah Piantadosi. Stopivši mačizam iz osamdesetih s queer fantazijama Piantadosi satirizira ideju tradicionalnog američkog policajca koja joj je, kaže, poprilično odbojna s obzirom na represivni potencijal.
Njezine su fotografije transgresivne utoliko što odgovaraju na žudnju pogleda koji je još uvijek tabu, k tome često ugnjetavan upravo zahvaljujući tradicionalnoj konfiguraciji moći utjelovljenoj u američkom policajcu.
{gallery}milkjagger{/gallery}
Pritisak dominantne kulture prisutan je i na društvenim mrežama, u što smo se već uvjerili/e, ali na cenzuru je moguće odgovoriti još većom ustrajnošću – kao što je to učinila fotografkinja iz Vancouvera Megan Magdalena Bourne. Istražujući različite pristupe rodu, Bourne je stvorila seriju fotografija muškaraca u uobičajenim ‘ženskim’ pozama, pod nazivom BOYS BOYS BOYS.
„Započela sam ovaj projekt gotovo slučajno. Bila sam ljuta jer moram cenzurirati svoje fotografije žena, i što se tiče roda općenito. Stoga sam se obratila jednom od svojih prijatelja da vidim želi li rekonstruirati neke od scena s fotografija koje su mi uklonjene sa stranica društvenih medija u nadi da bi mogle inspirirati ljude da propitaju zašto bi seksualizirali, i cenzurirali, ženu u istoj situaciji.“
Upotpunjeni intervjuima, Bourneini portreti također predstavljaju muškarce iz njezina okruženja, a vizualna interpretacija njihova rodnog identiteta rezultat je zajedničke kreativne slobode. Fotografije su zasad dostupne samo na internetu, no umjetnica se nada da će ih u budućnosti spojiti u časopis.
{gallery}boysboysboys{/gallery}
Ovakav tip intimnog i iskrenog portreta prisutan je i u radu Jodie Elliott, čiji projekt In Bloom osim ženskog pogleda tematizira mladenačku kulturu i nesigurnost adolescencije.
Elliott vlastitu mekoću pribraja specifičnostima ženskog pogleda, stoga bi se moglo zaključiti da je ranjivost njezinih modela odgovor namijenjen ženskom promatraču.
{gallery}inbloom{/gallery}
Međutim, mogućnosti muškog pogleda dalekosežnije su od onih koje dopuštaju stereotipi o muževnosti – o tome svjedoče i fotografije Andyja Jonesa koje otkrivaju zanemarene ili poricane kutke muške žudnje, istodobno mijenjajući ikonografiju muževnosti. Njegov časopis You fyt wiv your Boiz, You die wiv your Boiz redefinira momačku kulturu i zadire dublje u prirodu muških prijateljstava ‘temeljenih na znatiželji, nevinosti, privrženosti i pravom osjećaju bratstva’.
„Na jednoj jednostavnoj razini projekt je oda mojim prijateljima, no nadam se da je ideja takve snage prijateljske veze nešto s čime se ljudi mogu poistovjetiti“, ustvrdio je umjetnik iz Leedsa.
Kompleksnost rodnih identiteta nipošto ne može biti obuhvaćena standardima dominantne kulture, kao ni perspektivama nekolicine koja ih se usudi preispitivati, no čini se da samo potonji/e uviđaju pravi potencijal slike – ne u potvrđivanju onoga što (mislimo da) znamo, već u postavljanju novih pitanja. Uostalom, čemu umjetnost služi?
{gallery}lads{/gallery}
