Objavljeno

Marina Kelava: Iluzija je da smo zaposjeli prirodu

Marina Kelava, masline Lun na Pagu

Ovog sam ljeta bila na proputovanju biciklom negdje između crnogorskog primorja i istočne Hercegovine kada sam dobila mail s upitom urednice portala: bi li me zanimalo da napravim razgovor s jednom od ovogodišnjih dobitnica nagrade Fierce Women? Naime, nastavila je urednica, osoba o kojoj je riječ također vozi bicikl na duge staze. Nije me trebala puno uvjeravati: zajednička ljubav prema bicikliranju dala mi je okvir, ali tekstove Marine Kelave pratim već dugo i željela sam saznati više o ovoj novinarki, fotografkinji i tjelesno-orijentiranoj terapeutkinji.

Za početak, čestitam na nagradi Strašne žene koju si dobila ranije ove godine. Ipak, to nije tvoja prva nagrada: za svoje tekstove si dobila Velebitsku degeniju za pisanje o ekologiji, kao i priznanje Marko Polo za putopisnu reportažu za putopis u kojem pratiš svoje bicikliranje krajevima odakle potječe tvoja obitelj. Puno me stvari tu zanima. Recimo: koliko je teško bilo voziti po brdima BiH, jesi li putovala sama ili u društvu, zašto si odlučila upravo na ovaj način obići te krajeve?

Hvala na čestitkama. “Strašne žene” su me ipak prilično iznenadile, ne mogu reći da do kraja osjećam da sam zaslužila tu nagradu.

Što se tiče tog putopisa, išla sam nekim poslom od Splita do Dubrovnika pa sam htjela izbjeći magistralu. Put me odveo u planine. Inače, ne planiram nikad previše, puštam da put odvede kamo želi. Taj put sam bila sama. Putovanje u društvu je jedno, a putovanje sam je drugačije iskustvo. Čovjek kada je sam, drugačiji je. Mora iznova definirati svoju zonu sigurnosti, mora pronaći sigurnost sam u sebi, a ne crpiti je iz odnosa. To znači i otvoriti se, prema ljudima, prema “okolišu”. Volim putovati sama, to je kao neka vrsta samospoznaje. Gdje su moji strahovi, gdje su moje granice? Tada najčešće osjetim da me drži Zemlja i da je sve u redu.

Volim putem upoznavati druge putnike, privremeno nam se putevi spoje i zatim opet razdvoje. Volim i taj neki prostor za kontemplacije koji se otvara kada je čovjek sam s biciklom i cestom. Na kraju, to sve pridonosi kvaliteti pisanja. No, da podsjetim, još 30-ih godina prošlog stoljeća Franjo Fuis je putovao biciklom i pisao reportaže. Tada je to sigurno bilo puno zahtjevnije iskustvo, ceste su bile puno lošije, gume na biciklima puno tanje, bicikli bez brzina. Današnji su bicikli ipak puno napredniji, a putovi prohodniji. Avantura je danas ipak puno manje zahtjevna nego je to bila prije sto godina.

Josipa Lulić, biciklistička staza Ćiro u Hercegovini

Moje iskustvo dugih vožnji biciklom jest takvo da se često zadesim u krajevima u koje inače nikad ne bih zašla – romantičnim, poput malih pitoresknih sela u Istri, ali katkad manje romantičnim iako iznimno zanimljivim: siromašnim predgrađima, industrijskim zonama, napuštenim zaseocima. Koja su ti iskustva vožnje najzanimljivija?

Voziti se zabačenim cestama, penjati se uz neko uzaludno brdo na plus 40, izgubiti se u šumi, u zadnjem trenutku prije nego me sruši sunčanica uletjeti u lokalnu birtiju, hladiti se i slušati o čemu se priča… U zadnje vrijeme volim voziti neke svoje duatlone ili triatlone. Voziti bicikl dokle je prohodno pa satima hodati ili plivati, veslati… Brzina bicikla je mnogo bliža onome što naš živčani sustav može tolerirati nego brzina automobila. Na biciklu smo dovoljno brzi da negdje stignemo, a opet dovoljno spori da ne propustimo bivanje u krajoliku. Vožnja bicikla izvan gradova je često meditativna, vraća nas u sadašnji trenutak, dovoljni smo sami sebi i svijet nam je dovoljan. Tu je i taj bitni element gdje možemo osjetiti vlastitu snagu, osjetiti da možemo, da nas snaga naših mišića negdje vodi. Svima nam je potrebno osjetiti da nas ima u tijelu, da imamo snage, da smo ponekad i unatoč svemu još uvijek tu.

Ako se nastavimo kretati kroz teme tvoga rada prateći nagrade, Velebitsku degeniju dobila si za reportažu o zajedničkom upravljanju u Slavoniji, ali ekološke teme kojima se profesionalno baviš pokrivaju daleko širi raspon priča – od kolumbijskih rudnika krvavog ugljena do obnovljivih izvora energije. Kako vidiš medijski prostor u Hrvatskoj kad je riječ o temama vezanima za klimatsku pravdu, a kako vlastito mjesto u tom prostoru? 

Došao je taj trenutak kada se teme o klimi više ne mogu izbjeći, primjerice suha korita rijeka ili redukcije vode nije nešto što se može ne vidjeti. Od osnutka H-Altera pišemo o klimatskim promjenama. Tada je to još bila sfera o kojoj su nešto znali ili za nju marila tek mala skupina aktivista i znanstvenika. Nakon 15 godina pisanja o tome, nemam više osjećaj da mogu puno pridonijeti. Ono o čemu smo pisali godinama, da je nužno raditi na energetskoj i prehrambenoj neovisnosti, lokalizaciji proizvodnje i potrošnje, je sada valjda svima jasno. No, da smo na tome stvarno i počeli raditi prije 10 ili 20t godina, sada ne bismo bili suočeni s ovoliko problema.

Marina Kelava, negdje podno Dinare

Osim bicikliranja, planinariš i voziš kajak. Je li te neposredno iskustvo bivanja u prirodi dodatno senzitiviralo za ekološke teme, ili te je, obrnuto, bavljenje njima potaklo na provođenje vremena na otvorenom? Kako doživljavaš svoj odnos s prirodom?

Nažalost, jezik nam je manjkav pa je teško izraziti se. Mi u prirodu ne idemo jer bi to značilo da je priroda nešto drugo. No, nije, mi smo priroda, čovjek je priroda. Čim boravimo u tijelu, u prirodi smo. Tu smo negdje i zapeli u brojne probleme, kad smo pomislili da smo nešto drugo. Postoji snažan osjećaj mira koji dolazi iz prihvaćanja te činjenice, kada možemo boraviti u šumi, disati s njom i samo biti prisutni sa svime što postoji u ekosustavu, ni više ni manje bitni ni nebitni. Naš odnos s prirodom je naš odnos s nama samima. Poznajemo li mi sami sebe? Vjerojatno ne, ili ne dovoljno. A što je došlo prije, stvarno ne znam. Tamo negdje s četiri ili pet godina dohvatila sam u ruke svoju prvu knjigu, slučajno je to bila Heidi Johanne Spyri, izdanje koje je u sebi imalo prekrasne ilustracije planina. Pročitala sam je jedno 16-17 puta i zaljubila se u slike planina i ta čežnja za planinama je ostala sa mnom do danas.

Bicikl je ključni sadržaj još jednog značajnog segmenta tvog života – Biciklopopravljaone. Bicpop je prostor u koji građani mogu doći i naučiti sami popraviti svoj bicikl, ali i mjesto na kojem mogu donirati stare bicikle koje volonteri onda popravljaju i doniraju onima kojima je to potrebno. Zašto volontiraš tamo?

To se i ja često pitam jer sam često prekršila svoje vlastite granice s tim radom! Uvijek postoji više ljudi koji trebaju bicikle nego što mi imamo ljudskih resursa. No, ima nešto u radu rukama, u tome da vidiš rezultate svoga rada brzo i neporecivo. Kada vratiš u život stari bicikl, znaš da si nešto napravila. Brojni poslovi danas nemaju više tu dimenziju. I kad radim novinarski posao, produciram neki tekst, ali on ode u internetski prostor, utopi se u nekom moru sulude količine informacija. Oživljeni bicikl ide nekoj konkretnoj osobi koja od toga ima neke konkretne koristi. A poznato je da rad rukama ima i terapeutski učinak. Vraća nas u sadašnji trenutak, a u sadašnjem trenutku je obično dovoljno dobro. Bicikl je sam po sebi magičan stroj – i vozilo i sportski rekvizit i terapeutsko pomagalo. Bicikl uz razumno održavanje može voziti i 100 godina, ne troši fosilna goriva, ne proizvodi buku, demokratičan je. Kad smo poslije poplave išli u Gunju, automobili su nakon dva tjedna pod vodom bili neupotrebljivi. Bicikle smo lako vratili u vozno stanje. Ako razmišljamo o razvijanju vlastite otpornosti na krize budućnosti, nabavimo bicikl.

Josipa Lulić, Srijem, cesta Vukovar-Ilok

Pitanje migracija još je jedna tema tvog novinarskog i aktivističkog rada. Bicpop ljudima omogućava veću mobilnost unutar grada; ipak, kada se dovezem biciklom na neki granični prijelaz, često se zapitam koje me sreće i slučajnosti dijele od prelaska te iste granice par kilometara dalje, po noći i preko nabujalih rijeka, u bijegu od palica, pasa i pucnjave. Kako ti doživljavaš granice u svojim raznim ulogama i putovanjima?

Mi smo tu jako kratko, što je 60 ili 80 ili čak 100 godina u povijesti planeta Zemlje? Koja smiješna ideja da mi kao jedinke posjedujemo zemlju ili neke njene dijelove. Puno toga što radimo pogonjeno je strahom, nesvjesno stalno tražimo taj neki osjećaj sigurnosti. No, sigurnosti koju tražimo nema, ni kad posjedujemo puno toga materijalnog ni kad smo ograđeni visokim ogradama. Ljudski život je promjenjiv i prolazan. I naš i nekog čovjeka s druge strane planeta.

Osim što izvještavaš rječju, radiš to i fotografijom. Tvoje su se fotografije više puta našle na međunarodnim izložbama. Što ti je draže, fotoaparat ili tipkovnica? Vrijedi li slika (više od) tisuću riječi kad je riječ o reportažnom novinarstvu?

Možda bih do prije nekoliko godina rekla da mi je oboje jednako drago, no u zadnje vrijeme se ne osjećam kao da imam još puno toga za reći pa mi je trenutno fotografija bliža. Iako i to se promijenilo, nisam izvadila “pravi” fotoaparat iz torbe valjda dvije godine. Kako se motivirati da vučeš tešku tehniku ako imaš u džepu mobitel? Voljela bih usporiti, imati ponovo strpljenja čekati “odlučujući trenutak”, onaj trenutak kada se prizor pred nama pretvara u dobru fotografiju. Ali i za dobiti nešto od dobre fotografije, gledatelji bi trebali izaći iz “scroll” moda, a svi smo manje-više tamo, preopterećeni procesuiranjem gomile informacija da bi meditirali nad jednom fotografijom.

Marina Kelava, Tulove grede, Velebit

Posljednji veliki tematski blok koji prepoznajem u tvom novinarskom radu također je vezan za tvoj životni put. Pišeš obimne i važne tekstove o mentalnom zdravlju, a i završila si edukaciju za tjelesno orijentiranu terapiju. Pisala si o depresiji i suicidu, prepoznavši ga kao javnozdravstveni problem. Na koji način kao pojedinci u zajednici možemo razmišljati o ovom pitanju i što možemo učiniti u vezi s njim?

Dogodilo se tako da smo na H-Alteru imali jedan višegodišnji projekt u čiju su se temu uklapale teme mentalnog zdravlja, pa je tako došlo do toga da više pišem o tome. Ljudi me pitaju kakve veze imaju novinarstvo i terapija. Do terapeutske škole me doveo zamor crno-bijelim svijetom. U pisanju su se teme zapravo uvijek ponavljale, imali smo nekog tko zagovara nešto štetno i nekog tko brani nešto. Recimo, tema golf terena se provlačila više od desetljeća. Nije se tu imalo više što reći, samo se vrtjeti kao hrčak na svom kotaču. Trebalo mi je da istupim iz toga i sagledam stvari drugačije.

To mi je omogućila tjelesna terapija, kroz nju sam shvatila da odnos prema prirodi, što je bila tema mog profesionalnog rada, itekako ima veze s mojim tijelom i psihom. Ono kako se mi ponašamo prema prirodi, tj. ostatku prirode, je isto kako se ponašamo prema vlastitim tijelima. Ostatak prirode zatrpavamo smećem, svoja tijela zatrpavamo brzom hranom, šećerom, alkoholom, neprobavljenim emocijama. Ostatak prirode izrabljujemo trošeći bezumno materijalno ograničene resurse, svoja tijela izrabljujemo glorificiranjem užurbanosti i stresa. Kada se stvarno spustimo u vlastita tijela, osjetit ćemo da nam velik dio tog sadašnjeg načina života ne treba niti to želimo. Kad poradimo na vlastitim traumama, činimo manje štete ostatku planetarne zajednice.

Nije to neko svjetsko otkriće, o tome piše npr. Charles Eisenstein, a sigurno i brojni drugi autori/ce. Dugo vremena me pogađalo to kako se odnosimo prema planetu, od šume koju sječemo do količine betona kojom zalijevamo tlo. No, planet, priroda, je moćna. Ona ne treba zapravo moje emocionalno trošenje. Priroda lako može progutati sve naše građevine i organizacije. To sve češće i vidimo da se događa. Iluzija je da smo išta osvojili, zadobili, zaposjeli. Priroda je snaga, ta snaga je i u nama, ali dok smo god ogradili sebe i vidimo se kao nešto drugo, nećemo naći drugi način postojanja. Onaj u kojem smo i dalje ovdje neporecivo prolazno, ali možda to kratko vrijeme što smo ovdje provedemo mirnije, prisutnije i povezanije.

Marina Kelava, rijeka Soča, Slovenija

Povezano