Zamislite društvo bez očeva, bez braka (ili razvoda), društvo u kojem ne postoje nuklearne obitelji. Na čelu obiteljskog stola mjesto zauzima najstarija članica obitelji s kojom žive njezini sinovi i kćeri, te slijedeći matrilinearni poredak, potomci njezinih kćeri. Muškarci su tek nešto više od pastuha, donatora sperme koji oplođuju žene, ali ipak imaju nešto udjela u odgoju djece.
Ovaj progresivni, feministički svijet ili anakronistički matrijarhat, iskrivljen poput bilo kojeg patrijarhalnog društva, ovisno o vašem gledištu, smješten je u bujnoj dolini u Yunnanu, u jugozapadnoj Kini, u dalekim istočnim podnožjima Himalaje.
Drevna plemenska zajednica tibetanskih budista/kinja zvana Mosuo živi iznenađujuće moderno: žene se tretira jednako, ako ne i superiorno naspram muškaraca; i žene i muškarci mogu imati koliko žele seksualnih partnera/ica, lišeni su predrasuda, a takve proširene obitelji zajedno odgajaju djecu i skrbe o starijima. No, je li zaista tako utopijski idilično kao što se čini? I koliko dugo takva zajednica može opstati?
Choo Waihong upravo je to naumila saznati. Godine 2006. Waihong napustila je posao uspješne korporacijske odvjetnice u Singapuru kako bi putovala. Nakon što se doškolovala i radila u Kanadi, SAD-u i Londonu, osjetila je poriv da posjeti Kinu, zemlju svojih predaka. Nakon čitanja o Mosuu, odlučila je otputovati u njihovu živopisnu zajednicu – niz sela koja okružuju planinu i jezero Lugu – baš kao što to čini i mnogo turista. Osim panorame i čistog zraka, postoji još nešto što je zaintrigiralo Waihong.
„Odrasla sam u svijetu u kojem muškarci vode glavnu riječ“ kazala je. „Puno sam se svađala sa svojim ocem – bio je tipični muškarac u krajnje patrijarhalnoj kineskoj zajednici u Singapuru. Ni na poslu se nisam osjećala kao da mi je tamo mjesto, pravila su bila usmjerena prema muškarcima, koji su ih, za razliku od mene, intuitivno shvaćali. Feministkinja sam cijeloga života, a činilo se da Mosuo postavlja ženu u središte svoga društva. To je bilo inspirirajuće.“
Topla, znatiželjna i dovitljiva, Waihong je vrlo brzo stekla prijatelje/ice. Otkrila je kako mosuanska djeca ‘pripadaju’ samo svojim majkama – njihovi biološki očevi žive u svom vlastitom matrijarhalnom domu. Djecu u Mosuu odgajaju njihove majke, bake, tetke i ujaci.
Iz perspektive nekoga sa strane – poglavito nekog iz Kine, odakle većina turista dolazi – na Mosuo se gleda kao na društvo samohranih majki, kaže Waihong.
„Djeca su rođena izvan braka, što je za Kinu još uvijek neobično. Ali Mosuo ne vide to na takav način – za njih je brak neuvjerljiv koncept, a dijete je bez oca iz jednostavnog razloga, jer njihovo društvo ne pridaje važnu ulogu očinstvu. Ono što mi podrazumijevamo pod pojmom nuklearne obitelji postoji u njihovoj zajednici, ali samo u drugačijem obliku.”
Muškarci i žene prakticiraju nešto što je poznato kao ‘hodajući brak’, elegantan termin za tajne, noćne sastanke s ljubavnicima, poznate kao i ‘axia’. Kada je šešir nekog muškarca okačen o kvaku ženinih odaja znak je drugome muškarcu da ne ulazi. Od one-night standa do redovitih susreta koji prerastaju u ekskluzivna, cjeloživotna partnerstva, koja mogu, ali i ne moraju završiti trudnoćom. No parovi nikada ne žive skupa i nitko ne izgovara ‘subonosno da’.
„Za žene u Mosuu, axia je često ugodan bijeg od napora svakodnevnog života, kao i potencijalni donor sperme.“ kaže Waihong. „U svakom pogledu Mosuo muškarci su feministi. Dječacima ne predstavlja nikakav problem da paze na svoje mlađe sestre ili da posvuda vode mlađu braću držeći ih za ruku.“
Nekoliko mjeseci nakon prvog posjeta, Waihong se vratila na jezero Lugu. Tinejdžerica Ladzu se ponudila da ju nauči mosuanski jezik, koji se prenosi usmeno, te da ju upozna sa svojom obitelji. Njezini posjeti postali su sve učestaliji i dulji. Postala je kuma Ladzu i njezinom bratu Nongbuu. Ladzuin ujak Zhaxi, koji je lokalna ličnost i poduzetnik, ponudio joj je izgraditi kući. Tako se Waihong polako počela udomaćivati.
„Naviknula sam se putovati između Singapura i jezera Lugu i tako spajati nespojivo, užurbani gradski život s onim mirnijim, seoskim u planinama.“
Njezini dulji boravci – trenutno s Mosuancima/kama tri ili četiri puta godišnje boravi nekoliko mjeseci – omogućili su joj da otkrije više o ovoj skrovitoj, često neshvaćenoj zajednici.
U odsutnosti braka kao cilja, jedini razlog da žene i muškarci stupe u odnos nalik vezi je ljubav ili užitak u društvu drugoga/e. Uobičajeni razlozi za opstanak veze, poput djece, društvenih ili financijskih razloga, u mosuanskoj zajednici ne vrijede.
Kao neudana žena u zajednici u kojoj brak ne postoji, Waihong se osjećala kao kod kuće. „Sve mosuanske žene su u biti slobodne. No, mislim da su me doživljavali kao čudnovatu, jer nisam odavde i živim sama, a ne s obitelji. Mnogi me pozivaju na večeru, a moji/e prijatelji/ce me stalno nagovaraju da pronađem dobrog mosuanskog ljubavnika.“
Majčinstvo je iznimno bitno u njihovom društvu, te predstavlja životni cilj mlade mosuanske žene.
„Morala sam savjetovati mnoge mlade žene u vezi ovulacije, jer toliko silno žele zatrudnjeti. Doživljavaju te kao potpunu, tek kada postaneš majka.“ Waihong je svjesna da je drugačije gledaju, jer nije majka: “Imam osjećaj da me sažalijevaju, ali su prepristojni da mi to priznaju.“
No, žene u mosuanskom društvu zapravo nemaju pravo da budu išta drugo doli majke, a u slučaju da ne mogu imati djecu ili ne rode žensko dijete, onda ga posvoje od nekoga iz zajednice tko im nije rod ili, kako je češći slučaj, od nekoga tko im je rod s majčine strane.
Za zapadno društvo ovo je manje progresivna strana mosuanskog načina života. Postoji li šansa da takvo društvo, koje u mnogim pogledima emancipira žene i daje im seksualnu slobodu, zapravo samo proizvodi glorificirane kućanice iz 1950-ih, koje nemaju drugog izbora osim da postanu majke?
Waihong tu frustriranost osjeća u vezi svog kumčeta, Ladzu (22): „Ona je majka i vodi miran život. To je uobičajeno za mladu mosuansku ženu, no voljela bih da je drugačije. Za mene je to gubitak.“
Stvari se ipak mijenjaju. S dolaskom (većinom kineskih) turista ranih 90-ih, s izgradnjom ceste, zračne luke i sa stvaranjem poslova za Mosuance/ke, njihov tradicionalni način života mladim se mještanima/kama počeo se doimati zastarjelim.
Ladzu i njezini prijatelji možda još uvijek pokušavaju održati matrilinearnu tradiciju svoga plemena, ali ona je sada dio prve tranzicijske generacije. Udana je za Han Kineza, ali još uvijek živi na jezeru Lugu, u svojoj vlastitoj kući, sa suprugom i sinom. Nije sama, iako generacija njezine bake, u svojim šezdesetim i sedamdesetim godinama još uvijek prakticira ‘hodajući brak’, kao što to čine i mnoge žene u svojim četrdesetima. Ipak, oko polovice žena u tridesetim godinama žive sa svojim ‘partnerima’, očevima svoje djece. Manjina muškaraca i žena oženi se ili uda izvan zajednice te odseli.
Feministički aktivizam u Kini je u porastu te je usmjeren protiv neprekidne diskriminacije. Naime, u Kini se neudane žene koje imaju više od 27 godina smatra ‘ostatkom’. Mogu li ove prirodno emanicipiranei Mosuanke i Mosuanci pokazati kineskom društvu drugačiji pristup obiteljskom životu?
„Da,“ tvrdi Waihong, „da su single (slobodni) i pritom ponosni na to.“ Theguardian…
Prevela i prilagodila: Paula Ćaćić
