Ostati sama sa sobom u predvečerje civilizacije tjednima i možda mjesecima – bio je to jedan od onih worst case scenarija kojih sam se grozila u prošlosti. Slika koju bih uvijek uspijevala odagnati nakon što bi mi se zalijepila za svijest. Uostalom, mislila bih tada: mogućnost da se to zaista dogodi nije značajna. Najveći dio svog odraslog života provela sam u dugim i (ne)stabilnim vezama s djevojkama. Nema razloga da me u takvom lezbijsko-obiteljskom okruženju ne zatekne i ta dugo spominjana apokalipsa u koju smo sve manje vjerovali, a sve se više s njom sprdali memovima na internetu.
I onda se u ožujku 2020., u trenutku mog jednogodišnjeg soliranja, dogodio Covid-19. Gotovo naglo i neočekivano, u nekoliko dana moja je stvarnost svedena na jednosobni stan u gradu u kojemu je koncentriran najveći broj oboljelih od korona virusa u državi. U gradu koji je nekoliko dana od početka karantene, dok smo još podmazivali živce za velike izazove, doživio svoj najveći potres u posljednjih 140 godina!
Zašto kao i svaka poštena lezba nisam na vrijeme nabavila mačku, psa, djevojku, play station…? U ovu krizu očito sam ušla nespremna, kao trećeligaški nogometni klub u prijateljskoj utakmici s prvakom države. U prvim danima činilo se izvjesnim da kraj prvog poluvremena neću dočekati na nogama, a kasnije… kasnije sam počela stjecati neku formu, krhku i promjenjivu, ali ohrabrujuću.
No, kako se dogodilo da sam najzlokobnije proljeće na planeti dočekala tako nespremna? Kao što bi rekao najpoznatiji hrvatski istraživački novinar: krenimo redom!
Mačke. Jako su slatke, zajebane, kul, pussy cats, volim pjesmu Lovecats od The Curea, volim mačke svojih prijateljica, ali ja – ne znam, nisam luda za mačkama. Možda zato što ne volim da mi netko skače po glavi dok spavam, nagađam. Nikada ne bih uzela mačku u svoje solo kućanstvo, no ako je u pitanju mačka moje partnerice, mogla bih posve ugodno kohabitirati.
Pas. Dugo već želim psa, ali vlasnice pasa s kojima sam bliska razuvjeravaju me od ideje da udomim psa. Kažu: „Često putuješ, ideš na rezidencije, nemaš auto, jesi luda?“
Djevojka. O da, djevojka! Rado bih sada mrsila kosu voljenoj umjesto da kriziram i zamišljam sve najgore životne scenarije. Mogle bismo zamišljati apokalipsu zajedno, peći vražje kolače, svađuckati se, ležati jedna po drugoj na kauču. Nedostaje mi lezz life u dvoje: zajedničko gledanje serija pod poplunom, svađice oko svakodnevnih pizdarija, čak i nadurene šutnje koje završavaju pomirbenih seksom ili kompulzivnim jedenjem junk fooda. Chatam s prijateljicom, ona završava kratku priču, kaže mi da piše o sisama. Zgromi me prizor sisa u koje uranjam nos, lice, usne, kao da prvi put u ljetu ulazim u more, ujutro na praznoj plaži, dok je more još mirno. U isti čas me obuzme ludilo za sisama, još jedan par sisa trebam više od svega u ovoj karanteni. Pišem joj da bih se zadovoljila i s jednom, kao kriznom mjerom. Šta da vam kažem, navikla sam na rezove. Everybody needs somebody to love, kažu Blues Brothersi, i teško je ne složiti se s tim izlizanim refrenom.
Play station. Nikad nisam shvatila u čemu je dražest te igre, osim što košta sto milijuna. Sumnjam da moj unutarnji glas može utišati konzola Četvorke. Možda samo nisam našla igru koja bi me dovoljno jako zapalila. Ostaje da probam u budućnosti.
Romantiziranje karantene za umjetničko stvaranje u posljednjih mjesec dana frca sa svih strana, na trenutke i sama sudjelujem u tome, kasnije mi dolazi spoznaja o tome koliko je cijeli diktat i forsiranje zapravo oblik prinude za nezaustavljivom produktivnošću, isti onaj diktat tržišta koji se sada, više nego ikada ranije, seli u digitalnu i virtualnu sferu.
Prestati raditi, uzeti kratku pauzu, na nekoliko tjedana, mjesec ili čak dva? Ne, to nije prihvatljivo. Jesmo li sada u penziji, dugo žuđenoj i prizivanoj u obliku šala i zafrkancije nekada ranije, u mirnodopskim vremenima? Novac se mora vrtjeti, kako god bilo. Iako, stalno nam govore da je novac prljav, pa ga treba peglati, dezinficirati. He he: nije moguće, drugovi, taj novac je odavno prljav, kontaktno i beskontaktno. Odreći se svega i stati.
Onda narativ o osobnom razvoju. I taj je nabujao do neslućenih granica. Sve te spike kako treba moći i znati biti sam/a sa sobom, silno me živciraju. Jer sam sama sebi, mjesecima i godinama ranije dokazala da umijem biti sama, ali ja sam biće titranja u dijalogu, zato više ne nalazim utjehe i smisla u tom izazovu, potrošen je. Karantena je pojačala razlike između mene – solo lezbe i onih uparenih, okupljenih u manje ili veće obiteljske, ljubavne, cimerske, prijateljske formacije. Gledam njihove fotografije na društvenim mrežama, preko ekrana gotovo da mogu onjušiti onaj slatki vonj prisnosti i zajedništva u kolektivnoj tjeskobi. Zavidim im i samosažalijevam se. Pustim se i plačem, refleksno rukama brišem suze i zakašnjelo osvještavam kako činim baš ono što je krizni stožer proglasio jednom od radnja koje treba izbjegavati. Od tada se trudim suze brisati isključivo friškim papirnatim maramicama.
Skrolanje, beskrajno skrolanje. Na njega trošimo minute i sate vremena: lajkanje, lijepljenje srdaca, mnogo srdaca. Sav posao u kulturi, medijima, dijelu uslužnih djelatnosti, modi, psihoterapiji i još koječemu, prebačen je u virtualnu sferu. U prosjeku dnevno održavamo po dva Skype ili Zoom sastanka, i iako se ispočetka činilo da ćemo u karanteni stići pročitati sve propuštene književne klasike, odgledati sve kultne filmove koji su nekada bili na našoj listi, događa se upravo suprotno: neki od nas ne stižu predahnuti od cjelodnevne virtualne komunikacije. Posao i socijalni kontakti prebačeni su na ekrane. Gotovo svo budno vrijeme koje mi ne otpada na čišćenje, nabavku namirnica i kuhanje, trošim na komunikaciju: svi ti skypeovi, svjetlo mobitela, laptopa ili televizora troše i umaraju.
Solo lezbu (bez mačke) fasciniraju brojni fenomeni.
Najviše pomama za pečenjem kruha. Odjednom svi mijese tijesta, kvasac je misteriozno nestao s polica u dućanima, zjape rupe, izgleda kao da je u njemu pohranjeno cjepivo. Razmišljam o tome, ne mogu dokučiti zašto je taj ritual odjednom postao ultravažan. Kamo nestaje sav taj kvasac? Računam da će spoznaja nadoći.
Nakon prvih 15 dana hrvanja s anksioznošću, nagon za preživljavanjem s klupe je poslan ravno u igru. Ustanovljujem nove rituale: ne gledam vijesti na tv-u, ignoriram obraćanja kriznog stožera, važne vijesti provjeravam na Facebooku ili svakih nekoliko dana na službenoj stranici Koronavirus.hr.
Mali privatni projekti: ja i prijateljica – obje smo same u stanu, ja sam u Zagrebu, ona u Splitu, odlučujemo povremeno gledati filmove i serije zajedno. Dala sam joj svoj pass za HBO. Startamo zajedno, u isti trenutak, i onda gledamo, komentiramo na chatu. Ima u tome neke nježnosti i ugode.
Još jedan važan saveznik: glazba.
Spojim YouTube na velike zvučnike i pronalazim stari koncert omiljene grupe. R.E.M. live u Wiesabadenu. Pojačam zvuk, gledam i plešem. Svaki dan odaberem po jednu ili dvije pjesme koje poslušam nekoliko puta za redom, družim se s tim koncertom skoro tjedan dana, ali jedna stvar diže me više od svih: Walk Unafraid. Izgleda da je baš ona postala himna mog karantenskog honeymoona. Prije nego započinje s pjevanjem, Michael Stipe radi vježbe disanja, pratim ga, slušam njegovo glasno disanje iz zvučnika. Pomaže.
Nakon dobrih dana snage i tarzanskog lupanja po prsima, dolaze dani tjeskobe. Strah da više nikada neću zagrliti ljude koje volim za mene je najrazorniji. Jesam li spremna na tu mogućnost, možda bih trebala biti? Razgovaram s prijateljicom o tome. Ona kaže: „Ne možeš i ne trebaš biti spremna.“ Složim se s njom.
Fantazma o drugačijem svijetu i novoj humanosti, odjednom i zagriženi liberali pozivaju na solidarnost. Što mi tu nedostaje? Zašto sam ironična? Zato što tek sada, u kolektivnom strahu za vlastite živote, u narušenom blagostanju. Nitko od njih ne govori čega se spreman odreći za taj bolji svijet, što je doista spreman učiniti da ideja o plemenitosti, zajedništvu i solidarnosti bila više od pukog bajanja. Svi oni neprekidno govore ponavljaju pitanje odgovornosti za ostanak kod kuće i poštovanje mjera izolacije kako bi se od razbolijevanja ili smrti poštedjeli najranjiviji. Hoće li, nakon što se pandemija primiri, smanjiti najamnine za stanove koje iznajmljuju, hoće li naglo produhovljeni libertarijanci umjesto kvadratima, rentama, najamnim radom i robom, početi trgovati nadom?
Ovih dana ponovno pomalo pratim zagrebačko tržište nekretnina, odlazim na internetski oglasnik vidjeti jesu li pandemija i potres donijeli otrežnjenje rentijerima. Nisu. Cijene stanova i dalje stoje postojane kano klisurine u kaosu koji oko nas vlada. Na takvim detaljima jasno je kako se sutra, za dva mjeseca, nećemo probuditi u boljem svijetu. Probudit ćemo se u istom onom svijetu koji poznajemo iz vremena prije krize, bogatom za jedno novo iskustvo, ali još uvijek tvrdokorno pohlepnom. Nedovršeni domaći zadatak neće se sam ispisati, čarolija transformacije i kratko buđenje iz kapitalizma, činit će se kao davno odležani mamurluk.
Mjesec dana od početka karantene počinjem rasplitati enigme koje su me mučile na početku. Naprimjer – kvasac. Uskrs je, odjednom se otkriva tko je odnio sav kvas: katolici! Ludi su za kvascem, a katolika je ovdje mnogo. Mijese i peku da ti mozak stane, tijesto mora nadoći, bez njega je nemoguće voljeti bližnjega svog. Tih dana katolici ne stižu ništa osim mijesiti i peći, u krugu obitelji. Tijesta rastu, peku se, rumene, fotografiraju, stavljaju na društvene mreže. Sve to bilo bi nemoguće da nisu pokupovali sav onaj kvasac, na vrijeme. Katolici misle unaprijed i planiraju, njeguju taktiku. Kupi sav kvasac i ne ostavi ništa bližnjemu svom. Kvasac si i u kvasac ćeš se pretvoriti. Onda, nemoguće je zadobiti njihovu pažnju u tim danima, nemaju vremena. Ljubav je na čekanju, mi moramo biti strpljivi i čekati da pojedu sva ta dizana tijesta, tada će se katolici opet vratiti bližnjemu svom. Ili će toliko pošandrcati i nastaviti peći do smaka svijeta, pomalo strahujem od ovog scenarija. Hoće li svakog mjeseca biti Uskrs, znači li to da više nikada neću držati vrećicu suhog kvasca u rukama? Sve je moguće, katolici nikad ne prestaju iznenađivati.
Mi solerice i soleri svijeta, zatvorenici i zatvorenice smo svojih stanova koji često i nisu naši. Glasovi u našoj glavi ne prestaju govoriti i mrmoriti. Puštam taj glas da radi što hoće, smatram to dobrom samoobrambenom strategijom.
Čini mi se da su završile godine naricanja nad svojom slabošću i krhkošću, morat ću smisliti neku drugu izliku. Ovu sam potrošila već nakon prvom mjeseca karantene, tog čudesnog i bizarnog honeymoona sa samom sobom. Postoji realna „opasnost“ da u ovoj karanteni počnem doista voljeti sebe.
Jesam li to završila s još jednim narativom o osobnom razvoju?! 😉
