Kako se hrvatski animirani film odnosi(o) prema ženama, ženskim likovima i ženskom identitetu

Kako se hrvatski animirani film odnosio prema ženama, ženskim likovima, ženskom identitetu za svojih početaka te za najveće popularnosti i slave, u vrijeme vladavine zagrebačke škole crtanog filma, otprilike od sredine 1950-ih do sredine 1970-ih, a kako se prema njima odnosi danas, za svoje renesanse koja je, nakon stagnacije 1980-ih i 1990-ih, nastupila u 21. stoljeću?

Koliko je pogled na ženu određen činjenicom da u stara vremena u ovdašnjem animiranom filmu gotovo i nije bilo autorica, dok se u novom mileniju njihov udio znatno povećao, a neke su među njima, primjerice Nicole Hewitt i Ana Hušman, najistaknutije inovatorice i anticipatorice u tom području, u nas.

Kako u svojoj izvrsnoj knjizi Prema novoj animaciji, trećem naslovu biblioteke Lumiere & Co. zagrebačkog nakladnika MeandarMedie, uočava Mihaela Majcen Marinić (1974), glavni je lik većine starijih filmova, malog čovjeka u sukobu sa svijetom, bio muškarac, dok su se ženski likovi mahom javljali kao objekti požude ili ljubavi te kao alegorije nedodirljivog, ženskog arhetipa.

^{“Mačka”, Zlatko Bourek}

“Jedan od najeksplicitinijih primjera alegorije ženskoga – straha i nerazumijevanja povezanog s nekontroliranom žudnjom,” zapisuje Majcen Marinić, “lik je ‘razbludne Matilde’ u filmu Idu dani Nedeljka Dragića iz 1969. Među rijetkim filmovima zagrebačke škole u čijem je središtu žena jest remek-djelo Mačka Zlatka Boureka iz 1971., no posrijedi je pomalo mizogina priča, temeljena na Ezopovoj basni.

Tek film Satiemanija Zdenka Gašparovića iz 1978., koji se općenito drži zaključnim djelom zagrebačke škole, mada likovno, stilski i tematski podosta odstupa od njenih glavnih karakteristika, ženama pristupa s drugačijim interesom, odnosno senzibilitetom koji nastoji razotkriti „mnogostranost ženske osobnosti te ukazati na negativnost svođenja žene isključivo na razinu fizičkoga, erotskoga, ali ne umanjujući ulogu i tog segmenta ženstvenosti.”

Počevši od naslova Album iz 1983. Krešimira Zimonića, autora novoga naraštaja, izvedenoga na tragu Gašparovićeve Satiemanije, ulazi se u razdoblje u kojem se “mekoća i priroda specifične ženstvenosti” nastoje zdušnije i slojevitije ilustrirati i proniknuti.

^{“Satiemanija”, Zdenko Gašparović}

Kao najistaknutija ostvarenja što naginju istraživanju psihe žene, njezinih unutarnjih nemira i pitanja tijekom formiranja i transformiranja iz djevojčice u ženu Majcen Marinić izdvaja Film s djevojčicom Daniela Šuljića iz 2000. i Kao nekim čudom Ivane Guljašević iz 2002., dok su kao naslovi što provokativnije pristupaju seksualnosti apostrofirani Zakaj sam pevca razapel iz 2007. Vladimira Tadeja, Revizija iz 2009. Gorana Trbuljaka te Ja iz 2010. i Soba iz 2011. Ivane Jurić. 

Takve različitosti Majcen Marinić općenito pripisuje tome što su se za proboja kreativnosti hrvatskog animiranog filma, autori zagrebačke škole, djelujući u okolnostima samoupravnog socijalizma, društvenom kritikom bavili više uopćeno, na razini alegorije, dok su se pridošli naraštaji, isprva pod olabavljenom društveno-političkom stegom, a potom pod okriljem novih, demokratskih vjetrova, ne imajući više jasno ocrtanog ugnjetavača u obličju definiranog, u osnovi represivnog državnog aparata, okrenuli izražavanju društvene kritike kroz bavljenje intimnijim temama, pojedincem, unutarnjim problemima i dvojbama.

“Je li svijet koji je u stanju raspada vrijednosti uopće još predočiv u totalitetu?” kako se svojedobno zapitala Hannah Arendt.

^{“Soba”, Ivana Jurić}

Jedina samostalna autorica animiranih filmova u Hrvatskoj zadugo je bila tek Ljubica Heidler koja se afirmirala 1970-ih, a nezaobilazan bje i kreativni doprinos montažerke i glazbene voditeljice Tee Brunšmid, čiji se potpis nalazi na brojnim najvažnijim ostvarenjima zagrebačke škole, no koja zapravo nije bila autorica. Poljem animacije, međutim, i u svjetskim su okvirima tradicionalno autorski dominirali muškarci.

Prema kraju milenija to se počinje mijenjati, pa tako među vodeće snage pristižu, primjerice, američko-kanadska sineastica Caroline Leaf te Britanke Joanna Quinn i Clare Kitson.

Krajem osamdesetih i u devedesetima i u nas se pojavljuje više autorica, među kojima Majcen Marinić navodi Magdu Dulčić, Nicole Hewitt, Ivanu Guljašević, Anu Hušman i Anu Mariju Vidaković, a danas se animiranim filmom aktivno bave mnoge autorice, poput Ivane Bošnjak, Helene Bulaje, Irene Jukić Pranjić, Jelene Oroz, Petre Zlonoge, od koji su neke među lučonošama aktualne scene. Premda teorije o ženskom pismu u umjetnosti i nadalje imaju svoje zagovornike, Majcen Marinić suzdržava se zadiranja u takve teze, držeći da je svaki umjetnik individua s vlastitim idejama i stilom, odnosno načinom izražavanja.

Tu misao podupire riječima Ane Hušman, zabilježenima na tribini o ženama u animaciji održanoj na Animafestu 2008., koja je tad kazala da se ono žensko u filmovima, ali i u drugim umjetničkim formama, eventualno može iščitati u specifično ženskoj zainteresiranosti za određen tip sižea, odnosno za probleme tipično ženske svakodnevice koja je, dijelom i kao rezultat osobnog izbora, a dijelom i same prirode, ipak različita od tipično muške problematike.      

^{“Požuda”, Irena Jukić Pranjić}