Objavljeno

Kako sam ušla u menopauzu

Zar nije prerano?, upitala sam se kada mi je liječnica internistica kod koje sam došla na privatni dijagnostički pregled, rekla da mi jajnici gube funkciju. Njoj nisam rekla ništa, samo sam je blijedo i nezainteresirano pogledala, jer tu sam bila zbog posve drugih razloga. U polikliniku sam došla sam na ultrazvuk abdomena, potaknuta gastritisom i probavnim tegobama koje me povremeno muče posljednjih godina. O njezinoj rečenici počela sam razmišljati tek danima kasnije.

U trenutku koji opisujem u gornjem odlomku imala sam 40 godina. Nikada nisam željela biti rotkinja, planiranje trudnoće za mene je bila sintagma koja se odnosi uglavnom “na druge žene” pa do tada nisam bila pretjerano (čitaj: uopće!) zainteresirana za kontroliranje razine svog fertiliteta. Vrlo rijetko i nerado sam odlazila na ginekološke preglede, ne mogu se pohvaliti savjesnošću na planu kontroliranja svojeg reproduktivnog zdravlja. Znam, ne služi mi na čast, niti me od toga spašava izlika da su mi kao lezbijki odlazak kod ginekologa i obavljanje papa testa bili poprilična trauma. U zlatno doba mojih jajnika (90-e i rane 2000-e) nije bilo jednostavno pronaći gay friendly ginekologa ili ginekologinju u Zagrebu, a o manjim gradovima i mjestima da ne govorim.

Desetljećima sam imala redovnu menstruaciju, doduše s vrlo kratkim ciklusom (24-25 dana), obilnim krvarenjem i zamjetnim PMS-om koji je s godinama dobivao na snazi i trajanju. Negdje sam pročitala da se mi žene rodimo s oko milijun jajnih stanica, čiji broj tijekom života polagano opada: do puberteta ih ostane oko 400 000, a s godinama se njihov broj smanjuje. Dakle, nekoć sam ipak bila milijunašica, zaključujem ironično.

Prije tri godine povremeni izostanak menstruacije pripisala sam stresu, nije mi padalo na pamet uzimati hormonsku terapiju, odlučila sam čekati da se stvar sama stabilizira. Kroz godinu dana ili nešto manje pokazuje se da sam polagala nade u prilično naivnu ideju, sličnu mitu o samoregulaciji slobodnog tržišta koji su smislili ideolozi neoliberalnog kapitalizma. Menstruacija kasni sve češče, dok jednog dana zaključujem da su protekla već četiri mjeseca od posljednje. U trenutku kada ovo pišem prolazi već deveti mjesec bez gospođe koja mi je zagorčavala život desetljećima. Nemam osjećaj da će ikada više svratiti.

Sjećam se dana kada sam je upoznala. Bio je Prvi Maj, bila sam na osnovnoškolskom izletu povodom praznika rada koji se još tada sredinom 80-ih u Jugoslaviji slavio u različitim privatnim i javnim oblicima. Sjećanje na crvene karanfile, prepun izletnički autobus izlazi na odmorištu i ja u javnom toaletu s užasom spoznajem da krvarim, hvata me panika, ali nekoliko minuta kasnije shvaćam u čemu je riječ. Iako me je majka dovoljno pripremila za mogućnost da se to dogodi, ostatak izleta prolazi mi u stidu, izbjegavanju ljudi i stalnim odlascima na wc, kako bih provjerila stanje u hlačama. Zadnju menstruaciju imala sam u maju prošle godine i ako više nikada ne stigne, moći ću reći da je moja menga usklađena s jednim od najvažnijih socijalističkih praznika. Prilično dirljivo za lezbijku koja sebe drži socijalističkom feministkinjom. Ne bih podnijela da se sinkronizirala s 10 travnjem, ali izgleda da je moje tijelo u ovom slučaju pokazalo stanovitu ideološku zrelost.

Nikada neću točno znati kada je stvarno počelo. Mnogo je elemenata koje bih morala unijeti u jednadžbu, ali kad malo mućnem glavom shvaćam da su stvari prilično mjerljive i jednostavne: egzistencijalni uvjeti mog života i posljedične ekonomske (ne)prilike, intimno-ljubavi stresovi koje sam proživjela u posljednjih pet godina, rad u izuzetno nesigurnom sektoru civilnog društva…

Ilustracija: Jorinde Voigt

Kada sam 2016. godine počela biti sve tjeskobnija, umornija, isrcpljena neregularno snažnim PMS-ovima i menstrualnim ciklusom u trajanju od skoro šest dana za koeg sam trošila po tri paketa uložaka, nisam bila svjesna da se nalazim u predmenopauzi. Prekarni rad u nesretnoj sinergiji s nesigurnim i niskim primanjima, udar na neprofitni sektor od strane Zlatka Hasanbegovića, neizvjesna budućnost i strah od gubitka posla: sve to bilo je lako proglasiti razlogom za spomenute psiho-fizičke simptome. No, mogu li konzervativnu kontrarevoluciju kriviti za prerani ulazak u perimenopauzu? Dugo sam razmišljala o tome. Znanost i popularna znanost govore svašta i ja se posljednjih mjeseci teško snalazim u toj gomili često suprostavljenih teorija i naputaka.

Otkako sam shvatila da sam “ušla u klub” počela sam bolje zamjećivati diskurs o menopauzi u medijima, reklamama, ženskim revijama, u javnom prostoru. Odjednom su svugdje nicali podsjetnici o tome kako sam i ja jedna od žena kojima se obraćaju svi ti endokrinolozi/nje, ginekolozi/nje, psihoterapeuti/kinje, ženske revije, pa čak i kazališne predstave koje od nas žele uzeti novac kako bismo njihovim rječnikom – “prebrodile” i “pobijedile” to strašno razdoblje u trajanju od čak pet do deset godina!

Onda ta isrcpljenost, tromost, osjećaj da su mi mišićno tkivo i kosti oslabljeni i porozni. Opirem joj se na razne način: niječući, provocirajući – odlazim na duge šetnje gotovo trčećim hodom, mobilna aplikacija bilježi 12 odhodanih kilometara i više od 250 potrošenih kalorija. Nekoliko puta tijekom šetnje osjećam navalu adrenalina, učini mi se da me ovo brzo hodanje uopće ne umara, kada bih imala vremena mogla bih hladno otpješačiti od Zagreba do Samobora. Dolazim u stan i odjednom se osjećam stravično iscrpljena, na brzinu skidam odjeću sa sebe i odlučujem prileći: stopala mi bride, kao da sam pješačila satima. Razmišljam i konstatiram da je u pitanju neka nova iscrpljenost, intenzitet i vrsta umora koji nisam iskusila ranije.

Manjak koncentracije i zaboravljivost, problemi s pamćenjem. Da, fokusiram se teže nego ranije, u razgovoru s prijateljima ne mogu se sjetiti omiljenih filmova, citata omiljenih književnica, glazbe bendova na kojima sam odrasla. Pjesmama koje sam još prije koju godinu znala na pamet svaki stih, sve češće se ne mogu sjetiti ni naslova. Razgovori s bliskim ljudima izgledaju mi kao otužni napori osobe koja počinje bolovati od Alzhaimera, a da toga nije ni svjesna. Nešto neobično zamjećujem i u vještinama koje su do sada za bile dio mog identiteta: moja prirođena lakoća verbalnog i pismenog izražavanja više nije na razini na kojoj je bila ranije. Pišem teško i sporo, a vlastite misli su mi nejasne i konfuzne. Pisanje nije samo alat kojim zarađujem za život, već nosivi stup mojeg identiteta.

Anksioznost i suze. Na svakom mjestu, u svakoj prilici, nekada i satima. Uvijek sam bila laka na suzi, to se nikada nisam sramila priznati. No, sada dolazim na novu razinu plačljivosti. Nije to više onaj hyper blues koji dobro poznajem iz dana teških PMS-ova koji traje nekoliko dana i onda prestaje. Ovo je ona nepodnošljiva “strašna kiša” iz pjesme Boba Dylana, tek sad shvaćam! U 2019. obaram vlastiti rekord plakanja na javnim mjestima i pred ljudima koji nisu uži dio mojeg životnog kruga. Bez previše srama cmizdrim po uredima, tramvajskim stanicama, taksijima, muzejima, kinima, javnim kupalištima, šalterima, pekarnicama. Kao i u slučaju s iscrpljenošću – u pitanju je za mene nova razina anksioznosti i tjeskobe. Osjećaj nemoći pred crnim scenarijima nije irealan, sve od čega strahujem doista se može ostvariti, a kada tome pridodam i dubinsko analiziranje vlastitih životnih promašaja postaje skoro neizdrživo. Na Guardianu nalazim sjajan tekst o tome i pomalo se smirujem, čini mi se da je autorici teže nego meni. Svjesna sam da je ta strategija jalova i kratkoročna, obećajem sebi da ću smisliti nešto bolje.

Valunzi. O njima ne znaš ništa dok ih sama ne iskusiš. Nikada do sada nisam bila sklona pretjeranom znojenju. Budim se usred noći potpuno mokre majice i u čudu konstatiram da mi je čelo orošeno znojem. Bacam poplun za sebe i odlazim promijeniti odjeću, stvar se ponavlja svake noći, dva mjeseca u komadu, da bi nakon dva mjeseca misteriozno nestali, bez posebnih intervencija, uz samoinicijativno pijenje kapsula Shatavari, te čajeva od stolisnika i vrkute. Čini mi se da su valunzi, uz anksioznost, za mene bili najneugodnija pojava u menopauzi.

Lifestyle magazini su preplavljeni specijalima za preživljavanje menopauze. Internet je također prepun različitih vodiča i savjetnika/ica. Veliki broj tekstova i video sadržaja o menopauzi je prikriveno ili otvoreno oglašavanje: žene u menopauzi ciljana su skupina rastućem farmaceutskom i liječničkom biznisu. U danima depresije, izmučena isprekidanim snom i valunzima, klikam i čitam sve na što naiđem. Urednice i novinarke uglavnom ih pišu za sebe i vlastitu klasu. Odlučujem kupiti neki od njih, ludo me zanima što mi predlažu, možda ne trebam uvijek sve odbacivati iz tog mrskog mainstreama. I ti si nekad bila mlada novinarka u zagrebačkoj ženskoj reviji, govorim sebi. I listam.

Piše sve ono što teoretski znam: moji jajnici ne proizvode više dovoljnu količnu progesterona i estrogena, plačem za vremenima kada sam još brkala estragon senf i spolni hormon.

Hormone Replacement Therapy – HRT

Odlučujem se obratiti onima koje se prošle kroz menopauzu. Pitam majku kako joj je bilo u predklimaksu i klimaksu, kako je sebi pomagala, može li se sjetiti nekih trikova. “Ništa, pila sam čaj od mente”, kaže i ja nekoliko puta šokirano pogledavam u telefon, dok ona s druge strane viče: “Halo, jesi tu?”. Uljudno završavam razgovor i prisjećam se njezine menopauze. Bilo je to iscrpljujuće razdoblje u kojem sam se više puta pitala gubi li moja majka razum i zašto se neprestano osjećam kao žrtva njezinih loših raspoloženja. S vremenom smo obje shvatile što se događa i nakon nekoliko godina odnos nam se ponovno vratio nekadašnjoj dinamici.

Također, ne treba zaboraviti i činjenicu da neke žene ne osjećaju snažne simptome menopauze i ovo razdoblje im protekne gotovo bezbolno, uz pokoji neugodan simptom. Neke od njih smatraju da mi ostale pretjerujemo, dramatiziramo. Nema razloga raspravljati s njima i tako rasipati energiju potrebnu za vlastito samoodržanje.

Sigurna sam u jedno: ne želim sve ovo stoički trpjeti, bez da pokušam sebi pomoći na neki sistematičniji način. Još uvijek nisam sigurna da želim piti nadomjesnu hormonsku terapiju, ne sviđaju mi se moguće nuspojave i rizici.

Nakon dana i noći guglanja, nailazim konačno na tekstove u kojima čitam autentična i sebi bliska iskustva s menopauzom. Jeanette Winterson u svom članku za Guardian pripovijeda vlastiti put do saznanja o perimenopauzi i menopauzi: odlazak kod ginekologa koji joj je ponudio HRT i dao opće upute o zdravom životu koje su uključivale redovito mjerenje razine spolnih hormona, te hormona štitnjače i zdravu, uravnoteženu prehranu.

“Pokazuje li novi fokus na menopauzu da žene moraju ostati zauvijek fertilne, dostupne, vječno vitke, mladolike, sve dok ne umru!? Kozmetički zahvati napreduju sve brže, žene se više nego ikada u svom tijelu osjećaju neugodno. Terapija bioidentičnim hormonima čini se sigurnim i razumnim rješenjem, ali igra li također na kartu beskrajne ženine anksioznosti oko svog tijela?”, pita se Winterson u eseju.

Dogodit će se da će vama bliski ljudi činjenicu da ste u (peri)menopauzi koristiti u verbalnim argumentima protiv vas i na taj način vas povrijediti. Neki od njih će tu kvalifikaciju ubaciti usputno i na prvi pogled nježno: “sve mi je jasno, a sigurno te malo drmaju i hormoni..”, drugi kao glavni sastojak za tešku artiljeriju u dramatičnim raspravama. Nije isključeno ni da ćete vi biti ta strana koja (peri)menopauzu svoje prijateljice, majke, kćeri, djevojke, sestre, poznanice, kolegice – koristiti u konfliktnim situacijama kako bi sebi ili njoj objasnila neki aspekt ponašanja. Nisam toliko naivna da vam moraliziram o neprihvatljivosti ovakvog ponašanja, ima već neko vrijeme da sam shvatila da novinarski tekstovi ne mogu promijeniti ljudske obrasce ponašanja, ali budite svjesni koji ste diskurs preuzele i u tom trenutku se zaustavite.

Neke od prijateljica ili bliskih ženskih osoba će te pokušati utješiti rečenicom: “Barem više nemaš menstruaciju”. Jedna od njih nedavno me je pitala nedostaje li mi. Požurila sam odgovoriti, no onda sam zastala i sjetila se tužnog prizora paketića uložaka koji već skoro godinu dana čame u toaletnom ormariću. Je li moguće da ih više nikada neću iskoristiti? Premda nisam imala nikakav plan sa svojim jajnim stanicama, osjećaj je čudan. Nikada nisam živjela identitet rotkinje, ali osjećaj da vjerojatno više nikada neću krvariti ispunja me nekom vrstom tuge. Smiješno i bizarno.

Ilustracija: Maria Alconada Brooks

Neko vrijeme ćeš imati jak osjećaj da tvoje tijelo ratuje protiv tebe i ulazi u neki paklenski štrajk: odbija se ponašati onako kako si do sada navikla. Izbjegavaj djetinjasti otpor i negiranje, kao u svakom štrajku – razgovaraj i pregovaraj! Sa svojom kožom, probavom, nervima, vaginom, hormonina – da, čak i s njima. O ljudima oko tebe već sam govorila, ali ne dovoljno. Biraj samo one sa supermoćima: empatijom, nježnošću, zdravim crnim ili bijelim humorom.

Menopauzu ne možeš pobijediti, odložiti zauvijek ili preskočiti. Ako imaš novaca, možda će ti biti lakše: moći ćeš sebi priuštiti vitaminske nadomjeske, zdraviju prehranu, vježbanje, tečajeve relaksacije i opuštanja: ako se potrudiš moći ćeš depresiju, tjeskobu, nesanicu, valunge, oscilacije u težini i sve te neugodne stvari koje ne želim dalje nabrajati – svesti na minimum. Mrzim što ću ovo reći, ali dobra strategija u ovom slučaju ne temelji se isključivo na novcu.

Za početak pokušaj pronaći dobrog/u ginekologa/inju u sustavu HZZO-a, informiraj se i traži savjete od onih koje već imaju iskustva; prijateljica, poznanica, zdravstvenih radnika/ica, dostupnih znanstvenih tekstova… Čim zamijetiš neke od uobičajenih simptoma predmenopauze, zatraži uputnice za dijagnostičke pretrage: provest ćeš neko vrijeme čekajući, ali mjerenje razine spolnih hormona – u prvom redu estrogena i progesterona, riješit će te mnogih nedoumica i odrediti daljnji tijek procesa.

I da, zabilježi listu svojih loših navika i promijeni ono što možeš. Ako je potrebno, a često doista jest, sastavi ugovor sa samom sobom, isprintaj ga i ovjeri kod dvije najbolje prijateljice. Preispitaj nezdrave poslovne i privatne odnose u kojima se nalaziš, pronađi način da ih napustiš ili dekonstruiraš. Ne zaboravi na humor, makar i crni, u najtežim danima i on će ti pomagati da guraš dalje. Ako se anksioznost razvije u depresiju, ne odbijaj psihoterapiju i antidepresive. I ne srami se svojih suza i loših raspoloženja, ako im dozvoliš – učinit će te mudrijom i ponosnijom.


Povezano