Nakon popriličnih nevolja i povremenih ovacija, Miriam Maisel, bivša kućanica iz imućnog njujorškog kvarta i komičarka u usponu, u četvrtoj sezoni šarmantne serije The Marvelous Mrs. Maisel ponovno započinje ispočetka. Otpuštena s turneje koja ju je trebala učiniti bogatom i slavnom, Miriam, sjedeći u taksiju razmazane šminke i uništene toalete, kaže da „još nije spremna biti promašaj“. Veliki povratak Amy Sherman-Palladino, autorice serije Gilmorice (2000.-2007.) i Amazonov Emmyjem nagrađen hit koji će dogodine dobiti posljednju sezonu, The Marvelous Mrs. Maisel, istražuje užitak u napuštanju savršeno isplaniranog života.
Serija čija je prva sezona emitirana 2017. prethodila je valu priča o stand-up komičarkama, uradcima poput Hacks i Feel Good koji prikazuju napetost između složenih odnosa i javnih nastupa koje oni inspiriraju. The Marvelous Mrs. Maisel iznimno je uspješna u onom što je najbolje od žanra – propitivanju odnosa pozornice i stvarnog života. Umjesto plitkog slavljenja opreke glume i autentičnosti u korist potonje, Sherman-Palladino istražuje javne i privatne persone niza likova. Uz bivšu gospođu Maisel (Rachel Brosnahan), raspuštenicu čija živost, nepokolebljivi duh i bezgranična zaliha predivno skrojenih haljina dosljedno očaravaju, serija prati svitu osobenjaka i autsajdera: Miriaminu agenticu Susie (Alex Borstein), ciničnu butch ženu iz radničke klase, njezine uštogljene roditelje i iritantnu svoju te nekolicinu udvarača i suradnika.
Smještena na prijelazu iz ’50-ih u ’60-te godine, The Marvelous Mrs. Maisel nije samo serija o protagonistkinji s manama i ambicijama nego i istraživanje mogućnosti dostupnih ženama u tome vremenu. Cinično-urnebesni prizori, poput gledateljice koja nakon jedne od njezinih rutina o suprugovu preljubu Miriam uruči posjetnicu psihijatra „koji je pomogao njezinoj prijateljici Sylviji Plath“ ili komičarkine majke Rose koja svojim govorom o jedine dvije žene umjetnice koje je poznavala (od kojih je jedna odustala od karijere, a druga se ubila), uzrokuje masivni egzodus studentica slikarstva sa Sveučilišta Columbia, nepretenciozno propituju društvene obrasce.
Sherman-Palladino usmjerava prodoran pogled u naličje kapitalističkog obilja i američke obiteljske idile – diskriminaciju rasnih i seksualnih manjina te opresivne norme konvencionalnog feminiteta. Miriamina emancipacija, odbacivanje imperativa šutnje i gladovanja, zaista je suvremen zaplet inovativan po tome što kritika rodnih uloga ne znači nužno i prekid sa ženstvenom estetikom. Premda povremeno podbacuje prilikom promjene registara, odnosno u prizorima u kojima teme poput ženske neuravnoteženosti, luđaštva za koje se šaljivo optužuje Miriam i posve ozbiljno njezinu suparnicu, kraljicu vodvilja Sophie Lennon, treba ozbiljno komentirati, Sherman-Palladino uspješno podcrtava sličnosti sredine prošlog stoljeća i našeg vremena.
Za jednog od ranih nastupa, Miriam, u govoru koji nalikuje sada već (zasluženo) kanoniziranom „kul cura“ monologu iz trilera Gone Girl, otkriva kako je bila savršena supruga, vječna navijačica, dolična u društvu i nezasitna u seksu, ali je ipak skončala kao „luda raspuštenica s Manhattana”. Za razliku od kućanice Miriam koja je sve radila ispravno, komičarka Miriam improvizira i griješi. Boemski milje kojem se pridružuje nakon napuštanja udobnog građanskog života povremeno je okrutan, ali obećava avanture koje se mogu dogoditi samo izvan klaustrofobičnog nuklearno-obiteljskog scenarija.
Uvijek dovitljiva, oštra i dotjerana, Miriam svoju karijeru započinje u mračnim klubovima te uz Susinu pomoć napreduje do nastupa s megapopularnim pjevačem Shyjem Baldwinom. Isprva impulzivna i uglavnom usmjerena na Joelov preljub, aferu s tajnicom zbog koje su se razveli, Miriam osmišljava rutinu koja je mješavina prepričavanja apsurdnih obiteljskih razmirica, lascivnih komentara i primjedbi o publici. Sherman-Palladino ima ograničene kapacitete za stand-up i daleko bolje piše dovitljive dijaloge u zakulisju – Miriamine šale nisu same po sebi uvijek urnebesne. Ipak, otkrivaju zanimljiv obrat moći: Miriam se mora dopasti publici čijem je pogledu izložena, ali da bi postala komičarka kakva želi biti, mora joj priopćiti i neke neugodne istine.
Ta je dinamika posebno vidljiva u upravo emitiranoj četvrtoj sezoni. U novim i ozbiljnijim epizodama pratimo Miriam koja, nakon što je implicirala da je Shy gej u jednoj od svojih rutina te posljedično biva izbačena s turneje, radi u striptiz klubu kao voditeljica programa i zabavlja/ismijava posjetitelje ravnodušne prema odjevenim ženama. Premda je njezin postupak potencijalno poguban za crnog muškarca u ranim ’60-ima, Miriam kao da nema nikakvu spoznaju o tome – najveći propust Marvelous Mrs. Maisel je u tome što se ne zna postaviti prema sebičnosti i okrutnosti svoje protagonistkinje.
U trenucima kada je Miriamin apsolutni nedostatak samosvijesti iritantan, seriju nosi Susie, koja u posljednjoj sezoni nastoji niz čudaka i marginalaca učiniti zvijezdama. Prijateljstvo Miriam i Susie jedan je od glavnih aduta Marvelous Mrs. Maisel – Susie, osorna i zajedljiva, ali neosporno odana, konačno je dobila bolji zaplet i autentičniju motivaciju od bizarne kockarske epizode iz prethodne sezone koja se razriješila bez ikakvih posljedica. Ipak, nije dobila zaplet kakav gledateljice već dugo priželjkuju – lezbijsku romansu. Očito queer kodirana i vječno na meti već izlizanih šala kako je zapravo muškarac, Susie rezolutno kaže da ne želi pričat o svojoj seksualnosti kada je Miriam odvede u lezbijski bar. Premda je stavljanje različitih tipova odnosa u središte priča o ženama od presudne važnosti, teško je sakriti razočaranje ovakvim brzinskim otpisivanjem potencijalno zanimljive pripovjedne linije i prisutnosti butch lezbijke na mainstream televiziji.
Marvelous Mrs. Maisel vizualno je impresivna serija s iznimnim glumačkim ansamblom, slojevitim (ženskim) likovima i dobrim dijalozima. Komičarkino je vrludanje mnogo zanimljivije od neupitnosti trijumfa koji ju je očekivao prije ove sezone. Neizvjesnost prisiljava Miriam na osobni rast; ona gubi naivnost privilegirane žene i vjeru da slava znači slobodu. Industrija zabave nemilosrdna je prema gubitnicima, ali i okrutna prema pobjednicima: Sophie, premda bogata, svedena je na klišej, Shy je prisiljen na brak sa ženom, a komičar Lenny Bruce, Miriamin uzor i crush, ovisan je o heroinu i otuđen od svoje kćeri. Bruce (Luke Kirby), kao simbol nove ere bez moralističkih uzusa i licemjernog čistunstva, model je karijere kakvu bi ona mogla imati. Nadam se da će posljednja sezona Miriam (konačno) pretvoriti u kritički glas generacije, ili barem prepustiti podij jednom od Susinih talenata.
