Objavljeno

Jelena Kallay: Cilj je biti pozitivan izvor povjerenja životinji

U posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj se javlja sve veća potreba i interes vlasnika za što boljim ‘odgojem’ svojih kućnih ljubimaca ne bi li njihov međusobni suživot bio što skladniji, veseliji i ugodniji. Za to su zaslužne sve veća dostupnost informacija te nove, unaprijeđene metode kojima se koriste neke škole za obuku pasa.

Kada govorimo o pozitivnom pristupu komunikacije sa životinjama svakako treba istaknuti udrugu Vagabond certificirane trenerice Jelene Kallay, koja svojim metodama pomaže životinjama s problemima u ponašanju i savjetuje vas kako poboljšati odnos sa svojim ljubimcem.

S Jelenom smo razgovarali o njezinom pristupu u radu sa životinjama, korisnom projektu ‘Žuti pas’ čija je ambasadorica u Hrvatskoj te ostalim aktivnostima vezanima za dobrobit životinja.

Kako si došla na ideju da pokreneš Vagabond, osim naravno činjenice da izrazito voliš životinje?

Oduvijek sam bila u društvu životinja, najviše pasa, maca i konja. Znala sam da imam jako dobar osjećaj za životinje, da jako volim biti u njihovom društvu pa je nekako logično bilo da krenem u tom pravcu, raditi nešto sa životinjama. Na prvom mjestu mi je njihova dobrobit, pa sam istraživala sve o tome te naišla na cijeli svijet pozitivnog pristupa u svim aspektima.

Tada sam se prvo odlučila educirati kako bi sve to što bolje razumjela. Nakon toga sam odlučila krenuti u promociju pozitivnog pristupa i odnosa prema životinjama za koji vjerujem da je ispravan iz više razloga. Ukratko, tu je naglasak na tome kako životinju nešto naučiti bez prisile i grubosti, te na pomaganju životinjama koje imaju problema u ponašanju. A gledajući cijelu sliku, radi se o što boljem razumijevanju vrste o kojoj se radi, upoznavanju te jedinke i poboljšanju međusobnog odnosa između ljudi i drugih životinja.

Jesi li kroz godine rada u Vagabondu zamijetila bolju informiranost ljudi o tome da sa životinjama treba jako puno raditi, biti uporan i strpljiv kako bi na kraju vlasnici razvili zdrav i sretan odnos sa svojim ljubimcima?

S velikim zadovoljstvom mogu reći da jesam. Sve više ljudi shvaća da je razvijanje odnosa sa svojim ljubimcem nešto što traje i zahtjeva dosta ulaganja. Kao i u svakom odnosu. Nekada im to nije lagano, najčešće jer ne razumiju ponašanje svojeg ljubimca pa dolazi do frustracija. Zato je izuzetno važno da im budem potpora na tom putu, jer on naravno ima uspona i padova.

Koliko uložimo u neki odnos toliko će i njegovo značenje biti veće, no taj odnos treba biti dvostran, da ‘štima’ s obje strane. Bez toga on nije dobrovoljan i ugodan. Razlog zašto ‘imamo’ ljubimce trebao bi počivati na želji za prijateljstvom i ljubavi prema još jednom članu obitelji.

Tada je logično da želimo što kvalitetnije skrbiti o životinji koju smo doveli u svoje živote i svoj dom. To je ono za što smo mi odgovorni, što znači da trebamo paziti na dobrobit te životinje, što svakako uključuje pozitivan odnos i komunikaciju.

Čitajući o Vagabondu rekla bih da imaš posve drugačiji pristup od klasičnih dresura s kojima se ljudi susreću, a prije svega izuzetno pozitivan. Opiši nam malo svoj pristup? U čemu je najveća razlika?

U pozitivom pristupu naglasak se stavlja na stvaranje uvjeta učenja u kojima životinja sama razmišlja i odlučuje, gdje svojevoljno s nama surađuje. Nema prisile niti fizičkih korekcija ako ne napravi ono što želimo. To uključuje adaptaciju rada prema samoj jedinki, odnosno individualan pristup čak i kad radimo u grupi, stvaranje povoljnih uvjeta za učenje, korištenje adekvatne motivacije, uzimanje u obzir dobi životinje, njezinu povijest, ako je poznata i čitanje govora tijela, odnosno onoga što nam poručuje.

Znači nije cilj samo životinju nešto podučiti, već je jako važno kako se ona pri tome osjeća. Zapravo se radi i o znanstvenom pristupu jer danas znamo više o životinjskom ponašanju, te je kroz razna istraživanja dokazano da učenje ide brže, bolje i da je naučeno dugotrajnije ako se radi kroz zabavan pristup nego ako je riječ o nečem bolnom i zastrašujućem. Jednako kao i kod nas.

Ovakav pristup nije jednostavan jer zahtjeva gledanje cijele slike, strpljenje i razumijevanje za svaku životinju. Također, radi se o motivaciji i informiranju skrbnika (vlasnika) životinje jer su oni ti koji s njima žive i dijele svakodnevicu. Znači treba naći pristup koji će odgovarati svima, u suprotnom su šanse za napretkom manje ili potpuno nemoguće.

Kao i ljudi, svaka životinja je individualna. Na koji način i kako se prilagođavaš svakoj posebno? Bilo da je riječ o pasmini ili vrsti. Postoje li neke zakonitosti za svaku od njih?

Točno to, svaka životinja je individualna, no da, postoje i zakonitosti koje vrijede za sve životinje. Uče kroz posljedice i zato je važno opet gledati cijelu sliku. Gledati što je neko ponašanje izazvalo i što je životinja mogla naučiti iz toga, kakva je bila posljedica. Važno je prihvatiti i znati da životinje radije rade one stvari koje im donose ugodu i korist nego one koje im nanose bol, straše ih ili im oduzimaju nešto vrijedno.

Iako to zvuči logično, pri radu sa životinjama često se ljutimo kada izaberu nešto što one u tom trenu smatraju važnijim, sigurnijim ili vrjednijim od onog što mi smatramo ili želimo. No one se tada zapravo samo prirodno ponašaju.

Kod korištenja pozitivnog pristupa također je potrebno pripaziti jer postoje pristupi u radu i učenju kao što je kliker trening, kojeg je potrebno prilagoditi ovisno o tome s kojom vrstom radimo. Znači, prvo gledam vrstu o kojoj je riječ i uzimam u obzir njezino prirodno ponašanje. Nadalje, kod individualnog pristupa uzimam u obzir karakter životinje, kod bilo kakve interakcije gledam govor tijela i pazim da je interakcija pozitivna, prilagođavam učenje njezinoj brzini i tražim adekvatnu motivaciju za rad. Potpuno jednak pristup u radu sa svim životinjama donio bi neke rezultate, no to nije cilj. Cilj je maksimalno pomoći određenoj životinji, a to možemo samo na način koji je njoj prihvatljiv, inače to nije pomoć.

U sklopu 8. Vox Feminae festivala, 13. studenoga održat ćeš pokaznu radionicu i malo nas bolje upoznati s metodom ‘kliker treninga’. Po čemu je on specifičan? Po čemu se razlikuje od ostalih metoda?

Neki kliker trening nazivaju metodom, neki čak filozofijom, a za mene je to odličan komunikator koji često koristim u radu sa životinjama. Kliker trening se zove zbog klikera, male spravice koja proizvodi specifičan zvuk kojeg smo preveli u riječ klik. Taj zvuk je zapravo marker, on životinji simbolizira da će joj to što je radila u trenutku kada je čula taj zvuk donijeti neku nagradu. Da bi životinja to uopće mogla povezati prvo ju trebamo ‘uklikati’. To znači neko vrijeme parirati zvuk s nekom super nagradom, a najbolje finom poslasticom, kako bi stvorili što jasniju asocijaciju između zvuka i nagrade.

Kada vidim da životinja reagira na zvuk sa zanimanjem tada u rad počinjemo ubacivati klikanje. Ovisno o vrsti, započinjemo s nekom jednostavnijom vježbom kako bi životinja imala šansu sve što jednostavnije povezati: ‘Aha, kad sam radila to i to, čula sam klik a znam da mi on donosi nagradu. Znači ta radnja mi je donijela klik i nagradu. Super, pa to želim ponavljati.’ Kada životinja počne nuditi ponašanje, tek tada uvodimo signal i stavljamo ponašanje pod kontrolu. Zapravo se to zove i marker metoda, jer marker može biti bilo što što je primjereno nekoj vrsti i odgovara određenoj životinji.

Kliker je kao spravica odličan za neke vrste, najviše zato jer je zvuk uvijek dosljedan u jačini i nema emocije koje recimo možemo nesvjesno unijeti u verbalni marker. Kliker trening je vrlo moćna metoda ako ju pravilno izvodimo, no kao i sa svakim alatom, ako ga ne znamo pravilno koristiti nećemo postići očekivani rezultat. Osim toga, kliker trening ide još puno u dubinu i odlično je pomogao kod rada na promjeni nekog problema u ponašanju.

Do sada sam kliker trening provodila sa psima, macama, konjima, zamorcima i kokoškama i svaka vrsta i svaka individualna jedinka me nešto naučila. Kod nekih je važna brzina, kod nekih veliko strpljenje, a svakako je tu kreativnost i fleksibilnost u radu.

Ako nam je stalo, životinje nas ‘tjeraju’ da budemo što bolji u tome što radimo kako bi komunikacija bila što jasnija i jednostavnija za obje strane. Za mene je to nešto moćno i predivno.

Također, jedina si ambasadorica projekta ‘Žuti pas’ u Hrvatskoj. Možeš li nam ukratko objasniti o čemu je točno riječ?

Odlučila sam postati ambasadorica projekta ‘Žuti pas’ za Hrvatsku jer vjerujem da puno mojih klijenata, odnosno pasa općenito, treba dodatnu pomoć. Projekt nosi ideju da sa žutom oznakom (vrpcom) na povodniku ili/i žutom maramom oko vrata psa, signaliziramo javnosti, svim ljudima, ne samo ljudima sa psima, da tom psu nije dobro prilaziti. Razlozi su mnogobrojni, kujica se primjerice može tjerati ili je pas bio na operaciji, star je, nešto ga podučavamo, boji se drugih pasa ili/i ljudi i slično.

Radi se o internacionalnom programu i sve više ljudi zna za njega i kod nas. Izuzetno je važno da ljudi počnu stavljati oznaku, ako to smatraju potrebnim, bez obzira na to što svi još uvijek nisu upućeni u njezino značenje, jer u suprotnom projekt nikada neće do kraja zaživjeti.

Certificirana si kliker-trenerica na Akademiji Karen Pryor i vlasnica diplome na području Animal Behavior Technology s CASI Instituta. Smatraš li da u Hrvatskoj izostaje takva vrsta edukacije o radu sa životinjama, kao i kvalificirani ljudi?

Da, educirala sam se u dvije institucije kako bih se uopće usudila ići nekog nešto podučavati. Nisam pobornik rada sa životinjama na principu pogledala sam videe, pročitala knjige ili otišla na nečiji tečaj pa sam sada stručnjakinja ili trenerica. Bez obzira na nečiji talent, školovanje je važno kako bi bili kredibilni i kako bi oni koji nam se obrate znali da nas je netko iskusan testirao i zaključio da znamo dovoljno da bismo mogli samostalno raditi.

Rad s životinjama smatram izuzetno odgovornim jer se radi o živim bićima, a osim na njihove živote utječemo i na živote njihovih skrbnika kao i cijele okoline u kojoj životinja boravi. Moj glavni razlog za edukaciju i uopće upuštanje u cijelu priču želja je da pomognem. Teško mi je kad vidim da životinja ne razumije nešto što se od nje traži, a osoba koja to traži postaje frustrirana. Tu nikome nije lako, a rješenje postoji.

Najviše radim sa psima koji imaju problema u ponašanju, pogotovo sa psima koji se boje ili su reaktivni, što opet dolazi iz nekog straha. Ti psi svakako trebaju pomoć, no ne samo moju već i pomoć skrbnika, ali i cijele okoline. Nadam se da ću jednog dana, nakon edukacija koje sam prošla i koje još uvijek prolazim, te nakon godina iskustva moći podučavati druge kako na ovaj način raditi sa životinjama.

U današnje doba kruži puno mitova koji počivaju na starim, netočnim uvjerenjima i informacijama, te je važno iznijeti najnovija saznanja. Zato se trudim biti u toku, putujem na konferencije, slušam seminare, pratim stručne članke. Nema nas puno koji smo se odlučili educirati u svjetski priznatim institucijama prije nego smo krenuli raditi s životinjama i nadam se da će se to promijeniti. 

Možeš li ponuditi neku generalnu sliku odnosa ljudi naspram životinja u Hrvatskoj, koju si stvorila kroz godine rada u tom području? Što bi se trebalo promijeniti? Osvijestiti?

Ljudima generalno nedostaju informacije. Najčešće ne razumiju životinjsko ponašanje, krivo ga tumače i gledaju njihovo ponašanje kroz ljudske oči. Jednom kada bolje razumijemo zašto životinja nešto radi ili ne radi, kako uči i što ju motivira, frustracije nestaju ili se barem smanjuju i odnos se odmah popravlja.

Ono što nikako ne mogu prestati naglašavati je primjećivanje i uzimanje u obzir životinjskih emocija. Kada mi netko recimo kaže: ‘Mene moj pas sluša’ meni to ništa ne govori. Zanima me jedino kako se neka životinja osjeća kad nešto tražimo od nje. Svako može prisilom ostvariti željeno ponašanje, no to nije odgoj, niti odnos, niti ikakva komunikacija. To je čisto naređivanje, a vjerujem da nitko neće reći: ‘Pa da, ja sam svog ljubimca doveo u svoj život zato da mu naređujem’. Ako je doista tako, onda tu nešto ne štima.

Ljudi trebaju osvijestiti da je svaka životinja drugačija, ima svoju priču i svoj način komunikacije. Životinje imaju osjećaje, svoje potrebe, te je naša odgovornost skrbiti o njima i razvijati odnos kroz zajedničku suradnju, poštovanje i razumijevanje. Također, htjela bih naglasiti da pozitivan pristup ne znači da životinja može raditi što god poželi. Ne, to bi u najmanju ruku bilo opasno. Puštamo ju da odlučuje unutar okvira koje mi postavljamo, a životinju navodimo da zavoli raditi one radnje koje mi želimo, naravno ako je to realno izvedivo. One pak radnje koje ne želimo da radi preveniramo i preusmjeravamo pažnju životinje na ono što želimo da radi. 

Nažalost, dok žive s nama životinje nikada neće biti potpuno slobodne na sebi svojstven način, no možemo im to omogućiti unutar okvira sigurnosti za njih i za nas. Kod pozitivnog pristupa, ako smo sa životinjama pravilno radili, one svojevoljno i rado biraju raditi ono što od njih tražimo. Osim toga za njih smo mi tada izvor nečeg lijepog i važnog, nečega u što imaju povjerenje, što jača naš međuodnos, a to je cilj onog što pokušavam raditi. 


Povezano