Objavljeno

Iz arhiva: Vizualni esej o majčinstvu

Sljedeći niz foto i video zapisa, koji uključuju kućne snimke, edukacijske filmove i vladinu propagandu, danas zakopane u arhive te prodavane na ebayju, donosi priču o medikalizaciji i institucionalizaciji rađanja i majčinstva u Americi 20. stoljeća.

Irene Lusztig, inače i autorica dokumentarnog filma The Motherhood Archive (2013), počela ih je sakupljati i katalogizirati 2006. godine kada je saznala da je trudna, u početku samo zato kako bi ih mogla gledati. U trenucima osjetljivosti zanimalo ju kakve su savjete žene dobivale u drugim povijesnim trenucima. Ona svoje vlastito prenatalno obrazovanje tvori putem ovih parcijalnih, zaboravljenih povijesti, od kojih svaka predstavlja susret s nepoznatom ženom pri ulasku u majčinstvo.

Žena na pragu

Anonimni kućni snimak Žena na pragu iz 1950. godina, prikazuje par iz američkog predgrađa koji se vraća kući sa svojim novorođenim djetetom. Žena stoji na kućnom pragu, spremna da uđe u novi život. Njezin ulazak u kuću ipak nikada ne vidimo jer snimka ovdje završava, vječno zamrzavajući ženu u tom trenutku.

Polemički-vremenski fragmenti

‘Naša djeca’, izvadak, 1919.

Lusztig je svoju potragu proširila i na knjižnice i javne arhive koji čuvaju obrazovne materijale o majčinstvu koje sponzorira država. Najstarije od njih naručio je Dječji biro, osnovan 1912. godine kako bi promovirao skrb o djeci kroz programe javnog zdravstva. Svaki od tih filmova bio je dio veće inicijative institucionalizacije majčinstva kroz vladine programe, kojima se odgovornost za fizičku i mentalnu higijenu djece prebacuje s države na majku, pa tako u filmu Naša djeca uspjeh u majčinstvu ovisi o prilagođavanju novim vladinim normama. Ovakav tip obrazovnih filmova uvijek progoni prijetnja loše majke koja treba biti educirana.

Twilight Sleep

Autorica je sačuvala i fotografije djece rođene primjenom postupka Twilight Sleep, objavljene u izdanju časopisa McClure’s Magazine iz 1914. godine. Twilight Sleep ili Dämmerschlaf je metoda rađanja koja se početkom 20. stoljeća koristila u ženskoj klinici u njemačkom gradu Freiburgu. Bogate pacijentice primale su redovitu dozu mješavine morfija i skopolamina, lijeka koji uzrokuje stanje amnezije, što im je omogućivalo da se ne sjećaju bolnog iskustva poroda. U razdoblju od 1914. do 1915. godine čak su i feministice u SAD-u zagovarale primjenu ovakve tehnike, smatrajući kako je sjećanje na bol ono što tvori strah od rađanja djece, koji bi se mogla riješiti njezinom eliminacijom.

Patogeno rađanje

Video Znanost i umjetnost opstetricije (1931) nastao je kao dio serije obrazovnih filmova namijenjenih studentima medicine, koje je 1930-ih godina radio dr. Joseph DeLee, otac modernog porodiljstva. On rađanje nije vidio kao normalnu, rutinsku praksu, već kao destruktivni i patogeni proces koji oštećuje majke i djecu, zbog čega se zalagao za primjenu intervencija namijenjenih očuvanju žena od štetnih posljedica rađanja. Prikaz isključivo ženskog torza u ovom videu pokazuje kako je u vizualnim konvencijama medicinskih obrazovnih filmova žensko tijelo ono koje proizvodi znanje, funkcionirajući kao predmet studije i otvor bez lica.

Rutina rodilišta

U videu Rutina rodilišta (1967) sveznajući, muški pripovjedač vodi gledatelja/icu i majku kroz stadije bolničkog poroda, pritom potičući na poslušno ponašanje i prepuštanje svih odluka doktoru, dok suprug pri tome ugodno sjedi u čekaonici, iščekujući susret sa suprugom. Kamera nikada nije fokusirana na tijelo protagonistice, već uvijek na njezino emotivno lice koje, usprkos smirujućoj glazbi koja bi trebala gledatelja uvjeriti kako je sve što slijedi potpuno obična rutina, ipak odaje trenutke neprikrivenog straha koji djeluju izvan performativne ideologije filma.

Pakiranje kofera

Svi obrazovni filmovi za majke prate univerzalni scenarij: majka vježba i priprema se, rađa kako nalaže protokol razdoblja, vraća se kući s djetetom, prelazi prag u majčinstvo. Ona je bijela, iz srednje klase, mršava, mlada (ali ne previše), te lijepa (ali ne previše). U skoro svakom filmu ona se pakira, nastojeći odrediti što će joj biti potrebno za novi život, zbog čega pakiranje kofera predstavlja pokušaj anticipacije onog što će joj trebati u nepoznatom mjestu, pokušaj kontroliranja neznane budućnosti.

Rukopis

Autorica pronalazi i napuštene knjige o djeci, spomenare u kojima majke bilježe informacije o svojoj novorođenčadi. Primjer urednog rukopisa iz 1911. godine, sablasni je fizički trag poslušnih žena koje sve rade po pravilima.

Vježbanje

‘Vježbanje za porod’, 1940.

Britanski osptetričar Grantly Dick-Read razvio je metodu prirodnog poroda, kojom bi žene mogle izvježbati svoja tijela i umove za bezbolno rađanje kroz ponavljanje sekvenci pokreta. Zagovarajući povratak na predznanstvene oblike rađanja, smatrao je kako iskustvo boli nije prirodno, već rezultat strahova i krivih očekivanja žena koji stvaraju lažni osjećaj boli. Vježbe koje žene rade danas se čine smiješne, zastarjele i besmislene, baš kao i dijeta propisana u vodičima za trudnoću, što nam pokazuje kako je sve historijski relativno.

Gorljivost sportaša koji se priprema za Olimpijadu

Priča o Ericu (1970) klasik je žanra pristupa Lamaze ili psihoprofilakse, metode rađanja pomoću tehnike disanja i drugih fizičkih aktivnosti, koje bi bol trebale eliminirati odvlačenjem pažnje ženi pri porodu. Ovakva ideja rađanja razvila se u Ukrajini 1940-ih godina, odakle ju je u Francusku uvezao opstetičar dr. Fernand Lamaze, da bi 1959. godine bila popularizirana u SAD-u. Priča o Ericu jedan je od nekoliko filmova koje je produciralo Američko društvo za psihoprofilaksu između 1969. i 1982. godine, značajan po tome što ga pripovijeda glas protagonistice, koja porod prihvaća kao samo-aktualizirajuću i osnažujuću praksu, što je diskurz sličan suvremenom jeziku feminističkih zagovarateljica prirodnog poroda.

Porodiljini centar

https://www.youtube.com/watch?v=gQfz2PyOGfY

‘Mjesto rođanja u medicinskom centru Olathe’, 2012.

YouTube je potpuno drugačija vrsta arhive, opsežan inventar suvremenog majčinstva, koji obuhvaća i prikaze korporativnih porodiljinih centara, namijenjene djelomično marketinškoj promidžbi, a djelomično ilustriranju rutine prirodnog poroda. Povijest rađanja je i povijest našeg odnosa spram tehnologije i promjenjivog koncepta prirodnog poroda. U suvremenom, neoliberalnom iskustvu majčinstva, žene više samo ne rađaju, već postaju konzumenti porodiljinog iskustva. Snimka porodiljinog centar prikazuje prostor projicirane fantazije, zamišljeni savršeni porod, ali je istovremeno i mjesto neizrečene kolektivne anksioznosti i potencijalne traume.

Žene u ovoj arhivi nalaze se u zamišljenom razgovoru jedna s drugom, svaka u trenutku transformativnog susreta s rađanjem, boli i vlastitim tijelom. Zadnji fragment prikazuje majku koja gleda u svoje dijete, onu istu s čijim smo se tijelom susreli u filmu Znanost i umjetnost opstetricije. Njezino je tijelo sada ponovno dovedeno do cjelovitosti, ali nam ono više nije potrebno jer nas o porodiljstvu više ništa ne može naučiti.

Ostale foto i video zapise potražite ovdje.

Izvor: CanopyCanopyCanopy


Povezano