Analizom društvenih promjena kroz filmsku umjetnost, arhitekturu, književnost te politička i ekonomska kretanja Ivana Biočina istražuje fenomen mode i njezin značaj u suvremenom potrošačkom društvu.
Autorica je knjige Modus vivendi. Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modi (Jesenski & Turk, 2014.) u kojoj se bavi pojmovima identiteta, samopredstavljanja i individualizacije, koji su u kolokvijalnoj uporabi često iskrivljeni, smještajući ih u znanstveni diskurs i na njima izgrađujući središnju tezu o usidrenosti političkog, ekonomskog i društvenog u modi.
S Ivanom Biočinom razgovarali smo o modi i antimodi, totalitarizmu, hipsterima i normcoru, te propadanju tekstilne industrije u Hrvatskoj, a povod je njezino predavanje Tiranija trenutka i tiranija mode – Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modi, koje će se održati u sklopu programa Lica kulture: Moda u utorak, 28. travnja, u 19:30 sati u Centru za kulturu Trešnjevka. Istraživanjem fenomena mode i njezina značaja u suvremenom potrošačkom društvu te analizom društvenih promjena kroz različite medije, predavanje će se dotaknuti pitanja poput ideologije i individualizma, balansirajući istraživački interes između pojedinca i kolektiva, prošloga i sadašnjega, totalitarizma i identiteta.
Za početak, možeš li nam ukratko objasniti što je moda? Koja je razlika između mode i odjeće?
Moda je proizašla iz socio-kulturnog ambijenta, raspada feudalnog sustava i prikladnoga izraza društvene pokretljivosti. Strogo je vezana uz neoliberalni sustav u kojem živimo te podrazumijeva određenu fluidnost društvene strukture zajednice. Moraju postojati razlike u društvenom položaju, ali mora se činiti da ih je moguće i poželjno premostiti; u krutoj hijerarhiji moda nije moguća. Osim navedene fluidnosti, za nastanak mode neizostavan je čimbenik prikaz vremena kao promjene. Moda kao pojam (dolazi od latinski modus, a izvorno je označavala vrstu i način života jednog naroda, što se osobito odnosilo na odijevanje) prvenstveno znači odjeću koja se mijenja u vremenu, a takav pristup odijevanju nastaje kao jedinstvena tvorevina navedenih čimbenika u renesansi. Ukratko, kao što je Roland Barthes napisao, glavna funkcija odjeće je da znači, dok je moda sistem.
Foto: Goran Jovanović
Modu obično smatramo površnom zanimacijom, zbog čega je i kao predmet izučavanja donekle marginalizirana. Međutim, riječ je o industriji koja je prema nekim procjenama vrijedna 1,5 trilijuna američkih dolara. Trebamo li modu shvaćati “ozbiljno” i zašto?
Mislim da se dio odgovora nalazi u samom pitanju. Tekstilna industrija je izravno povezana sa sistemom koji živimo. U 19. st., kada je na tom polju rada učinjena golema revolucija, u Engleskoj ona postaje vodeća proizvodna grana. Tekstilna industrija je i Marxu i Engelsu poslužila za izučavanje privrednog mehanizma kapitalizma i cjelokupnu kritiku socijalnih odnosa tog vremena. Pred svjetski rat kapitalističke su zemlje predstavile gigante tekstilne proizvodnje i vladale su trgovinom u cijelom svijetu.
Kod nas već 1935. godine tekstilna industrija izbija na prvo mjesto po broju radnika (do tada je najjača bila “šumska industrija”). Od tih početaka, učešće žena neprestano se penje, a problemi koji su bili prisutni tada, prisutni su, nažalost, i danas. Tekstilna industrija se oduvijek razvijala u krugovima gdje je stanovništvo siromašno i, kako bi se u industriji reklo, “na niskom kulturnom stupnju”. S povećanjem produkcije, smanjuju se nadnice. Odnos poslodavaca prema radnicima u tekstilnim poduzećima je, bio i ostao, gotovo isti kao i gospodara prema robovima. Promjene u tekstilnoj industriji, koja slovi kao ženska industrija, dovele su do razornog učinka na položaj radnica. Ovim promjenama obuhvaćene su ne samo žene radnice, već i njihove obitelji, okruženje.
Kakva je veza između mode i ideologije? Ili, da se referiram na pitanje koje i sama postavljaš u knjizi – je li moguće zamisliti totalitarizam bez uniforme?
Nije moguće. Recimo, kada je Hitler došao na vlast, način na koji je vojna uniforma oblikovana postao je ključnim simbolom totalitarne vlasti. Velik je trud i kapital odlazio upravo u oblikovanje odjeće koja bi stvorila obvezu odanosti – nacisti su u uniformama simbolizirali moć i autoritet režima. Polarizirana narav ideologije očituje se kroz Nas i Njih, a kada neka društvena skupina želi izdvojiti ili zaštititi svoju ideologiju, najčešće će se poslužiti odgovarajućom odjećom koja će nearbitrarno označiti ono što oni jesu i u što vjeruju. (Anti)modom svaki pojedinac unutar društvene skupine objavljuje da se jedan s drugim poistovjećuje. On predstavlja društvenu zajednicu i ideologiju te zajednice, a to možemo primijeniti na sve podgrupe, jer svaka skupina, ma koliko ona bila mala, ima potrebu razviti vlastiti izričaj kojim se kao skupina može razlikovati.
Ted Polhemus i Lynn Procter 1978. godine uveli su pojam ‘antimoda’. U knjizi navodiš da je moda simbol promjene, dok je antimoda simbol kontinuiteta vremena. Možeš li pojasniti kako ta dva pojma međusobno komuniciraju i koegzistiraju?
Ted Polhemus i Lynn Procter 1978. godine uveli su pojam ‘antimoda’. U knjizi navodiš da je moda simbol promjene, dok je antimoda simbol kontinuiteta vremena. Možeš li pojasniti kako ta dva pojma međusobno komuniciraju i koegzistiraju? Još je 1930. godine J. C. Flugel u knjizi The Psychology of Clothes napravio podjelu općeg predmeta ukrašavanja na pomodno (modish) i stalno (fixed), dok je Roland Barthes 1967. u Système de la Mode uočio da postoje dva zasebna tipa mode: jedan strogo povijestan, i jedan kojeg pamtimo i koji se zasniva na modi prethodne godine. Stalno ili povijesno i pomodno ili onaj koji pamtimo svoje temeljne razlike polažu u određenim razlikama u organizaciji društva, a ponajviše u odnosu ta dva tipa spram vremena i prostora. Stalno se sporo mijenja u vremenu te joj cjelokupna vrijednost donekle ovisi o trajnosti, ali zato bitno varira u prostoru. S druge strane, pomodno se brzo mijenja u vremenu, pri čemu je sama njezina bit upravo u strelovitosti promjene, ali razmjerno malo varira u prostoru. Zapravo, ono što Flügel naziva pomodnim nije ništa drugo nego moda, a za stalno kao suprotnost modi Polhemus i Procter uvode pojam antimoda. Antimoda se koristi kao društveni simbol te iza nje uvijek postoji ideologija, bila ona makro- ili mikro-ideologija.
Pomodnjavanje pak dolazi kao sukob mode i antimode, to je prijelaz sa simbola na znakove, u semiološkom smislu. Poruka je lišena bilo kakve mikroideologije, jednostavno se poručuje: “Ja sam pomodno odjeven/a”. Pomodnjavanjem se potvrđuje da svaka subverzija kad-tad postane dio vladajućeg sustava znakova, bilo kao njegov dio ili zadobivanjem novog značenja. Valja istaknuti da je antimoda danas arhaičan pojam. A s obzirom da je glavna odlika mode promjena, budući da se potražnja i promjena umnažala, došlo je do zasićenja, te je danas modu većinom zamijenila pomoda – bilo da je riječ o pomodnjavanju načina odijevanja iz određenih razdoblja prošlog stoljeća, ili da je riječ o kreatorima koji neprestano pomodnjavanju svoje utvrđene modne izričaje.
Fredric Jameson slavno izjavio da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. No, možemo li zamisliti kraj mode? Ako nestane kapitalizam, hoće li nestati i moda?
Budući da je moda izravno vezana uz kapitalizam, rekla bih – da. Renesansno se građanstvo u usponu odlučilo za neprestano mijenjanje odjeće – za modu. Taj sustav stilske pokretljivosti bio je prikladan izraz raspada ustaljenog sustava. Mogli bismo reći da je moda u kapitalizmu proizvod ”evolucijske inertnosti”, ”uspješno je riješen” određeni ”problem” (izdvajanje građanstva u usponu) te se to rješenje, iako teoretski postoji bolje i jednostavnije rješenje, zadržalo u svim kasnijim oblicima i razvijanjima. No kao što je i Mark Fisher napisao, teško možemo zamisliti kraj kapitalizma. A i pitanje je što bi slijedilo nakon njegovog nestanka. Možda je najbolji primjer Egipat i El Tahrir, gdje se nakon iznimnih događaja buđenja i prosvjeda sve vratilo na nešto mnogo gore, u slučaju Egipta to je bilo Muslimansko bratstvo.
Hipster? Ne ako njega pitate
Hipstere definiraš kao prvu neoliberalnu supkulturu oslobođenu ideologije. Zanimljivo mi je kako objašnjavaš da je riječ je o identitetu koji se, na neki način, preuzima kroz vlastitu negaciju – nijedan hipster sebe ne smatra hipsterom, ali ipak svi ga prepoznajemo kao hipstera. Što je, dakle, to što ga/ju “otkriva”, i što misliš, zašto pripadnike ove supkulture često smatramo tako iritantnima?
Novonastalu mladenačku ”supkulturu” – hipsterizam – možemo svrstati i pod pojam pomodarstvo. Otkako su punk i hip-hop izgubili poticaj i čežnju za društvenom promjenom, promatramo polagani raspada supkultura; u njihovom pravom smislu – povezanosti s ideologijom, i polako kreće mutiranje i sažimanje u bezličnu masu stilova, određenu jedino vanjskim obilježjima, i usmjerenu na kićenje i samoizražavanje. Hipsteri, ljubitelji ironije koju ”izražavaju” putem odjeće, labavo su povezani s nekakvom vrstom umjetničke proizvodnje, idu biciklima u noćne klubove i preznojavaju se na modernim diskokokainskim zabavama i koncertima. Hipster o svojim dnevnim pothvatima piše na blogu i društvenim mrežama te čita časopise Vice, Another Magazine, Nylon ili Wallpaper.
Površan i isuviše stiliziran način života učinio je hipstera sveopće omraženom pojavom. Jedan od razloga omraženosti je upravo stoga što predstavljaju neodređenu masu koja je u sebe uklopila razne društvene pokrete, supkulture i životne stilove, bez neke smislene ili ideološke poveznice. Hipsterizam je prva supkultura koja je nastala kao produkt oglašivačke industrije, stoga hipster nije pripadnik jedne supkulture, već pripadnik potrošačke skupine.
Normcore
Navodiš kako je normcore – uniseks modni izričaj koji se temelji na običnim majicama, trapericama i drugoj svakodnevnoj odjeći – proizvod konzumerizma baš poput hipstera. Zašto normcore ne možemo smatrati buntovnim?
Normcore (izraz je nastao od spajanja riječi ”normal” i ”hardcore”) ne poziva na odbacivanje mode i trendova, već opet oblikuje izgled svojih sljedbenika odjećom modnih proizvođača. Iako njeguju ”normalan” izgled, to ne znači da taj izgled nije strogo propisan i da se može odjenuti bilo što. Ističu da se mora biti cool, ali ne smijete izgledati kao da se previše trudite biti cool. Kao suprotnost hipsterima, normcore predstavlja individualnost per se. Ako hipsteri svoju individualnost traže i ističu kroz odjeću, normcore smatra da se svatko rađa kao individualac te da se ne treba isticati kroz odjeću (namjerna nenamjernost), iako ima propisani izgled. Iako to može zvučati zanimljivo, nažalost – nije. Frivolnost je, naime, glavna odredba i ovog izričaja.
U posljednjem poglavlju baviš se nestankom tekstilne industrije u lokalnom kontekstu – konkretno, propašću tvornice Vesna početkom 1990-ih. Zašto se tranzicija pokazala kobnom za Vesnu i slične tvornice?
Upravo provodim istraživanje za novu knjigu Radnice, koja se nastavlja na posljednje poglavlje knjige, o tekstilnoj industriji u Hrvatskoj, pa ću bolji i detaljniji odgovor moći ponuditi kad prođem ovu istraživačku fazu. Odgovor je veoma složen. Propast tvornica i industrije dogodila se na prijelazu iz socijalizma u kapitalizam, ali i u trenutku kada je tekstilna industrija na globalnoj razini prolazila kroz mnoge promjene i postala najglobaliziranijom industrijom na svijetu. Tekstilna industrija je 1993. godine i dalje bila jedna od najvećih izvoznih grana, zauzimajući gotovo jednu petinu ukupnog robnog izvoza.
Foto: Ivana Biočina
Problemi su započeli sredinom devedesetih godina, s početkom procesa privatizacije. Od 1990. godine, kada je tekstilna industrija zapošljavala 130,000 ljudi, do danas posao je izgubilo 110,000 radnica i radnika. Tekstilna industrija je bila velik dio ekonomskog sektora u Jugoslaviji, zauzimala je 12% ukupne proizvodnje u sedamdesetima, dok je u osamdesetim godinama Jugoslavija bila među najvećim svjetskim proizvođačima tekstila, a jugoslavenski su se modni brendovi prodavali lokalno, ali i međunarodno. Situacija se dramatično promijenila u devedesetima, kada se tekstilna industrija urušila zbog propasti internog jugoslavenskog tržišta i kao posljedica sumnjivog procesa privatizacije tekstilnih tvornica između države i kriminalnih kupaca.
U petak, 24. travnja, prošle su točno dvije godine od tragedije u Dhaki – urušavanja zgrade Rana Plaza pri kojem je poginulo više od 1100 radnica/ka. Neke od najpoznatijih svjetskih marki tamo su proizvodile svoju odjeću (Benetton, Mango, C&A, Zara…), a mnoge od njih još uvijek nisu isplatile odštetu žrtvama i njihovim obiteljima. Možeš li nam reći koji su neki od najvećih problema u modnoj industriji danas?
U tranziciji je ideal radnika kao simbol vrijednosti i rada u potpunosti nestao. Radnička klasa je istjerana iz središta društva na margine. Tekstilna proizvodnja u Hrvatskoj i regiji danas ovisi o stranom tržištu, u sedamdesetim i osamdesetim godinama postotak zaposlenih žena u Jugoslaviji je bio bliži Zapadu, a danas se nezaposlenost bilježi kao najviša u Europi. Iako su se žene u posljednja tri desetljeća uvelike priključile tržištu rada, kao proizvod globalizacije i neoliberalnog sustava nastao je ”feminizirani rad” – zaposlenje koje se tradicionalno vezuje uz žene: nesigurnost, niske i neredovite plaće.
Foto: Ivana Biočina
Po mom mišljenju, s odjećom bi se uskoro moglo (i trebalo) dogoditi ono što se dogodilo s hranom – uvođenje pravedne trgovine (Fair trade oznaka) i stremljenje većem tehnološkom napretku što se tiče ekologije, povećanja plaća u proizvodnom sektoru, ukidanje azijskih sweatshopova, izrabljivanja radnika (danas je i Hrvatska šivaonica Zapada). Točnije, to se već događa, lagano kretanje prema takozvanom ”etičnom tekstilu”, da znate tko je, kako i gdje proizveo odjevni predmet koji kupujete i odijevate. Morate znati je li ga proizvelo dijete u Indoneziji i je li korištena boja od koje je radnik obolio od kožne bolesti ili je zagadila pitku vodu u selu gdje se proizvodi. I kada to znate, možete ali i ne morate kupiti i nositi taj odjevni predmet, odluka je na vama.
S druge strane, produbljivat će se jaz između etične i neetične industrije. Novi sindikat je u sklopu međunarodne kampanje Clean Clothes za istočnu Europu proveo istraživanje o uvjetima rada u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj. Tvornice koje su sudjelovale u istraživanju proizvode odjeću za Benetton, Hugo Boss, Versace, Armani… Rezultati su, dakako, poražavajući. Nije tajna u kakvom se stanju nalazi tekstilna industrija na prostorima bivše Jugoslavije, pogotovo danas, kad je problem industrije, zapravo – globalan problem. Na primjer, 2012. godine je utvrđeno da je minimalna plaća tekstilnih radnika u Makedoniji manja od minimalne plaće u Indoneziji i Kini. Nadalje, prosječna tekstilna plaća u Hrvatskoj najniža je u proizvodnom sektoru u zemlji, dok 80% radnika prima plaću koja je ispod granice siromaštva. Osim minimalnih plaća, radnicama i radnicima se prijeti da će se postrojenje preseliti, ne plaća im se prekovremeni rad i dohoci, radnici su također ponekad prisiljeni vratiti dio plaće – pod prijetnjom otkaza, u nemogućnosti su koristiti slobodne dane, poslodavac zloupotrebljava ugovore na određeno, radnicama se postavljaju previsoke nerealne radne kvote koje nisu u mogućnosti ispuniti unutar radnog vremena, a prisutna je i rodna diskriminacija. Danas 87% zaposlenika čine žene.
Ivana Biočina je magistra inženjerka tekstilne tehnologije i inženjerstva, smjer dizajn i projektiranje. Dobitnica nekoliko nagrada za fotografiju i pisanje, među ostalim Rektorove nagrade za rad iz teorije mode (2007.). Od 2006. godine objavljuje tekstove o teoriji mode, arhitekturi, dizajnu i glazbi u Zarezu i brojnim drugim časopisima. Od 2008. do 2014. godine radila je za Subversive Film Festival, a od 2010. surađuje s Dramskim programom HRT-a. Među ostalim, radila je i za časopis Elle, Penezić & Rogina arhitekte, Međunarodni simpozij za teoriju i dizajn, Hrvatsko dizajnersko društvo i Sa(n)jam knjige u Istri. Autorica je nekoliko dokumentarnih drama. Fotografije su joj objavljene u pedesetak magazina i Internet portala te u nekoliko knjiga. Dobitnica je stipendije koju dodjeljuje Zaklada Robert Bosch u suradnji s ‘Literaturhaus Berlin’ i nobelovkom Hertom Müller, za knjigu Radnice (u pripremi) o tekstilnoj industriji u Hrvatskoj. Trenutno živi i radi u Berlinu.
