Indonezija je ostala bez gotovo 8,400 kvadratnih kilometara šume u 2012. godini. Za ilustraciju, radi se o površini preko 10 puta veća od površine grada New Yorka. Pretekla je i Brazil, koji je godinama neslavni lider u istrebljivanju šuma , gdje je unutar jedne godine uništeno ‘samo’ 4.600 kilometara kvadratnih.
Istraživanja pokazuju da je Indonezija u razdoblju od 12 godina ‘uklonila’ 60,000 kvadratnih kilometara šuma, uglavnom kako bi ih zamijenili plantažama za proizvodnju palminog ulja i ostalim farmama. Ritam “čišćenja” je u porastu iako je 2011. godine proglašen moratorij. Autori studije koja donosi navedene brojeve za to optužuju korumpirane političare kojima je važniji profit od očuvanja šuma.
“Pomisao da je Indonezija izgubila više šuma od Brazila, a ima manje rezerve od Brazila, stvarno je poražavajuća”, kaže Matthew Hansen, jedan od koautora studije. Indonezija ima samo četvrtinu površine prašuma koju ima Brazil.
Zašto je deforestacija bitan problem? Jer uništavanjem šuma Zemlja gubi ne samo površinu svojih ‘pluća’ već, zajedno s njima, i bezbrojne životinjske i biljne vrste, ali i plodno tlo.
Deforestacija se provodi uglavnom zbog povećavanja poljoprivrednih površina, ali masovnom sječom raznolikih biljnih vrsta mijenjamo bio-sliku svijeta i zamjenjujemo je monokulturom. Procjenjuje se da svake godine ostajemo bez, nevjerojatnih, 50 tisuća različitih biljnih i životinjskih vrsta.
Monokulture dovode do iscrpljivanja tla, koje gubi svoju energetsku vrijednost i erodira. Takva mrtva i degradirana tla, bez organske tvari i organizama, nemaju sposobnost zadržavanja vode i manje su otporna na klimatske promjene.
Industrijska poljoprivreda opravdava se zapošljavanjem radne snage, otvaranjem novih radnih mjesta i predstavlja kao ‘spasitelj’. No “nikakva tehnologija ne može tvrditi da hrani svijet dok istodobno uništava život u tlu ne hraneći ga na osnovi Zakona povrata”, riječi su Vandane Shive, indijske aktivistice.
Već sam pojam ‘radna snaga’ vrlo je degradirajući. Prije se rad na zemlji nazivao poljoprivredom a ljudi koji od njega žive poljoprivrednicima. Industrijskom proizvodnjom uništavaju se mali poljoprivrednici, ljudi koji rade na plantažama ‘samo rade svoj posao’ kako bi preživjeli, dok oni koju su s poštovanjem radili na zemlji moraju svoj život graditi u gradovima jer njihov način nije donosio dovoljno profita.
Treba se zapitati kako je popularna postala računica u kojoj se profit ne mjeri povratom sredstava? Jer, ukoliko se pogleda dugoročno, ovakav razvoj situacije ne donosi ništa dobro, niti ‘radnoj snazi’ koja umjesto da živi, preživljava, niti Zemlji koja, ovakvim načinom razmišljanja i djelovanja ljudi, čini isto. Circa/H-Alter…
