Objavljeno

‘I živjeli su sretno do kraja života’: Disney i (anti)feminizam

U redu, najprije da raščistimo jednu stvar – ja obožavam Disneyeve crtiće (kad kažem ´Disney´ mislim prvenstveno na studio i korporaciju, ne na stričeka Walta)! Gledam ih otkad znam za sebe, u stanju sam reproducirati većinu dijaloga i sve riječi pjesama iz većinu crtiću, rječju, odrasla sam na njima. Ah, nismo li svi?

Upravo stoga što se Disney studio gotovo prometnuo u sinonim ne samo za animaciju već donekle i za djetinjstvo, bilo kakva kritika upućena na njegov račun doima gotovo svetogrdnom. Čak i ako uspijete neko dobiti na foru da se upusti s vama u diskusiju o tome, najvjerojatnije će sve vaše argumente, ma kako validni bili, sasjeći rečenicom ´Pa to je za klince!´ ili ´Pa to je samo zabava!´.

Da, crtići jesu zabavni i duhoviti, o njihovoj umjetničkoj vrijednosti i tehničkim dostignućima da i ne govorim (svaka čast, kapa dolje). No s druge strane, te iste vizualno atraktivne, blještave, raspjevane i ludo zabavne kreacije isto tako propagiraju vrlo specifičan (čitaj: patrijarhalni, američki) sustav vrijednosti.

Mnoge filmove izašle iz Disneyeve tvornice snova optuživalo se za rasizam (osobito su zloglasni stihovi koje pjeva arapski trgovac na početku Aladdina : “Dolazim iz daleke zemlje (…) gdje će ti odrezati uho ako im se ne sviđa tvoje lice. To je barbarski, al´ hej, to je dom!”. Uvredljivi stihovi kasnije su izbačeni iz filma) i perpetuiranje etničkih stereotipa (kuhar Louisa u Maloj sireni, zle sijamske mačaka dovitljivih imena Si i Am iz Dame i skitnice itd.).

Ni feministička kritika nije ostala dužna Disneyu: glavne junakinje redovito su prekrasne, poslušne i potpuno pasivne. Bile one kraljevne ili sluškinje, sirene ili knjiški moljci, Indijanke ili Kineskinje, svima je zajednička jedna stvar: sve se zapravo žele udati za princa i živjeti sretno do kraja života.

Ovdje bih se pozabavila junakinjama filmova koji su nastali kao ekranizacije popularnih bajke, a koje su 2000. godine uvrštene u elitni klub Disney Princeza: Snjeguljicu, Pepeljugu, Auroru (Uspavana ljepotica), Ariel (Mala sirena), Belle (Ljepotica i zvijer), Tianu (Princeza i žabac) i Zlatokosu (Vrlo zapetljana priča), čija je službena inicijaciju u elitni klub najavljena za listopad ove godine.

Some day my prince will come: klasične Disneyeve princeze

Sve je započelo 1937. godine s filmom Snjeguljica i sedam patuljaka; naslovna junakinja, ljupka i mila djevojka iritantno infantilnog glasa koja neodoljivo podsjeća na Betty Boop, postavila je standarde za sve buduće Disneyeve princeze. Iako kraljeva kći, Snjeguljici nimalo ne smeta hodati naokolo u dronjcima i ribati stepenice dvorca. Kasnije se s jednakim entuzijazmom laća metle kako bi uglancala kućicu sedmorice patuljaka. Niti u jednom trenutku se ne suprotstavlja zloj maćehi i zapravo u čitavom filmu ne donosi niti jednu jedinu samostalnu odluku – njen životni put iscrtavaju muški likovi (lovac, patuljci, princ).

Sličnu priču 1950. godine ponavlja Pepeljuga, još jedna neodoljiva ljepotica koja je, čini se, pomalo mazohistički nastrojena budući da ju očito ne smeta što ju maćeha i polusestre tretiraju kao smeće. Na koncu, zašto bi se trudila samostalno djelovati kad je tu raspjevana dobra vila koja će jednim zamahom čarobnog štapića riješiti sve njezine probleme? Aurora iz Uspavane ljepotice (1959.) savršeno se uklapa u ovu ajme-tko-će-me-spasiti matricu; nakon što se zaljubi u zgodnog neznanca u šumi, tri dobre vile joj kažu da je princeza – ergo, mora se odreći svoje ´prave ljubavi´ i vratiti se u dvorac gdje ju čeka tip kojeg su joj izabrali roditelji. Ma nema problema, pusti koju suzu, ali radi što joj se kaže. Nakon toga spava dok se već spomenuti neznanac za kojega se nasreću ispostavlja da je zapravo princ (nismo ni sumnjali) bori za njen život.

Toliko o girl power-u. Da rezimiramo: idealna žena je lijepa do boli (čitaj: minijaturni struk, figura á la pješčani sat, savršen ten, bujna, po mogućnosti plava kosa, srcoliko lice blistavih, po mogućnosti plavih očiju), a njen doprinos radnji minimalan.
Kao što kaže Snjeguljica u pjesmi koju pjeva patuljcima: “Some day my prince will come” (Jednoga dana, doći će moj princ), a moje je – da ga čekam.

Disney i (kvazi)feminizam: princeze za novo tisućljeće

No dobro, ne treba smetnuti s uma da su gore spomenuti filmovi nastali (uglavnom) u prvoj polovici dvadesetog stoljeća pa prikazi ženskih likova uvelike odražavaju onovremenu ideologiju. Nije baš da smo očekivali da će Snjeguljica tjerati patuljke da glancaju parket dok ona u dvorištu spaljuje svoje korzete!

Ali zato ipak jesmo očekivali više od ´novog vala´ princeza filmova koji je 1989. godine započela Mala sirena. I zaista, prvih dvadesetak minuta filma prilično je obećavajuće: Ariel je buntovna tinejdžerka koja se otvoreno suprotstavlja svome ocu, hrabro se drži oči u oči s morskim psom i sanja o boljem životu na kopnu… I onda se (na prvi pogled naravno) zaljubi i eto nam opet dobro poznatog ´želim se udati za princa´ obrasca. Vatrena crvenokosa sirena sklapa pakt s vragom (koji je i u Disneyevom filmskom kozmosu žena): daje svoj prekrasni glas u zamjenu za noge (i, jelte, ono između njih), transformirajući se tako u patrijarhalni ideal – ženu koja je prekrasna i nijema. Za vrijeme konačnog, epskog obračuna između dobra (čije boje brani, a tko drugi doli šarmantni princ) i zla (morska vještica) naša junakinja strpljivo čeka da cijela stvar završi, kako bi se napokon mogla prošetati do oltara s ljubavi svog života (zvuči poznato?).

Film Ljepotica i zvijer (1991.) ponudio nam je heroinu koja se doista doima kao prava feministička ikona. Lijepa i pametna (!), Belle provodi dane s nosom u knjizi, sanja o pustolovinama i ne libi se otkantati naprasitog lokalnog zavodnika koji smatra da nema žene koja ne bi poželjela provesti život masirajući njegova stopala. Da, da, zvuči kao da Belle zna što želi. Međutim, problem je u tome što sve te njene pozitivne osobine ne igraju nikakvu ulogu u daljnjem razvoju radnje. Ključni faktor je i opet njezin izgled.

Princeza i žabac (2009.) obećavao je preokrenuti sve stereotipe naglavce, od rodnih do rasnih. Po prvi puta, u središtu zbivanja je junakinja afro-američkog porijekla (dugo im je trebalo); da stvar bude još bolja, ova djevojka ne gubi vrijeme na sanjarenje i prizivanje pomoći čarobnih zvijezda i dobrih vila – ona zasuče rukave i naporno radi kako bi sakupila dovoljno novca da otvori vlastiti restoran. Tu je i neizbježni princ, ali umjesto Gospodina Savršenog, ovaj je ženskar i zgubidan. Subverzivno? Vrlo. Hmm barem do trenutka kada se naši junaci (pretvoreni u žabe) ne nađu u gadnoj gabuli; Tiana brže-bolje odbacuje radnu etiku, podiže pogled prema zvjezdanom nebu i – pogađate – zaželi želju. E pa, ako ste do tada i sumnjali da će Tiana postati gđa. Princ, sada znate da hoće. Sretnih krajeva kol´ko hoćete – ne samo da cura dobije ono što je željela (i.e. vlastiti restoran), već i ono što sirota nije ni znala da želi (frajera). Toliko o velikom koraku naprijed za Disney kompaniju. Uostalom, je li doista bitno što je Tiana crnkinja kad je većinu filma ionako žaba?!

A Zlatokosa (2010.)? Ajajaj, gdje da počnem? Možda od činjenice da je odabranik njenog srca zove blondie (plavuša)? Ili od toga da se ne usuđuje nosom proviriti iz kule u kojoj je zatočena sve dok se ne pojavi ranije spomenuti mladić? Da ne spominjem da nakon što izađe iz kule preživljava zahvaljujući pomoći pripadnika tzv. jačeg spola. I dok muškarci svih dobi, veličina i oblika koriste sjekire, mačeve i šake, naša dugokosa ljepotica sije strah i trepet lamaćući – tavom…

Ništa bez svadbenih zvona

U konačnici, ne bih rekla da nove princeze odražavaju feminističke ideale. Neke stvari se jesu promijenile – Belle ili Ariel barem ne jurcaju uokolo s metlom u ruci tražeći pod koji treba pomesti, pjevajući usput o svim dražima kućanskih poslova kao što je to činila Snjeguljica. ´Nove´ junakinje posjeduju određeni subverzivni potencijal (koji uglavnom ostaje nerealiziran) i svakako su samostalnije i aktivnije od ´klasičnih´ princeza. Ali filmovi i dalje ne nude alternativu braku kao ultimativnom happy end-u kojeg svaka žena zapravo želi. Samostalnost i kvazi-emancipaciju manifestiraju se tek kroz “mogućnost” odabira osobe za koju će se junakinja udati.

Još zanimljivih i duhovitih analiza Disneyevih princeza (i prinčeva!) čitajte na: Quora.com, MendThisCrack ili Hubpages.com.


Povezano