Olgi
U Drugom spolu, feminističkom klasiku koji je najavio eru shvaćanja roda kao društvene tvorevine, francuska filozofkinja Simone de Beauvoir opisuje niz ženskih tipova. Neovisna žena, jedina od njih koja smjelo nastanjuje poziciju subjekta inače namijenjenu muškarcima, povremeno posustaje i trudi se doimati kao ukras koji se prepušta zavođenju. Ne uspijeva u tome. Njezinim savršeno naivnim licem pređe grč koji odaje pobunu protiv podređenog položaja. Izvedba se prekida i neovisnoj je ženi „dosta servilnosti“.
Ženstveni stil neovisne žene uvijek je prisvojen s greškom. Iako kasnije argumentirano brani svoj položaj subjekta, zanimljivo je da feminističkom stavu prethodi somatski trzaj koji razbija iluziju, pogreška u rodnoj izvedbi. Neovisnoj ženi ukrašavanje sebe i okoline predstavlja teret i izvor srama, neuvjerljivu masku koje se treba otarasiti. Ovaj esej ocrtava iskupljujuće odlike feminiteta, užitak koji možemo pronaći u pogreškama i neautentičnosti kada razmotrimo ženstveni stil u queer kontekstu.
Feminizam drugog vala, čije su zagovornice, odjevene u praktične cipele i hlače s tregerima, zagovarale odvajanje ženstvenosti (patrijarhalnih imperativa šminkanja, gladovanja i nošenja potpetica) od biološke ženskosti, uobičajen je krivac za shvaćanje ženstvenog stila kao prepreke feminističkoj svijesti. Ipak, obezvrjeđivanje feminiteta, kao i nevidljivost femme lezbijki u queer krugovima, ima uzroke koje sigurno nećemo pronađi u nekolicini uglavnom pogrešno citiranih traktata.
Oči žene-objekta, opisuje de Beauvoir, nalikuju lokvicama vode – u njezinom se bezizražajnom pogledu ogleda muški subjekt. U jednom od svojih članaka, queer teoretičar Jack Halberstam tvrdi da je ženstvenost mogući izvor srama za gej muškarce, kojima se rugaju da su „curice“, i za lezbijke, koje ne uspijevaju pravilno stasati u žene. Heteroseksualnim se ženama također čestita ako su „jedne od dečkiju“, kul cure koje nisu potrebite i plačljive princeze kao ostale pripadnice njihovog roda. Popularan i posebno iritantan lik prizemne djevojke koja ima muške interese, ali ne prijeti patrijarhalnim privilegijama, ukazuje da je ženstvenost univerzalno obezvrijeđena.
U knjizi Queering Femininity (2018.) australska feministkinja Hannah McCann objašnjava da, premda se čini kao da postoji jedinstveni ženstveni stil koji mora biti prevladan na putu prema autentičnom utjelovljenju, ustvari postoji više njih. Oslanjajući se na studije o britanskoj radničkoj klasi, McCann razlikuje pretjerani i vulgaran feminitet niže klase od doličnog i decentnog srednjoklasnog stila.
Ulaskom drag tehnika šminkanja, oštrog konturiranja i umjetnih trepavica u mainstream granice su se stanjile: s ekrana nas gledaju zategnuta lica ukošenih očiju i napućenih usnica. Te retuširane slike ukazuju na okrutnost režima uljepšavanja i promašenost retorike izbora koja je zamijenila retoriku prisile drugovalnog feminizma. Ipak, imaju queer potencijal. One su kopije bez originala i kao takve oprimjeruju središnju postavku queer teorije prema kojoj rod nastaje ponavljanjem gesta i imitacijom nedostižnog ideala iza kojeg nema cjelovitog identiteta. Uz sav nepoželjan utjecaj, digitalno preobraženi likovi koja nas okružuju u virtualnom prostoru stilovi su odvojeni od tijela. Queer kultura vodi se sličnim načelima. Svi rodni izričaji mogu biti prisvojeni od bilo koga.
Unatoč brojnim i povremeno popularnim sadržajima koji potječu iz zajednice, prepoznatljivi prikazi queer identiteta prethode nastanku suvremenog LGBT pokreta. Dok su se gej muškarci sastajali po dokovima i parkovima, a zakonodavci nastojali zaustaviti sodomiju okrutnim progonima, „lezbijka“ još uvijek nije bila kulturalno prepoznatljiva figura. Takva je postala tek intervencijom seksologa, znanstvenika 19. stoljeća koji su nastojali objasniti i usustaviti rodne i seksualne prijestupe. Određena kao „muška duša u ženkom tijelu“ i stoga prozvana „invertom“, lezbijka je izvorno kodirana kao butch osoba naklonjena ženama koje, iako sudjeluju u queer odnosu, same nisu queer subjekti.
Lisa Duggan i Kathleen McHugh, autorice „Fem(me)nističkog manifesta“ (1996.), zaigranog i oštrog teksta često citiranog u femme krugovima, tvrde da su začeci queer kulture femme smjestili u trokut između njezine butch ljubavnice i konačnog muškog partnera. Naizgled nerazlučiva od heteroseksualne žene, femme s njom dijeli mjesto „normalnog“. Prijeteća je ženstvenost, nastavljaju autorice, utjelovljena u liku fatalne žene (femme fatale). Figura koja hara književnošću i popularnom kulturom zadnjih dvaju stoljeća, motivirana libidom koji ne bira objekte, fatalna žena stvara zaplete umjesto da im se prepušta. Kod većine fatalnih žena s kojima sam se susrela u popularnoj kulturi (omiljena mi je zlikovka Karolina iz hrvatske sapunice Zabranjena ljubav), biseksualnost simbolizira nedostatak moralnih obzira više nego urođenu sklonost. Ipak, one utjelovljuju djelatnu, povremeno i agresivnu ženstvenost koja im omogućuje da budu pokretačice romansi i saboterke heteroseksualne sreće normalne žene i njezinog odabranika.
Medicinski i popularni prikazi queer odnosa, nastali s namjerom da odvrate žene od homoseksualnosti, povremeno su imali suprotan učinak. Kao što Lillian Faderman dokumentira u knjizi o američkoj lezbijskoj povijesti Odd Girls and Twilight Lovers (1991.), seksolozi su nehotično naputili usamljene lezbijke da postoje druge poput njih te im dali termine za opisivanje svog identiteta.
Iako su queer zapleti završavali mahom nesretno sve do kasnih 1960-ih, gejevi i lezbijke uspješno su zanemarivali konačne katastrofe koje su snalazile njihove fikcionalne parnjake. Daleko od realističnih prikaza, invert i femme fatale su – kao i ostali ambivalentno queer likovi bliskih prijateljica i djevojčica dječačkog vladanja (tomboys) –buntovni uzori lezbijkama, koje su „nosile golem teret samoosmišljavanja s jako malo povijesti da im u tome služi kao vodilja,“ kako piše Faderman.
Rodna raznolikost postojana je odlika lezbijske kulture koja uključuje plemkinje u oklopima, glamurozne umjetnice, karijeristice u poslovnim kostimima te radnice koje su, preodjevene u muškarce, lutale u potrazi za boljim nadnicama. Ipak, sam termin „femme“, kao i prepoznatljivi butch/femme par, potječe iz lezbijskih barova, zamračenih lokala koje su posjećivale žene iz radničke klase sredinom prošlog stoljeća.
Odbačena od feministkinja 1960-ih i ponovno prigrljena s usponom queer teorije 1990-ih, butch/femme dinamika omogućila je, tvrdi Faderman, vidljivost lezbijki. Norme odijevanja i ponašanja su bile znak prepoznavanja među pripadnicama novonastale manjinske kulture izložene homofobnom nasilju. Premda ideja da je „netko uvijek muško, a netko žensko“ u gej vezi (inače popularno pitanje kojim se tlači queer ljude i koje životari kao opće mjesto bez uporišta u suvremenoj stvarnosti), rodno binarna podjela na butch i femme omogućila je oblikovanje lezbijskih identiteta. Oni queer ženama mogu poslužiti kao arhiv otpora, voljnih činova i bunta protiv normi heteroseksualnog društva.
Osim Fadermanine utjecajne knjige, Boots of Leather, Slippers of Gold (1993.), uspješnica u kojoj Madeline Davis i Elizabeth L. Kennedy dokumentiraju njujoršku lezbijsku scenu, ukazuje da su butch/femme veze, pogrešno prepoznate kao loše oponašanje heteroseksualnosti, imale niz posebnosti. Autorice, u razgovoru s pripadnicama zajednice, otkrivaju da je strog kodeks ponašanja i izjednačavanje maskuliniteta s aktivnošću, a feminiteta s pasivnošću u udvaranju i seksu često bilo zaobilaženo u praksi.
Autorice naglašavaju da su i butch i femme žene radile te se upuštale u noćne izlaske i predbračne veze kojih su se njihove heteroseksualne suvremenice klonile, te tvrde da butch/femme dinamika nije oponašanje heteroseksualnosti nego samo njezine romantizirane, filmske verzije. Ta tvrdnja, naravno, može biti posljedica uspona queer teorije i njezinog središnjeg postulata o sveopćoj izvedbenosti. Iako su generacijski udaljene, Faderman je bila oduševljena s Judith Butler čiji je rad pratila od 1980-ih. Ipak, vrijedno ju je razmotriti, posebno jer se čini da je prenaglašena rodna podjela u lezbijskim barovima bila uvertira u mnogo fluidnije odnose.
U jednom od meni omiljenih ulomaka iz Odd Girls and Twilight Lovers, Ann iz Los Anglesa prepričava kako je, ženstveno dotjerana, išla na spoj s butch simpatijom koju je mjerkala već neko vrijeme. Kada je primijetila da dotične nema, jednostavno se preodjenula u mušku odjeću i zaputila u drugi bar. Ova, kao i većina drugih noćnih anegdota iz lezbijskih barova, pokazuje da femme žene, čak ni u donekle rodno konzervativnom razdoblju queer kulture, nisu čekale da ih se pozove na ples i počasti pićem.
Povijest jugoslavenskog feminizma u posljednje vrijeme doživljava preporod. Zadnjih smo godina bolje upoznale svoje prethodnice: partizanke, partijske činovnice, zagovornice ženskog pisma i antiratne aktivistkinje. Lokalna lezbijska povijest još je u fragmentima. Osim Ljubičica i biča (1996.), memoara u kojima Marija Buretić Bogović otkriva kako je bilo obznaniti lezbijski identitet u socijalizmu, te ulomaka iz dnevnika slikarice Naste Rojc, nemamo golem povijesni arhiv za uporište.
U Usmenoj povijesti homoseksualnosti u Hrvatskoj (2007.), knjizi koja se bavi razdobljem od 60-ih do sredine 90-ih, lezbijke, za razliku od gejeva koji razlikuju muževne i ženstvene pripadnike zajednice, ne spominju rodne uloge. Osobne priče sugeriraju da, za razliku kultura u kojima se femme pojavila, život lezbijki u socijalizma nije bio rodno strukturiran. Naravno, u obzir treba uzeti i da se tipična Jugoslavenka uvelike razlikovala od tipične Amerikanke. Umjesto kućanica, omladinke su željele postati udane radnice i drugarice, ali i suvremene gradske žene koje voze vespe, kupuju u Trstu i pohode plesnjake.
Što je femme danas? Figura koja je preselila iz polusvijeta u serije s udarnim terminima poput The L Worda (2004.-2009.), femme, kao i na samom početku queer povijesti, zauzima rubno mjesto. Ni queer teorija joj ne uspijeva doskočiti. Njezina važnost nadilazi akademske sporove. Mizoginija unutar LGBT pokreta, osim žena, na meti ima sve ženstveno. Prevrtljivost, prijetvornost i pasivnost uporno se pripisuju svim femininim osobama. Između sumnji da nisu zaista gej i prikaza lezbijki kadriranih za muški pogled, femme žene imaju malo manevarskog prostora.
Feminističkom, a kasnije i queer intervencijom, naši su identiteti rastavljeni na spol, rod i žudnju (usmjerenu prema onima suprotnog spola/roda). U svojoj knjizi eseja Tendencies (1993.), Eve Kosofsky Sedgwick, koja je uz Judith Butler značajno oblikovala ranu queer teoriju, objašnjava da kategorija koju vidimo kao jedinstveni seksualni identitet ustvari ima niz stavki.
Seksualni se identitet sastoji i od shvaćanja sebe i ostvarivih maštarija, orodnjene podjele moći u seksualnim odnosima, mogućnosti da najvažnije osjećajne spone nađemo u partneru/ici te pripadanja zajednici s kojom se poistovjećujemo. Iako djeluje kao „normalno“ koje čini rodne prijestupe vidljivima, femme, svojom lezbijskom žudnjom (a i mnogim drugim sklonostima, kao što zbirke osobnih ispovijesti pokazuju) prekida ovaj samorazumljivi niz. Ona sabotira vidljivost kao središnju odliku queer narativa. Heteroseksualno društvo, uvjereno u svoju mogućnosti raspoznavanja gejeva po njihovom rodnom izričaju primjetnom od djetinjstva, više ne može biti sigurno da su normalne žene i muškarci zaista takvi. U „Fem(me)nističkom manifestu“, Duggan i McHugh zaključuju da, za razliku od očito queer butch žena i muškaraca u dragu, femme „nastanjuje normalnost na abnormalan način“.
Ženstvenosti koju je Butler u svojoj knjizi Bodies that Matter (1993.) opisala kao uvijek spektakularan rod, uporište je queer teorije. Ideja da je rod drag, preuzimanje niza stilova i ponašanja koji su utjelovljeni od ustvari poprilično neusustavljenih tijela, oprimjerena je figurom drag kraljice, muškarca koji prisvajaprenaglašen, umjetni feminitet. Butler tvrdi da je naš rod i, radikalnije, spol cjeloživotna drag izvedba.
McCann, koja se poziva na nepravedno previđenu knjigu Carolyn Martin Femininity Played Straight (1996.), tvrdi da queer teoriji nedostaje pojmova za ženstvenost koja nije parodirana ili prenaglašena. Rod ženstvenih žena, za razliku od onog prepoznatljivo queer persona poput drag kraljica, djeluje kao predaja pred biološkom sudbinom. Iako se suvremena queer misao odmaknula od slavljenja nenormativnosti, femme, čak i ona koja opisuje svoj rod kao drag, fasadu ili izvedbu, nije postala buntovnica protiv rodnih normi.
Zbog toga što nije pretjeran ili prevladan, feminitet koji izgleda prirodno, objašnjava Martin, predstavlja „predaju, močvaru, materinstvo, sputanost i sputavanje“. Poput Duggan i McHugh, Martin prevratničku moć femme lezbijke vidi u njezinoj vizualnoj nerazlučivosti od heteroseksualne žene. Ona se doima normalnom te je „najuspješnija u razaranju suprotnosti između oponašanja [hetroseksualnosti unutar butch/femme para] i lezbijske posebnosti jer nije ni ista ni različita, nego oboje“.
Društvene norme djeluju poskrivećki i oblikuju čak i ono što, poput roda, osjećamo kao vlastito. Nemoguće je razlučiti koliko je dotjerivanje osobni izbor, a koliko odjek autoritarnih glasova koji nas od djetinjstva dresiraju da se ponašamo kao dame. Ipak, naklonost ženstvenom stilu koji je biologinja i trans aktivistkinja Julia Serano u svojoj knjizi Whipping Girl (2007.) opisala kao ljubav prema dekorativnosti radi nje same, nekima od nas dopušta da nađemo užitak u ukrašavanju tijela izloženih sustavnom nasilju. Umjesto da je gledamo kao znak podređenosti, ženstvenost, lišena svoje prividne normalnosti i ovisnosti o muževnoj osobi koja bi je odredila kao straight ili queer, može biti oslonac za preživljavanje. Meni je ona nelegitimno ugrabljena radost koja nam je zanijekana okrutnim režimima patrijarhata i kapitalizma.
