Hannah Arendt je 1973. godine postala prva žena koja je održala govor na prestižnim predavanjima Gifford Lectures, koja su pokrenuta 1888. godine s ciljem “promocije i širenja prirodne teologije u najširem smislu tog termina” tj. povezivanja znanosti, filozofije i duhovnosti. Tijekom godina, na Gifford Lectures gostovali su mislioci poput Williama Jamesa, Wernera Heisenberga , Nielsa Bohra, Iris Murdoch i Carla Sagana.
Predavanje Hannahe Arendt naknadno je prošireno i objavljeno u knjizi The Life of the Mind. Ono predstavlja neizmjerno poticajno istraživanje procesa razmišljanja koji uzimamo toliko zdravo za gotovo da mu uopće ne pridajemo pozornost, a koje je opterećeno kompleksnošću i paradoksalnošću koje nas često ograničavaju da vidimo stvarnu prirodu stvari. S iznimnom intelektualnom elegancijom, Arendt povlači “razdjelnicu između istine i značenja, između znanja i razmišljanja” .
Arendt preispituje na koji način razmišljanje povezuje aktivni život (vita activa) i kontemplativan život (vita contemplativa, koji se odlikuje razmatranjem svijeta i života na misaon način), pozivajući se na Montaigneovo dvostruko značenje meditacije i prati evoluciju te veze kroz prijelaz društva iz religioznog u znanstveno:
“Razmišljanje stremi ka kontemplaciji i u njoj zavšava, a kontempacija nije aktivnost, već pasivnost: to je točka u kojoj se mentalna aktivnost odmara. Prema tradiciji doba kršćanstva, kada je filozofija postala sluškinja teologije, razmišljanje je postalo meditacija, a meditacija je opet završila u kontemplaciji tj. u obliku posvećenog duševnog stanja u kojem se um više ne rasteže do krajnjih granica kako bi pojmio istinu… S usponom modernog doba, razmišljanje je u najvećoj mjeri postalo sluškinja znanosti, tj. organiziranog znanja. Iako se čini da je tada razmišljanje postalo iznimno aktivno, proizlazeći iz osnovnog uvjerenja modernizma da mogu znati samo ono što sam/a napravim, jasno je da se matematika, neiskustvena znanost par excellence, u kojoj se um poigrava sam sa sobom, pokazala kao Znanost znanosti, pružajući nam rješenje onih prirodnih i kozmičkih zakona čija je vanjština prikrivena.”
Discipline nazvane metafizika ili filozofija, primjećuje Arendt, nastanjuju svijet iza osjetilne percepcije i pojavnosti, dok znanost svojata svijet zdravorazumskog rezoniranja i percepcije potvrđene empirijskim značenjem. Potonje je izmučeno skandalom razuma, idejom da “naš um nije sposoban za određeno i provjerljivo poimanje o problemima i pitanjima o kojima usprkos tome ne može prestati razmišljati”. No, Arendt je više zabrinuta za svijet koji nastanjujemo kada se prepustimo razmišljanju:
“Što ‘radimo’ kada ne radimo ništa osim što razmišljamo? Gdje smo kada smo ni sa kime, osim sa samim sobom?”
Kako bi riješila ovu zagonetku, Arendt se okreće Kantovoj slavnoj distinkciji između intelekta (Verstand), koji želi dokučiti što um percipira i razuma (Vernunft), koji je usmjeren na želju višeg stupnja za razumijevanjem dubljeg značenja, onkraj čulnih podražaja. Dok intelekt pokreće spoznaja, razum je opterećen nedokučivim:
“Velika prepreka koju razum (Vernunft) stavlja na vlastiti put proizlazi od strane intelekta (Verstand) i potpuno opravdanih kriterija koje je intelekt uspostavio u vlastite svrhe, odnosno kako bi utažio našu žeđ i zadovoljio našu potrebu za znanjem i spoznajom… Potreba razuma nije inspirirana potragom za istinom, već potragom za značenjem. A istina i značenje nisu isto. Osnovna zabluda, koja ima prvenstvo pred svim specifičnim metafizičkim zabludama, interpretacija je značenja prema modelu istine.”
Ova bitna distinkcija između istine i značenja također je vidljiva na liniji rasjeda između znanosti i zdravog razuma. Arendt smatra da je pretjerano oslanjanje znanosti na Verstand možda dovelo do rasta redukcionizma, koji je postao najveća prepreka znanosti da se sukobi s nedokučivim:
“Na prvi pogled se čini da se nešto vrlo slično događa kod modernih znanstvenika koji neprestano uništavaju autentični privid bez da unište vlastiti osjećaj stvarnosti koji mu govori, kao što govori i nama, da sunce ujutro izlazi, a navečer zalazi. Razmišljanje je to što je omogućilo ljudima da prodru u pojavnost i raskrinkaju je kao vanjštinu, iako autentičnu – zdravorazumsko shvaćanje nikada se ne bi usudilo tako radikalno uznemiriti sve plauzibilnosti našeg osjetilnog sustava… Razmišljanje, bez sumnje, igra ogromnu ulogu u svakom znanstvenom otkriću, ali ta uloga je sredstvo privođenja kraju: završetak je određen odlukom o tome što je vrijedno poimati, a takva odluka ne može biti znanstvena.”
20-godišnji primjerak The Life of the Mind, Hannah Arendt centar, Bard College
Ovo neodoljivo podsjeća na pojam moralne mudrosti: neizbježno subjektivnog okvira temeljenog na normama, koji, po samoj svojoj prirodi, nadilazi oblasti znanosti i apsolutne istine, uzdižući se na razinu relativnog značenja. Dopunjujući povijesno najrafiniranije definicije znanosti, Arendt piše:
“Kraj je spoznaja ili znanje, koji bez sumnje pripadaju svijetu pojavnosti: jednom utemeljeno kao istinito, ono postaje dijelom svijeta. Spoznaja i žeđ za znanjem nikad u potpunosti ne napuštaju svijet pojavnosti: ako se znanstvenici povlače iz njega kako bi ‘mislili’, onda znači da je potrebno pronaći bolje, više obećavajuće pristupe, koji se nazivaju metodama, kako bi mu se približili. Znanost u tom pogledu nije drugo nego iznimno rafinirani produžetak zdravorazumskog poimanja u kojemu su osjetilne varke neprestano raspršene, kao što su i pogreške u znanosti popravljane. U oba slučaja mjerilo je dokazivost, koje je kao takvo nerazdvojivo od svijeta pojavnosti. I s obzirom da je u prirodi pojavnosti da otkriva i da prikriva, svaka korekcija i svaka zabluda je “gubitak jednog dokaza samo zato što je akvizicija novog dokaza” prema riječima Merleau-Pontya. Ništa, čak niti znanstveno razumijevanje znanstvenih otkrića, ne jamči da će novi dokaz biti vjerodostojniji od onog odbačenoga.”
U tome leži paradoks znanosti: ideja da je njezin cilj uz pomoć znanja ukloniti neznanje, iako ju i samu u njenom najboljem izdanju pokreće neznanje. Vođena razmišljanjem koje je dvanaest godina kasnije odzvonilo Saganovim predavanjem na Gifford Lectures, kada je izjavio da će “naš neuspjeh označiti trenutak kada pomislimo da u potpunosti razumijemo tko smo i odakle smo došli”, Arendt piše:
“Sam koncept neograničenog napretka koji dolazi s usponom moderne znanosti i ostaje dominantni princip koji je inspirira najbolji je dokaz činjenice da se sva znanost još uvijek kreće unutar oblasti zdravorazumskog iskustva koje podliježe ispravljivim greškama i obmanama. Kada se neprestane korekcije u znanstvenim istraživanjima generaliziraju, to vodi k intrigantnom ‘boljem i boljem’ i ‘istinitijem i istinitijem’, odnosno u bezgraničnost napretka koji priznaje da su dobro i istinito nedostižni. Kada bi ih ikada bilo moguće dostići, žeđ za znanjem bi nestala, a potraga za spoznajom došla bi do svog kraja.”
Razmatrajući tu “iluziju beskrajnog procesa – procesa napretka”, vraća se Kantovoj osnovnoj razlici između razuma i intelekta:
“Pitanja koja postavljamo zbog naše žeđi za znanjem javljaju se zbog naše znatiželje o svijetu, naše žudnje da istražimo sve što naš senzorni sustav može primiti… Na sva pitanja koja potječu iz žudnje za znanjem u principu se može odgovoriti na temelju zdravorazumskog iskustva i zdravorazumskog poimanja. Ta pitanja su izložena ispravljivim greškama i iluziji jednako kao i čulne percepcije i čulna iskustva. Čak i neumornost Napretka moderne znanosti, koja neprestano ispravlja samu sebe odbacivanjem odgovora i preformulacijom pitanja, nije u kontradikciji s glavnom svrhom znanosti: da vidi i spoznaje svijet onakvim kakvim ga osjetilno percipiramo. Koncept znanstvene istine proizlazi iz zdravorazumskog iskustva i nepobitnih dokaza koji raspršuju pogreške i iluziju. No, na pitanja koja postavljamo na temelju razmišljanja i koja se postavljaju zato što je to prirodno razumu – na pitanja o značenju – zdravi razum ne može odgovoriti, kao niti njegova rafiniranija verzija, koju nazivamo znanošću. Potraga za značenjem je ‘beznačajna’ za zdravi razum i zdravorazumsko rezoniranje, jer je funkcija šestog čula da nas uklopi u svijet pojavnosti i udomaći nas u svijetu koji nam pruža naših prvih pet čula: da jesmo, i točka.”
Arend smatra da nas proturječje između zdravorazumskih kriterija znanosti i potrage za značenjem vraća na početni problem razmišljanja i ograničenja ‘istine’:
“Očekivati da istina proizađe iz razmišljanja ukazuje da smo pobrkali potrebu za razmišljanjem s težnjom ka znanju. Razmišljanje može i mora biti upotrijebljeno u svrhu znanja, ali ono se nikada ne koristi samo za tu funkciju. Razmišljanje je sluškinja cjelokupnih, različitih otkrića.”
Najpronicljivija točka Arendtinog promišljanja istražuje što bi ta otkrića mogla biti, govoreći o moći postavljanja dobrih pitanja i ideji da ćemo značenje pronaći onda kada se izgubimo:
“Postavljanjem neodgovorljivih pitanja o značenju uspostavljamo sami sebe kao propitujuća bića. Iza svih spoznajnih pitanja na koja pronalazimo odgovore skrivaju se ona na koja nema odgovora, a koja se čine potpuno besmislenima i koja su odvijek bila osuđena kao takva. I više je nego vjerojatno da će ljudi, ako ikada izgube apetit za značenjem koji nazivamo razmišljanjem i prestanu postavljati neodgovorljiva pitanja, izgubiti ne samo mogućnosti stvaranja tih promišljenih stvari koje nazivamo umjetnošću, već i mogućnost postavljanja svih odgovorljivih pitanja na kojima počiva svaka civilizacija… Dok možda nećemo uspjeti ugasiti našu žeđ za znanjem zbog neizmjernosti nepoznatoga, ta aktivnost sama po sebi za sobom ostavlja rastuće bogatstvo znanja koju svaka civilizacija sprema i skladišti kao dio njezina svijeta. Gubitak te akumulacije znanja i gubitak tehničkog znanja potrebnog da je se očuva i poveća nepobitno nagovješta kraj ovog konkretnog svijeta.”
Izvor: Brain Pickings
