Dvadeset godina prekasno, serija American Crime Story u prvoj sezoni pod naslovom ”The People vs. O.J. Simpson” vješto guli sloj po sloj društveno upisanih značenja u već kultni povijesni trenutak uspijevši ga još jednom predstaviti relevantim, ali ovaj put s reflektorima uperenim u neočekivanom smjeru.
Iako se ne radi o sasvim novoj seriji s obzirom na to da je prva epizoda premijerno prikazana u ovo vrijeme prošle godine, nedavni uspjeh na dodjeli Zlatnih globusa odličan je povod da još jednom otvorimo temu. Na dodjeli Zlatnih globusa u siječnju ove godine, od ukupno pet nominacija, The People v. O.J. Simpson: American Crime Story kući je ponijela dvije nagrade – Zlatni globus za najbolju mini TV seriju ili TV film te za najbolju glumicu u TV seriji ili TV filmu.
Nagrađena Sarah Paulson u seriji glumi glavnu tužiteljicu Marciju Clark.
Priča o tretmanu Marcije Clark od strane bivših partnera, kolega, medija i javnosti fino je upletena u svaku od deset epizoda sezone, ali apsolutni trijumf doživljava u šestoj, prigodno nazvanoj „Marcia, Marcia, Marcia“ i premijerno prikazanoj na Međunarodni dan žena. Epizoda „Marcia, Marcia, Marcia“ je sigurno obavezan materijal za sve zainteresirane za lik glavne tužiteljice, no mora se istaknuti da se portret Marcije, u punini u kojoj je zamišljen i nedvojbeno maestralno izveden, uistinu može doživjeti samo gledanjem cijele sezone (+ tko bi želio propustiti obitelj Kardashian iz pred-KUWTK faze).
Iako su glavne stavke slučaja općepoznate, informativni sažetak potreban za razumijevanje ključnih trenutaka šeste epizode glasio bi ovako. Marcia Clark je bila glavna tužiteljica u suđenju O.J. Simpsonu za ubojstvo njegove bivše supruge Nicole Brown Simpson i njezinog prijatelja Rona Goldmana, a u vrijeme suđenja bila je u postupku razvoda te je paralelno vodila pravnu bitku s bivšim suprugom oko skrbništva nad njihovo dvoje djece. Za to vrijeme brinula je o djeci, dječacima starim tri i pet godina. U medijima se tad detaljno razvlačio svaki detalj njezinog izgleda s posebnim naglaskom na frizuri i stilu odijevanja, predstavljalo ju se kao antipatičnu i nesposobnu, a sličan ponižavajuć tretman je doživljavala i unutar sudnice. Sudac Lance Ito se jednom prilikom obratio poroti s izjavom „Ne dajte se smesti izgledom tužiteljice.“, uz to što joj je i često upadao u riječ – praksa koju nije primjenjivao kada se radilo o kolegama u sudnici.
Uostalom, ne moramo ići daleko u prošlost da bi se podsjetili/e na to kako je njezina nezavidna reputacija donedavno bila sasvim legitiman dio pop kulture. Jedan od svježijih primjera je Tina Fey i Unbreakable Kimmy Schmidt, serija u kojoj Fey tumači ulogu odvjetnice Marcije (prezime se ne navodi, ali nije ni potrebno) iskarikirane u, nažalost, vrlo lako prepoznatljivu formu nekompetentne i seksom zaluđene (oslanja se na potencijalno romantičan odnos između Clark i kolege Christophera Dardena) šale.
Epizoda „Marcia, Marcia, Marcia“ otvara sa scenom u sudnici, ipak, ne radi se o sudnici u kojoj se odvija ‘suđenje stoljeća’ nego onoj u kojoj Marcia bori svoju privatnu bitku sukobljena s bivšim suprugom oko skrbništva nad djecom. Iako je njihov odnos prikazan kao donekle suradljiv, bila bi laž reći da se radi o podržavajućem partneru ili uopće osobi s osjećajem empatije i razumijevanja. Nažalost, to nije jedini bivši suprug koji je u naglo otvorenom medijskom prostoru vidio priliku za svojih pet minuta. Njezin prvi suprug je za vrijeme suđenja u javnost pustio fotografiju s ljetovanja na kojoj je Marcia u toplesu. Naoko sasvim irelevantno za slučaj, ali jednako irelevantan bi trebao biti i njezin izbor frizure pa se ipak oboje pokazalo kao itekako važno u trošenju Marcijinih kapaciteta upravo zato što javnost ove teme nije smatrlaa nebitnima, nego zabavnima.
Teze da je dovoljno imati dobre dokaze kako bi se dobio slučaj i ona prema kojoj je dovoljno biti profesionalno kompetentna da bi se uživalo priznanje ili, da se spustimo na same osnove, da je dovoljno biti da bi se uživalo temeljno poštovanje, počivaju na onome što se kasnije pokazalo naivnom interpretacijom stvarnosti, slijepom za specifičan vremenski i politički kontekst.
Pri kraju epizode stoga vidimo Marciju kako plače na podu svog ureda kroz suze mumljajući „Ja nisam javna osoba.“, a monolog samookrivljavanja nastavlja uspoređujući se s „ovim ostalim tipovima, pravim razmetljivim frajerima“. Ono što Marciji u tom trenutku promiče jest da razlika između nje i njezinih kolega nije u kapacitetu za nošenje s kontinuiranim medijskim zlostavljanjem već u tome što oni takav tretman nisu doživjeli, a ne moraju ga ni razumjeti (konkretno, u ovoj seriji ga ni ne razumiju). Alysa Rosenberg za The Washington Post piše: „Ono što „Marcia, Marcia, Marcia“ dobro radi jest to da naglašava u kojoj mjeri je Marcijino iskustvo suđenja zapravo bilo izolirajuće, formirano pritiscima koji nisu vrijedili za njezine kolege, za suca, pa ni za optuženika.“
Ne treba isticati kako su događaji u epizodi sigurno u određenoj mjeri iskarikirani ili prilagođeni, u konačnici, u formatu od 50-ak minuta trebao se prikazati kontinuitet nepravdi koje su pratile šesnaestomjesečno suđenje, a sve kako bi se uputila kritika dominantnom narativu kada je riječ o ženama u poziciji moći u području kojim tradicionalno dominiraju muškarci. Ipak, čitajući intervjue s Marcijom povodom izlaska serije stječe se dojam da su glavne stvari pogođene i, što je najvažnije, da se stvari s dvadesetogodišnjim odmakom konačno mogu nazvati pravim imenom. U tom smislu, lik Marcije Clark doživljava svojevrsno iskupljenje.
U svom govoru povodom osvajanja Emmyja Sarah Paulson je to postavila ovako:
„Što sam više učila o pravoj Marciji Clark, ne onoj dvodimenzionalnoj karikaturi koju sam viđala na vijestima, nego o kompliciranoj, pametnoj i osjetljivoj majci dvoje djece koja se svako jutro budila sa željom da ispravi neporecivu nepravdu, to sam jasnije mogla prepoznati da sam ja, zajedno s ostatkom svijeta, bila površna i neobazriva u svojim prosudbama i drago mi je da sam u mogućnosti da danas stanem na ovo mjesto ispred svih i kažem ti da mi je žao.“
