Verbalno je nasilje, popraćeno neuvažavanjem, svuda oko nas. Nedavno mi je na vrata pozvonila gospođa koja nam čisti stubište i zamolila me da joj u kantu natočim novu vodu. Dok smo zajedno s mojim djetetom stajale u kupaonici i čekale da se kanta napuni krenula me pitati kad ću imati drugo dijete, i što čekam, a ja sam počela zamuckivati, neugodno iznenađena naglim i neočekivanim napadom na svoju privatnost, da bi ona na kraju, obraćajući se mome djetetu, rekla „Mama je malo škrta“. Još uvijek ne znam kako to da je nisam zapljusnula s onom vodom koju sam držala u ruci.
Tog sam se događaja – i nedostatka tolerancije u komunikaciji – opet sjetila povodom nedavne promocije romana Dora i Minotaur Slavenke Drakulić. Kino Europa bilo je prepuno, publika je sjedila na stepenicama i stajala na prolazima ne bi li vidjela dokumentarni film Željka Senečića o Dori Maar i čula nešto o novom romanu Slavenke Drakulić. Golemi se interes naravno može pripisati i činjenici da je promocija jedan u nizu događaja na festivalu Francuske u Hrvatskoj Rendez vous.
Film Željka Senečića Dora Maar trebao je poslužiti kao uvod u promociju knjige, pružiti uvid u život i osobnost ove fotografkinje i slikarice koju nepravedno pamtimo samo po tome što je bila ljubavnica Pabla Picassa. Već to samo po sebi izaziva nelagodu, kao da se prenosi poruka – koga bi danas zanimao roman da ne postoji i film, i da sve zajedno nije održano u sklopu festivala? Godinama već primjećujemo da se dobro posjećuju samo festivali, dok zasebni kulturni događaji jednostavno vape za publikom. No sama je Slavenka Drakulić izjavila da je inspiraciju za roman dobila nakon što je sa Senečićem razgovarala o filmu, pa je takav populistički postupak nešto opravdaniji.
Nažalost, film i roman nisu se na promociji skladno povezali. Film je potpuno progutao knjigu, jer je nakon projekcije vidno premalo vremena posvećeno razgovoru sa Slavenkom Drakulić o Dori i Minotauru. Pročitani su dijelovi romana, a autorica je rekla samo nekoliko rečenica o svojoj ideji. Objasnila je da to nije biografija nego roman i da ju je zanimao unutarnji život Dore Maar, da je željela objasniti kako se osjećala i što je mislila za vrijeme i nakon prekida s Pablom Picassom.
Osim toga dogodile su se dvije situacije indikativne za (ne)vrednovanje rada žena.
Prvo je ministar kulture Berislav Šipuš u pozdravnom govoru autoricu nazvao „Slavenkom Drakulić-Ilić….“, na što je dvorana počela negodovati, a neki se smijati. Dodavanje prezimena koje ova spisateljica već desetljećima ne koristi pokazuje da ministar nije pretjerano razmišljao o tome što će reći, niti koga točno predstavlja, što je na jednom javnom događanju bilo neugodno, neumjesno i vrlo nepristojno.
Nakon toga redatelj Željko Senečić govorio je o svome dokumentarnom filmu Dora Maar, i o poveznici filma s romanom Slavenke Drakulić, u kojem je osnovna ideja Dorina ovisnost o Picassovu geniju koji ju je progutao kao umjetnicu i osobu. Pritom je izjavio da „na sreću obrnuta situacija nije moguća – u kojoj bi žena svojim genijem maltretirala ili ‘progutala’ muškog partnera – jer se zna da nema žena genija!“ Rekao je to sjedeći pored Slavenke Drakulić koja kroz cijeli svoj novinarski i književni opus progovara o ženskim temama i potrebi da se žene osnaže i emancipiraju.
Unatoč apsurdu i očitoj nepravednosti cijele situacije, Slavenka Drakulić se vrlo dobro snašla, ponijevši se vrlo civilizirano i pomirljivo (krenula sam napisati i ‘inteligentno’, ali se pitam bi li zaista kritičniji ton bio manje inteligentan?). Odgovorila je nešto kao „Pa dobro, ja se s time baš i ne slažem, kao što vjerojatno znate …“, što je u dvorani naišlo na odobravanje. Slavenka Drakulić tako dobru reakciju vjerojatno može zahvaliti svom iskustvu i ležernosti, bez obzira na to što je u tom trenutku u sebi pomislila.
Činjenica je da je u toj situaciji Slavenka Drakulić bila javno izložena verbalnom nasilju, što većini prolazi ispod radara, jer naše društvo u cjelini tek počinje razumijevati da nije u redu prema ženama biti fizički nasilan.
Civiliziranost podrazumijeva toleranciju, uvažavanje sugovornika i njegove, a bome i njezine, ideje i pogleda na svijet, čak i ako se s njima ne slažemo. Željko Senečić uzeo si je slobodu neukusno se postaviti prema radu i trudu Slavenke Drakulić, a da to, činilo se, uopće nije primijetio, iz jednostavnog razloga što je u našem društvu to posve prihvatljivo.
Obezvrjeđivanje dostignuća i rada žena u obliku viceva i pošalica, kao i seksistički i otvoreno mizogini ispadi naša su svakodnevica.
Nije li ministar zdravlja nedavno, prilikom dodjele nagrade najboljoj medicinskoj sestri, dakle ženi nagrađenoj za rad u struci, rekao „Volimo da su sestre u pripijenom“? Nije to samo verbalno nasilje, ono je i odraz svjetonazora i duboko ukorijenjenog viđenja žena kao nevažnijih bića. Jer isti je ministar nedugo nakon te izjave žene polu-službeno proglasio neodraslima (u istom rangu s djecom) kad je dopustio da netko drugi odlučuje o njihovom pravu na kontracepciju, na pilulu za dan poslije? U kojoj smo mi ono godini?
Tako da danas, kad opet razmislim o epizodi s kantom vode nad kojom sam trebala objašnjavati svoj privatni život nepoznatoj osobi, i kad je usporedim s nedavnim događajima u kinu Europa, manje sam ljuta na prvu situaciju. Ako je necivilizirano nepoštivanje osobnosti žena, njihovog rada i dostignuća moguće u samom središtu zagrebačkog, pa i hrvatskog kulturnog života, zašto od žene kojoj obrazovanje i kultura vjerojatno nisu bili (ili mogli biti) prioriteti u životu očekivati veći stupanj poštivanja u komunikaciji?
Nažalost, događaji na promociji Slavenke Drakulić iznova podsjećaju koliko još posla, edukacije i vježbanja uvažavanja imamo pred sobom u javnoj sferi, a poneki susret na stepeništu može nas podsjetiti koliko je bitno te stvari osvijestiti i u nešto intimnijoj svakodnevici.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
