Glavna karakteristika hrvatske LGBT populacije njena je polarnost. S jedne strane imamo skupinu ljudi koja se bavi aktivizmom i pojedince koji su direktan produkt istog. S druge imamo one koji, usprkos intenzivnim naporima i trudu da se zajednica osnaži, nepokolebljivo ostaju robovi istih predrasuda koje spram zajednice gaji većina našeg društva. Opipljivost je ormara ovih drugih različita, ali činjenica da je prisutan ne može se poreći.
Dok ovoj prvoj skupini uglavnom pripadaju oni mlađe životne dobi, drugoj pripadaju oni stariji, ljudi koji su svoje formativne godine prolazili bez vidljive prisutnosti LGBT populacije unutar društva. Na neki je način jednostavno shvatiti zašto su njihovi životni odabiri takvi kakvi jesu. Oni su produkt jednog sasvim drugačijeg društva koje im je na svakodnevnoj razini govorilo kako se sami sebe trebaju sramiti, kako je njihova priroda pogrešna i nepoželjna. Sjetite se samo koliko ste puta čuli onaj dobro poznati homofobni usklik „Ubi ubi ubi pedera!“.
Ključan životni korak svakog queer pojedinca koji prihvaća i neopterećeno živi svoj identitet je „coming out“ (izlazak „iz ormara“), odnosno trenutak u kojem staje iza svojeg seksualnog i/ili rodnog identiteta užoj i široj javnosti, te ga od tog trenutka na dalje u fazama počinje ne kriti ni u kojoj prilici. Ovaj se trenutak od strane ormaruša, tumači kao korak u kojem pederi počinju nositi uske roze majice do pupka, a lezbijke počinju popravljati kamione. Što je pak ormaruša?
Ormaruša je pogrdan termin za osobu koja svjesno odlučuje skrivati dio vlastitog identiteta koji se tiče njegove ili njene seksualnosti ili rodnog identiteta. Ukratko, osoba koja se nikada nije (vjerojatno nikada ni neće) osloboditi okova vlastitog ormara i kupiti onog fakat slatkog maltezera ili se pretplatiti na „Uradi Sam“ časopise.
Ovim sam intervjuom odlučio prodrijeti malo dublje u mentalni prostor dvije ormaruše, odnosno dva gej muškarca u svojim četrdesetim i pedesetim godinama, čiji mali prst ostaje čvrsto priljubljen uz čašu iz koje piju. Šalu na stranu, ovi pojedinci predstavljaju dva sasvim drugačija životna stila, samim time i dva sasvim različita ormara. Obojicu sam kontaktirao putem Planet Romeo dejting mesnice za gej/bi/trans* muškarce i pristali su na intervju bez ikakvog problema.
John Updicke (53) službenik je u jednom državnom uredu, te radi pretežito sa strankama starije životne dobi.
Njegov je ormar jedva opipljiv, ali je i dalje prisutan što je sasvim jasno jer iza intervjua staje pseudonimom. Kako sam na razgovor došao pun predrasuda, iznenadila me količina queer literature koja ispunjava police njegova stana.Čak mi je posudio jedan stariji slovenski queer zin iz osamdesetih, te kolekciju Tom of Finland ilustracija.
Marin (49) zaposlen je u predstavništvu jedne njemačke firme, te je slika i prilika svih karakteristika koje povezujemo s ormarušama.
U njegovom stanu nisam bio jer je intervju pristao obaviti preko maila. Obojica svoje formativne godine prolaze osamdesetih/devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je regija još uvijek jahala na valovima polako umirućeg, jednako naprednog kao i nazadnog, socijalizma.
Prvo pitanje koje sam im postavio odnosilo se na sredini u kojoj su odrastali, te kako je ista utjecala na njihovo mišljenje o sebi kao gej muškarcima.
JOHN UPDICKE: Doselio sam u Zagreb 1981. na studij. Imao sam sreću naći posao i ostati ovdje. Odrastao sam u Istri, u sredini koja je puno otvorenija nego Zagreb ili neka druga manja mjesta u Hrvatskoj. Kad živiš u tako maloj turističkoj sredini, imaš prilike izgubiti se i ne biti primijećen, a ponovno zadovoljiti neke svoje potrebe. Van sezone bilo je teže naletjeti na nekoga sličnog sebi, barem u tom periodu.
MARIN: Rođen sam i odrastao u Zagrebu, u jednom prilično konzervativnom obiteljskom okruženju. U počecima okruženje je utjecalo na mene tako da sam mislio kako sa mnom nešto nije ok. Nisam siguran, ali mislim da se u to vrijeme homoseksualnost još smatrala bolešću. Okruženje u kojem sam živio utjecalo je na moje razmišljanje, pa sam smatrao da bi bilo „normalno“ naći curu i jednog dana zasnovati obitelj, napraviti copy-paste sredine u kojem sam odrastao.
Kada si se počeo identificirati kao gej muškarac? Je li tada postojala neka osoba za koju se jasno i glasno znalo da je gej, da pripada određenom životnom stilu?
JOHN UPDICKE: Ako gledamo iz pozicije kada ti se počne buditi libido i kad počneš masturbirati, onda je to taj nekakav trenutak. To znači da sam shvatio da sam peder negdje sa 9, 10 godina jer sam, dok sam masturbirao, razmišljao o muškarcima. Iskustva su došla nešto kasnije. Kada sam došao u Zagreb, jedini tko je bio out bio je Đukica. On je zapravo bio nekakav miks između transvestita i pedera. Pjevao je po restoranima, imao je dobar glas, on je baš bio legenda grada. Najnormalnije je hodao gradom natapirane kose, našminkan, ali odjeven kao muškarac. Ali generalno, ne mogu reći da su postojale autane gej ličnosti.
Danas su stvari sigurno drugačije, mladi su suočeni sa seksualnošću puno ranije, kroz medije, popularnu kulturu. Identifikacija kao gej, kada ćeš istupiti kao gej, ja to nisam imao.
Meni je bilo jasno već u srednjoj školi tko sam i što sam i gdje ću što tražiti. Većina moje generacije koju sam kasnije upoznao taj su dio shvatili puno kasnije od mene.
MARIN: Pri kraju puberteta, bilo je to negdje oko moje sedamnaeste, osamnaeste godine. Sada to možda zvuči smiješno, jer danas klinci izlaze iz puberteta u vrijeme kada je moja generacija, a i generacije prije moje, tek ulazila u pubertet. Počeo sam se identificirati kao gej kada moji pokušaji da budem s curama baš nisu bili uspješni. Razočaranje je bilo obostrano, što moje, što cura s kojima sam bio. Nešto sam brljao, bio traljav, grozno. Danas su mi ti moji pokušaji s curama užasno smiješni.
Jesi li javno aut kao gej muškarac? Koji je tvoj stav spram autanja i smatraš li da je to nužan korak u životu svakog LGBT pojedinca?
JOHN UPDICKE: Moje autanje je relativno. U mojim mi je godinama gotovo svejedno hoće li netko znati jesam li gej ili nisam. Zna se dogoditi da kad pričam s nekim u najnormalnijem razgovoru kažem znate moj bivši partner i time otvoreno kažem: Gej sam. Na poslu znaju, znaju i u familiji, roditelji nisu znali. Otac mi je nešto naslućivao, majka je znala, ali o tome se nikad nije pričalo. Mislim da je autanje i trenutak istoga osobna stvar. Isto tako mislim da taj korak uvelike ovisi o sredini u kojoj netko živi i radi. Čisto sumnjam da će se netko tko radi na gradilištu jednostavno autati među kolegama.
Ista se stvar dešava ako netko dolazi iz neke manje sredine koja je vjerski i/ili politički negativno orijentirana spram homoseksualaca. Ako pak dolaziš iz sredine koja je sastavljena od intelektualaca, umjetnika, ljudi koji su vidjeli svijeta, takvo nešto je puno jednostavnije napraviti, čisto jer su moguće posljedice puno manje.
MARIN: Znaju moji prijatelji, obitelj i kolege s posla. U tom smislu sam aut.
Nisam aut u smislu da sam u koloni gej pridea i borim se za prava LBGT zajednice. Ne mislim da je to nužan korak u životu queer pojedinca.
Mislim da treba voditi računa o okruženju u kojem se živi. Kod nas se puno lakše autati u Zagrebu nego u Splitu ili Imotskom. S druge strane, u Zagrebu je to puno teže napraviti nego u Beču. Kao što sam rekao prije, to je stvar pojedinca i nikoga se na to ne smije prisiljavati. To je privatna stvar.
Misliš li da se autanjem može promijeniti stav okoline spram LGBT osoba?
JOHN UPDICKE: Mislim da se autanjem može mijenjati društvo. Društvo kad-tad mora shvatiti da raznolikosti postoje, ne samo po pitanju seksualne orijentacije. Isticanje svakog problema je bitno da bi se promijenila svijest društva. Kad gledam unatrag, o nekim se stvarima puno manje diskutiralo nego što se diskutira danas. Što se tiče same homoseksualnosti, danas već postoji velik broj ljudi koji se više ne moraju skrivati. Pričati i isticati određene probleme, govoriti o homoseksualnosti u javnom prostoru je jako pozitivno.
MARIN: Možda, ali mislim da to nije presudno. Možda sam imao ludu sreću, ali oduvijek sam u društvu ljudi koji me cijene po tome kakav sam kao čovjek, a ne po tome s kime ću navečer leći u krevet i uz koga ću se ujutro probuditi.
Mnogi ljudi smatraju da je biti u ormaru licemjerno te da škodi napretku i prihvaćanju LGBT osoba unutar društva. Koji su tvoji razlozi djelomičnog skrivanja vlastitog identiteta?
JOHN UPDICKE: Mislim da sam taj dio sebe odlučio držati malo privatnije jer sam jedna druga generacija. Neke stvari dolaze postupno. Čini mi se da autanje, ako nisi pomiren i ok sam sa sobom, može biti jako “pogubno”. Treba biti svjestan samog sebe i onda ići dalje. Bitno je imati podršku od nekoga, imao sam sreće pa imam sestru koja je za mene znala dosta rano. Kako smo mala obitelj, bitno je da imam nekoga tko me shvaća i s kime mogu pričati.
MARIN: Svima onima koji smatraju da je biti u ormaru licemjerno poručio bi da odu živjeti u Teheran ili Ryad i budu aut. Ne trebaju ići tako daleko, neka odu do Imotskog ili Gospića.
Protiv toga sam da se razmišljanja i stavovi donose temeljem prava koje LBGT zajednica ima u liberalnijim i demokratskijim okruženjima, te da se temeljem toga preslikava na cijelo društvo. Razlog mog bivanja u ormaru je prije svega strah od neprihvaćanja mene kao gej osobe od strane moje okoline.
Sada znam da je strah bio neopravdan, jer kao što sam već rekao oni me prihvaćaju po tome kakav sam čovjek, prijatelj i kolega.
Moderni LGBT pokret u Hrvatskoj postoji već 14 godina. Da sada proživljava svoju adolescenciju, bi li svoj identitet živio puno slobodnije, uzevši u obzir puno primjerenije socijalne uvjete i legislativnu zaštitu? Što te sprječava da danas izađeš iz ormara?
JOHN UPDICKE: Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Nisam proživio takav period, teško mi se postaviti u njega i mogu samo teoretizirati. Opet, kako ćeš teoretizirati kada si proizvod jednog drugog društva, jedne druge cjeline, jednog drugog mentaliteta i generacije. Imam previše formirane ideje koje se tiču homoseksualnosti pa mi je teže izreći konkretno mišljenje o tome kakav bih bio da sam rođen kasnije. Što se tiče same komunikacije s roditeljima, vjerojatno bi bilo lakše s njima o tome razgovarati čisto jer bi i oni bili mlađi i dio jedne druge generacije. Ako imaš nekoga tko je klasični pater familias, teško ćeš o bilo čemu razgovarati.
MARIN: Ne vjerujem da bi živio puno slobodnije. Na formiranje mene kao osobe, kao i kod bilo koga drugoga najveći utjecaj ima obitelj u kojoj odrastaš. Imao bih istu mamu, istog tatu, istu baku, istog djeda, istog brata, iste susjede. Slobodniji bih bilo u smislu da bi mi bilo dostupno puno više informacija nego prije. U vrijeme mog odrastanja nije bilo interneta, maila, mobitela…
Živimo u vrijeme napredne tehnologije te su dating stranice i aplikacije postale primarno sredstvo komunikacije i upoznavanja LGBT populacije. Jesu li za vrijeme tvoje adolescencije postojala gej friendly mjesta? Kako si tada upoznavao svoje seksualne/romantične partnere i prijatelje?
JOHN UPDICKE: Kako je grad u kojem sam odrastao bio grad vojske (zbog regrutnog centra cijele jedne zone), uvijek se nalazilo nešto. Primarno mislim na zadovoljavanje seksualnih potreba, pojam veze mi je tada bio nezamisliv. Međutim, nije bilo queer friendly kafića, nikada se o tome nije otvoreno govorilo. Kako je dio u kojem sam odrastao bio nešto napredniji, bilo je dosta nudističkih plaža pa si mogao kruzati.
Dolaskom u Zagreb pak otkrivaš jednu sasvim drugu sredinu. U to doba kao kruzing point bio je aktivan Zrinjevac. Ne grmlje, već otvoreniji dio parka, kada gledaš iz pravca kolodvora prema trgu, sa desne strane. Ljudi bi sjedili na klupama i ako bi ti netko bio interesantan priđeš ili netko priđe tebi. Također park kraj Branimirove tržnice i Maksimir. S Maksimirom je situacija doduše bila jako čudna, jedno vrijeme je aktivno bilo do 9 navečer, dakle do spuštanja mraka pa onda bježi. Kasnije je prešlo u obrnuto, nema baš nekog smisla kruzati prije mraka.
Još jedno mjesto gdje se moglo kruzati je bilo kupalište Diana, u dvorištu pored kina Lika, u Ilici. Ne dvorište u kojem je kino Lika, već dvorište prije. Petkom, subotom i nedjeljom bilo je otvoreno samo za muškarce. Postojali su određeni kafići za koje si znao da ćeš moći sresti nekoga. Današnji Lenuci se nekada zvao Splendid. Prednji dio, koji gleda na Zrinjevac imao je velike izloge i ljudi su se tamo znali upoznati, naći, pričati, pretežito gej ljudi. Bio je i Tomislav, nekakva pivnica, mislim da još uvijek postoji. U jednom trenutku se dozvolilo u HDLU. Imali su izložbene prostore u Svačićevom domu, ugao nasuprot fontane kod hotela Esplanade. Nakon toga se otvorio Bacchus. U prostorima današnjeg atrija ZKM-a postojao je kafić koji je bio iznimno gej friendly.
Sredinom devedesetih otvorio se Aquarius koji je isto tako bio gej friendly, postojala je nekakva smiješna podjela gdje si na lijevom šanku mogao pronaći pedere, ali na desnom ne. To je bilo malo suludo jer je sve bilo jako protočno i partijalo se na sve moguće načine, uvijek si mogao naletjeti na nekoga. Također je postojala i Točkica, gotovo deklarirano gej, a nalazila se na mjestu današnje saune Oxygen, na vrhu Mesničke.
Partnere si također mogao pronaći u oglasima u novinama, jedno 4 ili 5 stranica oglasa. Međutim to je bila procedura koja je uključivala masu čekanja, ograničen broj riječi pa si morao biti vrlo koncizan. Časopis se zvao Eros ili Erotika, nisam više siguran. Nakon toga čekaš 2-3 tjedna da pokupiš pisma koja su došla na tvoju šifru, jer su se pisma slala na šifre pod tvojim oglasom.
Način komunikacije definitno je bio drugačiji nego danas. Ako te netko nije zanimao, naravno nisi mu odgovarao. Ako si s nekim započeo nekakvu komunikaciju, sama kultura iste bila je puno pristojnija nego što je danas.
Dopisivao si se s nekim koga načelno uopće nisi vidio. Slale su se fotografije, ali to je sve ovisilo o tome koliko je netko hrabar. Definitivno se manje lagalo nego danas. Nije bilo virtualno kao danas, bilo je puno humanije.
Nailaziš li na probleme prilikom pronalaženja partnera danas, s obzirom na tvoju dob?
JOHN UPDICKE: Proveo sam dosta vremena u vezi. Sada, kako sam ostao slobodan i mogu raditi što želim, iznenadim se kad vidim da je većina ljudi moje generacije izgubila kontakt sama sa sobom, zapustili su se. Ako govorimo samo o seksu, to naravno nije toliki problem. Na jednokratni seks date će netko otići s nekim starijim čisto iz radoznalosti. Mogu na neki način to shvatiti, jer postoje stranice na kojima tražiš isključivo seks. Na njima postoji određena količina ljudi koja napiše kako će ih prije privući tvoj intelekt nego što će ih privući tvoje tijelo, a to je bullshit.
Seksualni život ne prestaje nakon četrdesete, kako većina tih korisnika piše, odnosno stavljaju tu dob kao nekakvu gornju dobnu granicu potencijalnog partnera. Ja imam sasvim kvalitetan seksualni život nakon pedesete, rekao bih čak bolji nego što mi je bio u dvadesetima.
Što se tiče nekakvih konkretnijih odnosa, veze, teško da ću naći nekoga mojih godina. Intelektualno vrlo vjerojatno, ali fizički je pitanje. Ako ne fizički, onda postoji cijela jedna druga strana u toj priči. Mnogo ljudi mojih godina živi dvostruki život (žena, djeca), a htjeli bi da budeš samo njihov. Onda se pitaš, zašto bih ja u pedesetima sjedio doma dok ta osoba ne nađe 3 sata slobodnog vremena da bude sa mnom? Na kraju mogu zaključiti da je primaran problem upravo komunikacija. Rijetko tko će napisati “sorry, nisam zainteresiran” ili nešto tome slično. Najčešće obrišu profile ili prekinu komunikaciju.
MARIN: U ovim bih godinama imao problema s pronalaskom partnerice da sam strejt, gdje tek ne kao gej. Svako vrijeme nosi svoje. U ovim godinama od partnera tražim nešto sasvim drugo od onoga što sam tražio prije 20 godina. Dodatni problem je i to što ne možeš znati da li netko želi biti s tobom zato što mu odgovaraš kao čovjek ili mu treba sponzor.
Kakvo je tvoje mišljenje o LGBT aktivizmu? Podržavaš li i pohodiš li zagrebačku Povorku Ponosa? Zašto da/ne?
JOHN UPDICKE: Nemam problem s LGBT aktivizmom. Ja nisam takva osoba, niti pohodim zagrebačku Povorku, ali nalazim načina da podržim cilj. Nisam osoba koja je proživljavala krizu po pitanju svoje seksualnosti, te nisam imao potrebu da je ističem i da se borim za druge. Ostao sam šokiran snimkom s jednog Pridea u Zagrebu, mislim da je to bila jedno peta ili šesta povorka. Prikazali su snimku žene koja s takvim bijesom i toliko vulgarno napada ljude u povorci da je to bilo nešto prestrašno.
Volio bih danas naći tu snimku i naći tu ženu i pitati je srami li se danas toga što je rekla. Pitao bih je kako njena djeca gledaju na nju kao majku koja nekoga, koji je isto tako nečije dijete, napada. Nije mi jasno zašto ljudi koji negativno gledaju na takva događanja uopće dolaze tamo? Mene ne zanimaju skupovi HDZ-a, HDSSB-a i sličnih. Ono što ti smeta, ne gledaš. To nije zatvaranje očiju, jednostavno nepojavljivanjem izražavaš svoje mišljenje.
MARIN: Podržavam LGBT aktivizam, ali ne bezrezervno.
Koliko sam upoznat jedan od ciljeva LGBT aktivizma, koji ne podržavam je usvajanje djece. Pored sve ljubavi, brige, pažnje koju bez sumnje djetetu može pružiti jedan istospolni par, mislim da dijete treba odrastati uz majku i oca ili uz muškog i ženskog skrbnika.
Zagrebačku i bilo koju drugu Povorku Ponosa podržavam, ali u njoj ne sudjelujem. Nemam ništa protiv, ali ne vidim se u povorci feminiziranih dječaka u kratkim hlačicama i uz tijelo pripijenim majčicama.
Biste li se uključili u rad aktivističke tj. sudjelovali u programima organizacije koja bi se bavila vidljivošću, prezentacijom te osmišljavanjem sadržaja za queer starije osobe? Smatrate li uopće da je osnivanje takve organizacije potrebno?
JOHN UPDICKE: Bilo kakva organizacija koja služi poboljšavanju života je dobro došla. Naravno, opet ovisi o tome koliko čovjek ima vremena aktivirati se. Da imam vremena, vjerojatno bih se jednim dijelom svojega slobodnog vremena posvetio tome. Zašto? Zato što se na taj način ljudima jedne generacije može stvoriti prilika za druženje, komunikaciju, organizaciju nekakvih susreta, putovanja i slično. Ako postoji 10 drugih udruga penzionera koje organiziraju kojekakva putovanja i okupljanja kroz godinu, zašto ne bi postojala takva organizacija za queer starije ljude? Mislim da definitivno treba početi o tome razmišljati. Ono što sam ti rekao i ranije, dok nisam vidio tvoja pitanja, o tim stvarima nisam ni razmišljao.
MARIN: Ne bih se uključio u rad i aktivnosti takve organizacije. Zašto? Moj se život ne bazira na činjenici da sam gej. Riječ je o mojoj seksualnoj orijentaciji i ona je samo dio mog života. Život mi je ispunjen svakodnevnim aktivnostima vezanim uz posao koji radim, mojim aktivnostima u slobodno vrijeme, mojim gej i hetero prijateljima s kojima se družim. Osnivanje takve organizacije je možda potrebno za one kojima svijet počiva na tome što su gej i što su ostali sami.
Koji bi to bili sadržaji za starije queer osobe, a da u isto vrijeme ne bi bili sadržaji i za starije hetero osobe? Možda za pedere tečajevi heklanja i goblena? Za lezbijke tečajevi rastavljanja i sastavljanja getribe? Čemu? Zaista mi nije jasno.
U zadnje se vrijeme pojavljuje sve više staračkih domova i zajednica za LGBT populaciju. Biste li ikada postali štićenikom takve institucije i što bi vam takva institucija trebala pružiti?
JOHN UPDICKE: Razmatrao bih to kao opciju. Tvoja obitelj (nećaci, braća, sestre itd.) nisu tvoja djeca, pa nemaju tu tradicionalnu obavezu da se brinu za tebe. To je isto kao i trenutak kada moraš odlučiti hoćeš li svoje roditelje smjestiti u takvu nekakvu instituciju, samo što ovdje tu odluku donosiš za samoga ili samu sebe. U tom staračkom domu imaš liječnika, medicinsko i poslužno osoblje. Ako ništa drugo, netko će od svih tih ljudi primijetiti da si npr. pao po stepenicama. Opet, ne možeš getoizirati ljude, a opet ne možeš ljude različitih zdravstvenih problema trpati zajedno.
Kako i sam radim sa starijim osobama, vidim različite stupnjeve i progres tog fizičkog propadanja. Od žene koja te u svojoj devedesetoj dočeka sređena kao da je u cvijetu mladosti sa čikom u ustima, do onih koji su 10 godina mlađi, a vezani su za krevet. Treba vidjeti koja će skupina biti unutra i kakvi su njihovi interesi. Možda bi se trebalo prikazivati nekakve antologijske filmove, omogućiti im da imaju dobru biblioteku. Svakako, ponuditi ljudima široku lepezu aktivnosti i sadržaja. Osim medicinskog osoblja, svakako bi trebalo imati i nekakvog psihologa/animatora, koji može procijeniti u kojem smjeru ide čitava grupa ili dio grupe, pa ih dalje voditi i animirati.
MARIN: Mislim da sam u prethodnom odgovoru odgovorio i na ovo pitanje. Nisam za „geta“ u bilo kom smislu i ne vidim sebe u nekom takvom domu.
Mislite li da bi se aktivističke organizacije trebale baviti problematikom vidljivosti i podrške queer starijih osoba? Što mislite kako bi direktno tebi mogle pomoći?
JOHN UPDICKE: Mislim da bi programi koji postoje danas trebali biti uključivi za sve generacije. Problem je u tome što ne znam koliko je u aktivističkim organizacijama prisutno ljudi moje ili čak starijih generacija. Trebalo bi možda početi na neki način otvarati teme i prema starijim osobama i na taj ih način privući. Mladi ljudi su puno otvoreniji. Od njih se može naučiti puno o procesu emancipacije i samopouzdanja. Od starijih ćeš ljudi naučiti kako se određeni problemi rješavaju na temelju životnog iskustva.
Meni bi konkretno bilo super da se organiziraju nekakvi susreti, druženja, tribine unutar postojećih projekata. Bitno je samo da se unutar čitavog procesa aktivizma stariji ljudi ne getoiziraju, već da ih se pokuša uključiti u same procese kao ravnopravne. Ako se odvajaju mladi od starih, što smo postigli? Ako idemo naprijed kao queer zajednica, zašto ne bi išli svi zajedno?
MARIN: Ako ankete među starijom queer populacijom ukažu na potrebu za takvim djelovanjem, zašto ne. Mislim da meni osobno ne bi mogle pomoći. Naučio sam se svoje probleme rješavati sam ili uz pomoć prijatelja. Još jednom ponavljam i naglašavam, moj se život ne bazira na mojoj seksualnoj orijentaciji. Pokušavam živjeti svoj život kao i svi ostali ljudi. Zarađivati za život, obnašati svoje obveze. Živim uživajući u društvu meni dragih ljudi s jedinom razlikom što ću se ujutro probuditi uz Stevu, a ne uz Evu.
Ovo je prvi tekst u sklopu temata “Generacije queera”. Realiziran je u okviru Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u neprofitnim medijima Ministarstva kulture.
Oprema: Tom of Finland & George Platt Lynes
