Ne morate biti upoznati/e s feminističkim pokretom kako bi spoznali/e povijesnu vrijednost novog filma Mary Dore, She’s Beautiful When She’s Angry, koji tematizira drugi val feminizma: protestno uništavanje donjeg rublja, podizanje svijesti, javno izjašnjavanje o pitanju pobačaja te crni feminizam i “ženizam”, kao i tada novonastajuće lezbijske zajednice te veliki prosvjed za jednakost spolova 1970. godine.
Aktivistički pokreti u nasljeđe ostavljaju teško dostignut socijalni napredak, kao i osjetno gorak okus u ustima. Naime, pokreti u svojoj srži nisu lišeni mana, iako istovremeno kulturu guraju prema naprijed. Prepiranja muškaraca i žena, bjelkinja i crnkinja, hetero i gay osoba te neizbježno stvaranje hijerarhija samo su odraz društva koje aktivistkinje silno žele mijenjati.
Kako film odmiče, postavlja se pitanje: Mogu li one koje još nose ožiljke prošlih „bitaka“, s vremenom, promatrati te pokrete kao korisne, ili bar lijepe – bez obzira na bol koju su im prouzročili? Doista, ovaj lijep i provokativan film mogao bi uvrijediti dio publike koja i dalje strahuje od samog pokreta ili misli da je i dalje prebijel, preelitan i prehetero, no pojedincima/kama može pružiti i priliku za iscjeljenjem.
Snimajući veteranke pokreta, pionirke u borbi za ravnopravnost spolova, koje nakon toliko desetljeća izražavaju umjeren ponos i radost govoreći o svojim pogreškama, dogmama, sukobima oko ideologije, Dore suptilno iznosi na vidjelo ne samo pogreške i sljepilo pokreta, nego i svu njegovu razigranost, radikalne korijene te, iznad svega, njegovu originalnost.
Radi se o pokretu koji nije vidio granice. Dovoljno je sjetiti se maštovitih zahtjeva za socijalnim promjenama kada je feminizam bio tek pokret u nastajanju: ideje poput plaće za kućanice, pravo na pobačaj i opću dostupnost vrtića. Umjesto borbe za većim brojem žena u odborima, feministkinje su osmišljavale potpuno način organiziranja društva.
Film ne propušta zabilježiti izvanredan događaj kada su lezbijke upale u feminističku konferencijsku dvoranu zahtijevajući uključenje gay osoba u feministički pokret. Spominje se osnivanje feminističkih grupa pod nazivom W.I.T.C.H, feminističkog rock benda i JANE kolektiva koji je obavljao ilegalne pobačaje kao i trijumfalni štrajk za jednakost žena 1970. godine.
Marljivo se dokumentiraju i pogreške, kao što su brojni “izmi”, ali i pokušaji feminističkog separatizma što je značilo da je članicama kolektiva bilo zabranjeno dovoditi maloljetne sinove na sastanke.
„Nismo znale što smo radile,“ poruka je koja se provlači kroz mnoge retrospektivne intervjue. Pa ipak, koliki je napredak postignut samim pokušajima i selekcijom dobrih metoda. Mnoge pogreške i neuspjesi ne mogu zasjeniti briljantne zamisli o reproduktivnoj pravdi koja vuče podrijetlo iz skupova afroameričkih feministkinja, ideju da je silovanje želja za moći, a ne požuda, kao i nekoć revolucionaran pojam nasilja u obitelji.
Samo povijest može pokazati koji su oblici aktivizma bili korisni, a kojima ćemo se kasnije smijati ili ih kritizirati, a najbolje što možemo učiniti je zadržati ljutnju, te i dalje pokušavati. Flavorwire…
