Dokumentarac KOD sagledava uzoke manjka žena u IT-u iz jedne šire, mogli bismo reći holističke perspektive. Film odmah na početku preporučujem svima zbog jakog edukativnog momenta o rodnim stereotipima, no prvenstveno bi bilo zgodno da ga radi osnaživanja pogledaju geekuše i matematičarke bilo koje dobi.
Meni osobno, koja jesam završila računarstvo, izmamio je suzu u oku i izazvao sjetu oko srca jer mi se učinilo da je za mene stigao naprosto prekasno. Naime, da je film napravljen prije 10-15 godina i da sam ga tada vidjela, vjerojatno ne bi tako olako odustala od (klasičnog) IT-a nakon prvog dvogodišnjeg posla u softverskoj firmi. No s druge strane, da nije tako bilo, ove retke ne bi čitali jer ni cijeli voxfeminae.net portal ne bi postojao.
Statistike u Silicijskoj dolini i danas govore sličnu priču: jedva 15% softverskih inženjera su žene, a od njih 41% će napustiti struku u roku od deset godina. KOD suvereno barata činjenicama i statistikama i prvi je dugometražni film koji se bavi otvoreno ovom temom. Redateljica Robin Hauser Reynolds specijalizirala se za cause-driven filmove te je i ovoj temi pristupila u aktivističkoj maniri. Prvo je pokrenula kampanju na Indiegogo-u te osigurala 86 000$, a onda je pristupila raznim tvrtkama koje su donirale novac i omogućile nastanak filma.
Julie Ann Horvath, Danielle Feinberg i Kimberly Bryant
U filmu se pojavljuje 15-ak inspirativnih, pametnih, divnih strašnih žena, a neke od njih su Megan Smith – ni manje ni više nego Chief Technology Officer SAD-a, Tracy Chou iz Pinteresta, angel investitorica Jocelyn Goldfein, Kimberly Bryant – osnivačica Black Girls Code, Reshma Saujani – osnivačica Girls who Code, Julie Ann Horvath bivša GitHubašica, Maria Klawe – jedna od osnivačica CRA-Wa, Colleen Lewis – techie profesorica koja vodi CSTeachingTips.org, Danielle Feinberg – direktorica fotografije u Pixaru i Aliya Rahman – Code for Progress.
Film istražuje i oslikava kako edukativni sustav, pop kultura te poslovna okruženja i korporativne prakse obeshrabruju žene da budu programerke i uporno previđaju njihov talent, doprinose i uvide.
Nužnost uključivanja žena u razvoj projekata i programa možda najbolje dočarava ‘anegdota’ iz filma: Na početku primjene zračnih jastuka u automobilima bilo jako puno poginulih žena pošto su jastuci bili – prilagođeni muškarcima (jer žene nisu bile prisutne u procesima dizajna, promišljanja i donošenja odluka).
KOD nas također upoznaje s brogramerskom subkulturom, a ne može ne podići pitanje preslikavanja stvari u domaći kontekst. Koliko žena ima u domaćim IT tvrtkama? Kako je ženama u ovim branšama na faksu i na poslovima? Postoje li škole za kodiranje za djevojke i djevojčice u Hrvatskoj? Gdje su i koje su to igračke koje ne betoniraju plavo roze stereotipe, već razvijaju široki spektar avanturističkog i istraživačkog duha koji se tradicionalno pripisivao dječacima?
Tracy Chou, Megan Smith i Aliya Rahman
O svemu tome sigurno ćemo još pisati, ali prvo ćemo nakon projekcije filma koja je na programu 6.11. u petak u 20:00h u KIC-u porazgovarati o tome s tri programerke Mašinerije.
p.s. Od jučer pa do 5.11. ekskluzivno na YouTubeu možete pogledati film CODEGIRL, o srednjoškolkama diljem svijeta koje u tri mjeseca razvijaju aplikaciju za rješenje lokalnog problema. Naime od 2010. gotovo 5,000 djevojaka iz 30 zemalja poslalo je svoje aplikacije na Technovation natječaj, i ovo je priča o nekima od njih. CODEGIRL počinje rečenicom:
