Ljubav je u svojim mnogobrojnim varijacijama i zajedno sa svim zamislivim i mogućim popratnim pojavama u popularnoj glazbi opjevana u tolikoj mjeri da se ponekad čini da bi svaki pokušaj inovativnog doprinosa tematici bilo najsigurnije dočekati sa zrncem sumnje. Na svu sreću, s vremena na vrijeme možemo, recimo, slušati (o) spektakularno uglazbljenoj osveti za ljubavnu nevjeru, preispitati mogućnost ljubavne zakonitosti ili se pak raznježiti nad tragičnošću jedne ljubavne priče mitskih razmjera.
U ovaj neveseli romantični niz zgodno bi se uklopio i Fall Forever, zadnji album britanskog benda Fear of men. Za razliku od većine svojih suvremenika_ca s kojima dijele žanrovsku etiketu indie/dream popa, Fear of men su u svoja (tek!) dva albuma vrlo nadahnuto opjevali svu silu ‘velikih’ osjećaja i vješto izbjegli pakiranje osjećajnosti u slatke, ali pomalo otrcane i predvidljive obrasce.
Konfliktan i snažan, a opet nježan i samotan, Fall Forever prokazuje ljubav(ni diskurs) kao polje neravnomjernih odnosa moći i funkcionira prije svega kao predivan odgovor na potrebu da se ljubav nanovo izmisli u suvremenosti.
Povodom njihovog večerašnjeg nastupa, s Jessicom Weiss smo porazgovarali o, pogađate, ljubavi, glazbi, strahovima i zastrašujućim muškarcima, književnosti i pop hitovima.
Rekla si da si se na prijašnjim albumima često „skrivala iza tuđih riječi“, dok na Fall Forever govoriš „više kao ti“. Izražavanje emocija i izlaganje vlastite ranjivosti nije nešto netipično za pop glazbu, ali se i dalje vrlo često percipira kao svojevrsna slabost. Uzmemo li u obzir činjenicu da je Fall Forever, između ostalog, album o (samo)osnaživanju, možemo li reći da je otvoreno iskazivanje emocija zapravo politički čin?
Mislim da jest. Jako me zanima snaga u kontradikciji s ranjivošću iz koje je proizišla, kao i potreba izražavanja mnogih, sasvim različitih strana sebe da bismo mogli biti cjelina.
Ljubav je kao centralna tema albuma najavljena već prvim stihom: „Želim izgraditi svijet s tobom“. Umjesto da jednostavno podstiče ili osporava ideju romantične ljubavi, album preispituje njezino suvremeno značenje, kao i mogućnost dviju osoba da, unatoč osobnim i društvenim ograničenjima i očekivanjima, zajednički izgrade svijet, odnos i intimu. Kada bismo ovo preslikali u glazbenu sferu, bi li rekla da Fall Forever istovremeno problematizira očekivanja koja publika i/ili kritika, postavlja pred glazbenike_ce? Jeste li osjećali pritisak da morate snimiti nekakav određen album, posebno nakon što je Loom dobio tolike pohvale?
Jedini pritisak s kojim smo se nosili je zapravo onaj koji smo si sami nametnuli. Dan je imao svojevrsnu ideju o smjeru u kojem bi Fall Forever trebao ići, međutim, pjesme sam napisala ja i jednostavno su krenule sasvim suprotnim pravcem, što je u ovom trenutku vjerojatno jedino bitno. Ja sam htjela da album bude otvoreniji i osobniji i naprosto je morao biti odraz mog trenutnog stanja svijesti.
Album ima pomalo slatko-kiseli završetak: dvoje ljubavnika_ca završava „zauvijek zajedno“, ali jedno drugo ne trebaju, barem ne u smislu nekakve simbioze. Možemo li ovo shvatiti kao progresivniji doživljaj romantične ljubavi, ideju da ona više ne podrazumijeva ovisnost koja je duboko upisana u njezinu (patrijarhalnu) definiciju? Misliš li da je romantična ljubav nešto što i dalje vrijedi diskutirati? Jesu li pretpostavke na kojima je ona izgrađena uopće promjenjive?
Mislim da je romantična ljubav još uvijek moćna sila, motivacija koju većina nas osjeća snažno i živo. Ona će za mene stoga uvijek biti vrijedna razgovora. Ipak, mislim da se sam koncept polako mijenja: pomisao da ćemo u jednoj osobi pronaći sve što trebamo i očekujemo da će nas usrećiti, postala je u potpunosti nestvaran cilj.
Iako mi se ideja pronalaska uravnotežene, komplementarne ljubavi zapravo sviđa, lako je moguće da je to samo san, ostvariv tek kroz niz ljubavi i prijateljstava. Nadam se također da rodne uloge blijede iz koncepta romantične ljubavi, makar vrlo sporo.
Tijelo, odnosno skulptura, ima važnu ulogu u vašoj vizualnoj reprezentaciji. Naslovnica za Early Fragments je fotografija detalja Partenona, za Loom ste izradili vlastitu inačicu tijela zatočenih u pepelu Pompeja, dok ste za Fall Forever odabrali 3D sken Berninijeve skulpture „Silovanje Prozerpine“. Što vas toliko privlači kod same skulpture, a posebno kod antičkih motiva?
S jedne strane je to teorijska razina, dosta sam dobro kliknula s Freudovom tumačenjem zazornog, tj. idejom da nas stalnost skulpture podsjeća na našu vlastitu smrtnost. Slično je i s Benjaminovim Podrijetlom njemačke žalobne igre koje mit i klasičnu civilizaciju vidi kao način na koji barem na trenutak zavirujemo u neku istinitiju stvarnost.
Klasična umjetnost je prekrasna i nedohvatljiva, čini se tako suvremenom, a opet je iznimno daleka.
Fear of Men je, uz klasike kao što su Shakespeares sister ili Salvia Palth, moje omiljeno ime za bend. Budući da ste njegovo značenje objasnili već puno puta, neću vas zamarati. Ipak, bilo bi super kada bi s nama podijelila neke svoje strahove i rekla nam kojih te je to ljudi najviše strah?
Najviše se bojim toga da neću postati bolja osoba i da ću potratiti prilike koje imam. Strah me također bolesti, starosti i smrti. Tjeskoba vezana uz smrtnost glavna je tema mnogih mojih tekstova.
A čovjek kojeg se trenutno najviše bojim: Donald Trump. Na američkoj smo turneji točno u vrijeme izbora i užasavam se pomisli da ću se probuditi s istim osjećajem kakvog sam imala kada se dogodio Brexit. Ovo su toliko užasne i štetne stvari.
S obzirom da sam velika fanica vaših preporuka za čitanje na Instagramu, moram pitati: da se nalaziš s nekim kod ulaza na groblje, koga bi nosila pod rukom?
Hvala ti! Ovo je dosta teško pitanje, vjerojatno Sylviu Plath i Thomasa Hardya? Ipak, moja trenutna omiljena autorica s kojom bih se vrlo rado prošetala je Valeria Luiselli.
Šuška se da planirate obraditi Drakeovu i Rihanninu pjesmu „Too Good“ . Ako dobijete dovoljno glasan pljesak večeras, hoćemo li čuti premijernu izvedbu?
Haha! Nisam sigurna da je sasvim spremna, trenutno je u fazi prikladnoj jedino za duge vožnje u kombiju.
