Povratkom svojoj obitelji na Dan domovinske zahvalnosti, liječena ovisnica o alkoholu Krisha Fairchild nesvjesno izaziva domino-efekt koji će naposljetku urušiti temelje njene već nestabilne obitelji. U obiteljskoj drami Krisha, prvijencu američkog redatelja Treyja Edwarda Shultsa, raskrinkavaju se duboko ukorijenjene predrasude prema ženama s mentalnim oboljenjima te se, suprotno očekivanjima publike, obiteljska konstelacija prikazuje kao presudan faktor u alijenaciji nepoćudnih.
U prvim sekvencama filma osjetni su elementi razdora Krishe Fairchild, žene koja naizgled zauzima poziciju anti-junakinje filma. Vidljivo u stresu, psujući, s haljinom koju je nehotice prignječila vratima automobila, Krisha se probija kroz monotone vrtove kuća američkog predgrađa ne bi li se dosjetila na koji prag zapravo treba doći. Nakon velikih napetosti koju i kao gledateljice/i doživljavamo prateći ju u stopu, napokon stižemo na kućni prag obitelji Fairchild gdje Krisha ulazi nasmijana i svježa, kao da netom prije nije skoro doživjela živčani slom. Upravo tim činom počinju padati domino kocke, odnosno počinje propast ove provincijalne obitelji.
Krishina labilnost odražava se u skokovitim prijelazima u sekvencama gdje vidimo prvotnu afirmativnost Krishe i pozitivne impresije prilikom njenog ponovnog priključenja obitelji, dok zatim stupnjevito slijedi oštra kritika članova/ica obitelji zbog njenog iskustva s ovisnošću o alkoholu koja Krishu i dalje markira kao katalizatora mogućih ekscesa u obitelji. Što se točno dogodilo u Krishinoj mračnoj prošlosti i što je kod nje prouzročilo toliku količinu gorčine da bi utjehu potražila u alkoholu u filmu ne saznajemo. Tek u nekoliko scena obiteljskih video uradaka vidimo indikatore njene mentalne rastresenosti i bespomoćnosti. No, konstantan podsjetnik na teška vremena odsječen je prst na ruci kojeg zamata, možda kao što zamata, odnosno prikriva svoju bolnu prošlost publici, ali i svojoj obitelji.
Već u samom startu, Krisha igra utakmicu protiv nadmoćnijeg tima za koji je sigurna da ga ne može pobijediti, no uz disonantne, napete titraje i šumove pozadinske glazbe Krisha se iz petnih žila bori protiv obiteljskih predrasuda kako bi se reintegrirala u besprijekornu rutinu prosječne američke obitelji. Nikako se ne može uhvatiti u koštac s činjenicom da je i dalje osumnjičena kao razaračica savršene obitelji pa stoga preuzima jedini posao koji bi joj mogao garantirati prijelaz s margine obitelji u samu srž – tradicionalno punjenje i pečenje purice za Dan zahvalnosti.
Punjenje i pečenje purice za Dan zahvalnosti dio velike seksističke ceremonije koja ženi kroz ritual punjenja leša purice omogućava pokazivanje svog statusa u društvu i iskazivanja zrelosti svoje ženstvenosti. Pečenje purice znak je uzdizanja žene na poziciju matrone u obitelji i daje svakoj ženi socijalni status uspješne kućanice koja se u tom procesu dokazuje cijelom kućanstvu. Upravo je taj ceremonijalni proces dokazivanja njene zrelosti pred cijelom obitelji pametno upakiran u ovom filmu, gdje svjedočimmo njenoj želji da za sebe ponovno prisvoji ulogu skrbnice ognja kuće. Na taj način uspostavlja se seksistički monopol – da bi dobile pristupnicu za ulazak u patrijarhalno društvo, žene moraju pronaći svoje pripisano ženstveno ponašanje kako bi se dokazale kao revne majke ili žene.
Ovdje međutim sve polazi po zlu, prisvajanjem uloge žene skrbnice ognja, ona u svojem femme fatale izdanju vražice u crvenoj haljini s crvenim ružem i visokom stopom promila alkohola u krvi postaje skrbnicom ognja pakla. Simbolično razaranje obitelji događa se upravo kada ispusti pečenu puricu na pod što signalizira kraj ikakve obiteljske idile koja je do tad tek površno vladala, a za Krishu je to ujedno i znak propalog inicijacijskog obreda. Uzevši u obzir odjeću koju ima na sebi, zanimljivo je usporediti kako Krishino nošenje crvene haljine, koja bi promatrana iz aspekta psihologije boja, trebala označavati zavodljivost i plodnost, na kraju izražava upravo onaj drugi spektar značenja crvene boje – agresiju i ljutnju, sotonizirano i demonizirano.
Empatija publike s Krishom cijelo vrijeme se mijenja. U jednom trenutku Krishu se prikazuje kao nemilosrdnu rospiju koja zasluženo nosi vražje rogove, dok je u drugim scenama Krisha ranjiva, ljudska i emocionalna. Melodramatične oscilacije u prikazu Krishine prave naravi i manifestacije njenog mentalnog zdravlja realističan su primjer percepcije osoba s problemima u domeni mentalnog zdravlja. Krisha je neshvaćena, etiketirana kao luđakinja, dehumanizirana i svaki njen odstup od normativnog znači zajamčenu ponovnu eliziju. Hodajući po jajima, dvostruki standard koji se primjenjuje na Krishu zbog njenog zdravlja konačno je vraća na nultu točku, dok drugi likovi, posebice muški likovi, svoje mentalno oboljenje nose kao još jedan bedž svoje osobnosti koji ih ni u kojem načinu ne stavlja u loše odnose s ostatkom obitelji.
Muž Krishine sestre, Doyle, nakon par scena izlazi iz svoje čahure dobrostivog šogora i pokazuje se u svom punom seksističkom sjaju. Osim sumnji o boljitku Krishinog mentalnog stanja i neutemeljenih uvreda koje su letjele u njenom smjeru zbog grešaka iz prošlosti, Doyle se prihvaća i žestoke kritike svoje supruge koju devalvira kao neprisebnu egomanku i uzdiže je kao uzrok njegove bolesne patnje koja ostaje nekako nedefinirana i koja lebdi u zraku. Njegova agresivnost i žestina prema Krishi doimaju se kao manifestacija vlastitog nezadovoljstva i psihičke opterećenosti, a njegova prisutnost decentralizirana je prisutnošću Krishe koja se nalazi u fokusu svih ispreturanih obiteljskih događanja. Trey, za kojeg se kasnije doznaje da je Krishin biološki sin, svoju apatiju i socijalnu odsječenost također agresivno reflektira prema Krishi koja predstavlja uzrok njegove povučenosti i slabosti mentalnog zdravlja. Iako Krisha pokušava poboljšati odnose u obitelji, članovi obiteljskog kruga postepeno sjeku ikakve spone koje imaju s njom, pogoršavajući njeno mentalno zdravlje.
Od cijele obitelji, Krishi potporu pruža jedino zabrinuta i brižljiva sestra Robyn, koja ujedno služi i kao spona između Krishe i ostatka obitelji. Sa srcem na pravom mjestu, Robyn pokušava uspostaviti kontakt s Krishom i pronaći razumijevanje za njenu situaciju, dajući joj šansu da se iskupi za grijehe prošlosti. Uz Robyn, potporu joj pruža i majka koja pati od Alzheimerove bolesti. Iako ju na trenutke ne prepoznaje, u trenutcima lucidnosti pokušava joj dati drugu šansu. Prilikom okršaja za stolom, kada Krisha želi sjesti za stol gdje sjedi cijela obitelj, muški dio članova, ponajprije Trey i Doyle, ekskomuniciraju Krishu, dok je Robyn i majka pokušavaju ponovno uvrstiti u obiteljsku hijerarhiju. Optužujući Krishu za ponovan raspad obitelji, Trey i Doyle nisu svjesni da su upravo oni ti koji su zaslužni za Krishin slom i da su njihovo nerazumijevanje i vlastito psihičko stanje bili temelj za njezinu kalvariju. Vlastitim negiranjem problema, što zbog ustoličenih predrasuda prema osobama s mentalnim zdravljem, što zbog toksičnog maskuliniteta koji im ne dopušta prihvatiti njihove probleme, sile Krishu da se suoči s činjenicom da mjesta za stolom za nju nema. Dok se Krisha ponovno vraća u cijeli ciklus reintegracije u obiteljsku jedinicu, Doyle i Trey i dalje ostaju bastioni koji ne kapituliraju svojim očitim mentalnim problemima, dok Krisha zbog svojih ostaje posve zakinuta.
Shults, ciljano ili ne, pokazuje bolnu istinu socijalne isključenosti osoba s mentalnim teškoćama, no upravo kroz Krishu prokazuje društvene tabue i socijalnu stigmu vezanu uz osobe s mentalnim oboljenjima koje trebaju proći kroz čitavu tiradu isključivosti, dvostrukih standarda i emotivnih manipulacija kako bi se ponovno dokazale sposobne za vratiti u normirane društvene uvjete. Kroz svoj prikaz Krishe, redatelj dokazuje da socijalne stigme dvostruko sustižu žene koje svoje mjesto u društvu zaslužuju dvostruko teže, koje ne nalaze oprost svoje bešćutnosti i koje odstupanje od društvenih normi čini monstruoznim harpijama, nesposobnim da ponovno nađu ljubav ili iskupljenje. Kao što je to slučaj sa svim ženama u povijesti, žene s mentalnim oboljenjima prolaze kroz procese reintegracije samo ako prihvate stereotipnu ulogu nježne žene s majčinskim instinktom i smislom za kuhanje ili spremanje. Pitanje koje se na kraju filma postavlja je – do koje granice žena s mentalnim oboljenjem uopće mora dogurati da bi je se u potpunosti prihvatilo? Koketirajući s odgovorom na to pitanje, Shults prepušta zaključke slobodnoj interpretaciji publike, no kao publika možemo posumnjati samo na najgore.
