Dodjela Oskara 2010: žene, žanr i žolitika

Prošlogodišnja dodjela Oskara izazvala je, ako se sjećate, određene kontroverze: ljudi su se bunili na Hugha Jackmana, zapanjivali se pred činjenicom da je povratnik sezone Rourke izgubio od Seana Penna, urlikali od oduševljenja kad je Slumdog Millionaire prošao kroz kipiće poput ralice. Ovogodišnja se sasvim sigurno neće pamtiti po kontroverznosti — zapravo, mislim da će se pamtiti kao jedna od najpredvidljivijih i najdosadnijih ikad — ali čak ni kao takva, nije bila posve nezanimljiva: Obilježile su je upravo stvari kojima se Milerama bavi: žene, žanr i žolitika.

Najbolja stvar koja se dogodila ove godine svakako je to što je, po riječima Barbre Straisand, došlo vrijeme, i jedna žena osvojila je Oskara za redateljski rad.

Taj se ishod dao predvidjeti iz više razloga: jedini ozbiljni favoriti bili su Bigelow i njen bivši suprug, a Cameron je em već nakupio sasvim dosta Oskara, em se natjecao s Avatarom, najskupljim i financijski najuspješnijim filmom svih vremena, koji je ujedno tehnološki revolucionaran i SF.

Tehnološka revolucionarnost radila je protiv njega, ostavljajući prostor za sumnju u to “koliko je to Cameron, a koliko CGI”, skupoća i uspješnost uvijek su suspektni sami po sebi, a esefičnost je također nešto što je Akademiji još uvijek obilježeno kao šund.

S druge strane stajala je Kathryn Bigelow, s niskobudžetnom dramom o stradanjima američkih vojnika u vijetnamskom iračkom ratu. A ako je netko još uvijek sumnjao što će se dogoditi, pojava Barbre Straisend kao dodjeliteljice nagrade morala je raspršiti i posljednju sumnju.

Istovremeno, jedna od najiritantnijih stvari koje su se nekoliko puta ponovile ove godine bila je to što se o redateljskim kandidatima govorilo ovako: jedna žena, jedan Crnac, i tri muška imena.

Da, to je bolje nego da su govorili “jedna žena, jedan Crnac, i tri normalna”, ali još uvijek vrlo jasno izražava kakvo je defoltno stanje, a što su iznimke. A kao da to nije bilo dovoljno loše, kad je Bigelow primila svoj prvi kipić, popratna glazba bila je “I am Woman” — kao da je žena dobila nagradu za to što je žensko, a ne zato što je napravila sjajan film. Da je Oskara pokupio Cameron, bi li mu svirali “I’m a Man“? Didn’t think so…

Inače, ovogodišnja je nagrada uspjela postići još nešto što se već godinama čini nedostižnim: bila je nesadržajnija, a istovremeno dulja nego prethodne. Između ostaloga, to je zato što su izbačene neke stvari koje ljudi pamte — npr., izvođenje pjesama nominiranih za najbolju, koje je zamijenjeno vrtićkom priredbom iz reality showa interpretativnim plesom uz koloplet nominirane popratne glazbe — a ubačene neke koje nitko pamtiti neće, kao što je nemušta i nesuvisla posveta horror filmovima, u kojoj su se u istom košu našli Edward Škaroruki, Shining, Twilight, Frankenstein, Carrie, Aliens, Šesto čulo, i tko zna što još. Akademija je tako pokazala da sa žanrovskim filmom još uvijek, zaista, ni nakon 82 godine dodjeljivanja Oskara, nije načistu.

Neću se sad upuštati u pitanja definicije što jest a što nije horror — to doista nije jednostavno — ali čini mi se da bi intencija zastrašivanja bar do neke mjere morala biti prisutna da bi se film kvalificirao kao takav. Zatim bismo mogli raspravljati o tome postaje li, recimo, Misery automatski horror zato što ju je napisao King i nije li Frankenstein junior ipak puno više komedija/parodija, no, po kriterijima Oskara, očito je da je za kvalifikaciju pod horror dovoljno imati u filmu nešto čudovišno — bili to crnosjajni vanzemaljci ili frustrirane žene.

No, zbog takvih čudnih dodataka, dobitnica nagrade za životno djelo, velika, velika Lauren Bacall, nije dobila priliku čak ni popeti se na pozornicu, kamoli održati govor, a Oskara je dobila unaprijed, na dodjeli Guvernerovih nagrada.

Kako je na Twitteru komentirala jedna gledateljica, moguće je da su se producenti dodjele, očito ove godine izrazito opsjednuti potrebom da nikoga ni na koji način ne uvrijede, bojali kako bi gospođa Bacall, oduvijek poznata po svome oštrom jeziku, mogla i u ovim poznim godinama izreći nešto što bi moglo potresti kakvu osjetljivu dušicu. Bar su joj dopustili da uđe u dvoranu i primi standing ovation koji je i te kako zaslužila.

Montaža filmskih veličina koje su nas napustile ove godine također je bila obilježena rodnom, a možda i žanrovskom predrasudom: izostao je, naime, spomen Farah Fawcett i Bee Arthur.

Iako su obje ove glumice svoju najveću slavu stekle na televiziji, obje su se i te kako naigrale i po filmovima, i čini mi se izrazito nepravednim što ih se nije spomenulo, dok je Michael Jackson dobio svoje mjesto usprkos tome što, budimo iskreni, nitko na ovom svijetu ne bi za njega rekao da je ikad bio filmska zvijezda.

A kad smo već kod rodnih aspekata, nimalo mi se, osobno, nije svidjelo što je odlična ideja od prošle godine — najavljivanje nominiranih glumaca uz pomoć prethodnih dobitnica i dobitnika iste nagrade — ove godine em smanjena opsegom, tako da su samo glavni glumac i glumica dobili komisijski tretman, dok su sporedni ostali bez njega, em zamijenjena najavom od strane kolega koji su radili s nominiranima, i to većinom kolega suprotnog spola.

Možda ovo djeluje kao sitničarenje, ali puno su mi zanimljiviji bili govori od prošle godine, osobito oni koje su glumice držale svojim kolegicama. Ove godine, doista iskreno je zvučala gotovo jedino Michelle Pfeiffer u obraćanju Jeffu Bridgesu. Također, upadljivo je kako su ženama napisani više-manje sentimentalni govori puni divljenja, dok su muški prezenteri uglavnom imali “zafrkantska” obraćanja. Iznimka je u ovome bio samo govor koji je Colin Farrell održao svome kolegi Jeremyju Renneru — možda zato što je Irac, pa smije biti emocionalno iskreniji nego Amerikanci?

No, opet se ponovila i jedna pozitivna stvar koja se prvi put pojavila prošle godine: kao i Kate Winslett lani, tako je i ovogodišnja dobitnica u kategoriji Meryl Streep najbolje glumice, Sandra Bullock, svoju nagradu odmah u govoru podijelila sa svim ostalim nominiranima, nešto što tek treba vidjeti među muškim dobitnicima.

Radi li se o novom trendu (žene moraju biti skromnije, po definiciji) ili su glumice u Hollywoodu doista solidarnije nego glumci (a moraju biti, iz toliko razloga), ostaje činjenica da, bar meni osobno, to stvarno djeluje lijepo.

Bullock je, inače, jučer ujedno postala i prva osoba koja je iste godine dobila i Razzie i Oskara, pa se čak i pojavila na obje dodjele — tu joj, definitivno, kapa dolje.

I tako, u znaku žena, žanra i žolitike, prošli su još jedni Oskari, jedna od najlošijih dodjela, ali i ključna zbog prvog ženskog redateljskog Oskara. Zbog silnog razvlačenja ostatka priredbe, kao i zbog onoga što je George Clooney nazvao “proširivanjem koša da bi se više zabijalo”, čak deset nominacija u kategoriji najboljeg filma, ono što je trebalo biti vrhunac večeri ostalo je zbrzano i gotovo zagurano u zapećak: Kathryn Bigelow nije još ni sišla s pozornice sa svojim redateljskim Oskarom kad je Tom Hanks izjurio na pozornicu i bez ikakva uvoda rekao “A najbolji film je Hurt Locker”, zamalo dodavši, “i sad idemo svi doma”.

Nije time nimalo umanjen trijumf redateljice i producentice, no na kraju balade, da budem sasvim iskrena, daleko najzabavniji dijelovi večeri događali su se na Twitteru, gdje je Neil Gaiman svojim uobičajeno zanimljivim pogledom promatrao sve što se događa i pri tome stigao zabilježiti čak i cijene u jednom od — navodno strogo po katovima segregiranih — barova u nekadašnjem kinu Kodak. A dao je, uostalom, i najbolji opis cijele stvari, kad ju je usporedio s cargo kultovima: izgleda kao prava stvar, ali je iznutra šuplje i ne radi ništa. Ali eto, svejedno je i dalje gledamo…