Završio je peti po redu Dimensions festival na tvrđavi Punta Christo, dojmovi su se lagano slegnuli, a organizatori objavili kako je u pitanju bilo do sada najuspješnije izdanje festivala.
Dakako, uspješnost se mjeri u broju posjetitelja/ica – kako međunarodnih tako i regionalnih (kojih je prema organizatorima ove godine bilo dvostruko više nego prošle). Bolja posjećenost, međutim, ujedno označava veće gužve i manje profiliranu publiku, što se odrazilo ne samo na strukturu publike, nego i, čini se, na sam festivalski program.
S odličnim vremenskim uvjetima i do sada možda najjačim headlinerom koncerta otvorenja u pulskoj Areni, Massive Attackom, ovogodišnji je Dimensions u startu prštao potencijalom za još jedan odličan festivalski provod. Koliko se lineup doimao snažnim, ovisilo je vjerojatno o osobnim preferencijama, kao uostalom i svake godine. Uz već standardnu paletu redovnih izvođačkih gostiju festivala, svake se godine koketira s nekima od aktualnih trendova u elektroničkoj glazbi. Nakon što nam se 2014. posrećilo s niskom eksperimentalnijih imena i ponešto industrial techna, a prošlogodišnje šaroliko izdanje odlučilo se za funk u uvodnom koncertu, ove bi se godine moglo reći da je house glazba – na radost jednih i žalost drugih – preuzela važnu ulogu.
U tom kontekstu, bilo kakva žanrovska odskakanja u izričaju izvođača/ica istima uglavnom garantiraju sporednu ulogu pa se povremeno čini da cijeli jedan dio programa služi tek popunjavanju vremena do udarnih nastupa. Prvog dana festivala na tvrđavi britanski dvojac Darkstar je okupio nešto ‘ranoranioca’ koji su odmah po dolasku bili spremni za party, što kao da je zbunilo bend. Solidni početak s recentnim materijalom elegantno se pretočio u sjajnu izvedbu hita ‘Aidy’s Girl Is a Computer’ iz 2009., svjedočeći o povezanosti između dubstep početaka Darkstar i aktualnog nježnijeg synth zvuka. Nastup je uspješno ukazao čak i na dub korijene sretno ih spajajući s r’n’b elementima i dinamičnijom elektronikom. Nažalost, što se Clearing stejdž više punio, to je bend više djelovao kao da improvizira setlistu kako bi pokušao udovoljiti nabrijanoj publici, neorganizirano šarajući između različitih faza karijere te naglo izmjenjujući dinamiku i ugođaj. To je presudilo mlakom dojmu nastupa koji je mogao i trebao biti daleko zanimljiviji.
Još goru sudbinu popunjavatelja programa doživjela je londonska glazbenica Tirzah čiji je nastup protekao u tonskoj probi, međusobnom objašnjavanju nekolicine tonaca i tehničara, te u konačnici uspješnim nastojanjima pratećeg DJ-a da preuzme glavnu ulogu. Nakon podužeg mrmljanja uz beatove dok se sređivala situacija s razglasom, popularna ‘I’m Not Dancing’ rasplesala je šačicu fanova pred malenom pozornicom, umetnutom na mjesto gdje se lijepo čuje susjedni stejdž, i čak izmamila osmijeh na licu Tirzah kojoj je očigledno bilo dosta svega. Zato je Matias Aguayo pravio kaos u The Moatu, spiritualno putovanje s Hieroglyphic Being na kraju večeri činilo se predalekim, no Mala i Om Unit solidno su protresli posjetitelje Mungos Arene. Ništa, doduše, nije dalo naslutiti ludilo koje će se u Mungosu odviti u subotu.
Miss Red / Foto: Lea Anić
The Bug je najavio nastup s Miss Red, jednom od suradnica s njegovog posljednjeg albuma Angels & Devils, no lako je moglo biti i obrnuto – Miss Red definitivno nije bila u ulozi nekoga tko je ovdje tek da začini bučni dub i dancehall Kevina Martina. Preuzevši mikrofon nakon The Bugovog solo uvoda od nekoliko stvari, Miss Red nije stala rigati rime, plesati i skakati po pozornici sve dok cijela publika nije potpuno podivljala zajedno s njom. Jedinstvena energija i snaga izvedbe svrstavaju Miss Red među najzanimljivije MC-jeve/ice današnjice, a The Buga stavljaju u ulogu njene pratnje.
Iako su iz The Moata odjekivali primamljivi setovi Shanti Celeste, Josey Rebelle i DJ Stingrayja, nakon Miss Red sve se nekako stopilo u pozadinsku glazbenu kulisu za lutanje tvrđavom u neuspješnoj potrazi za nečim jednako izazovnim. Jedna od svjetlijih točaka festivala natjerala nas je da se zapitamo nismo li trebale radije pohoditi sestrinski Outlook na kojem bi nešto slično mogle/i pružiti Angel Haze, Novelist ili Lady Leshurr. Nismo se odlučile na produženje festivalskog provoda – srećom, jer Angel Haze je netragom nestao/la iz lineupa (kao i Gaika ranije te večeri na Dimensionsu te Abra prije samog festivala), a outlookovska “bro” publika koja se počela ukazivati posljednjeg dana festivala nije djelovala kao osobito primamljivo društvo.
Tek je nedjelja u “rovu” pružila ono što smo priželjkivale od cijelog festivala. Na papiru izrazito solidan niz koji čine Space Dimension Controller, Intergalactic Gary i Helena Hauff i u praksi se potvrdio dosta dobrom kombinacijom. U kratkom sjedećem predahu prije Heleninog seta, s The Voida su dopirali zaredani klasici poput ‘Horny’, ‘Lady’ i drugih hitova koji su publiku uspješno transportirali s eminentnog festivala u disko nekog od malih mjesta na Jadranu. Sudeći prema rasporedu nastupa, krivac je K’Alexi.
Srećom, u posljednjem terminu posljednjeg dana Dimensionsa, Helena Hauff je osigurala zaključak na visokoj noti suvereno razvalivši uski stejdž i podij The Moata dvosatnim setom konzistentnog techna i electra s povremenim synth začinima, prisutnima možda u manjoj mjeri od očekivane. Gusti set nije ostavljao prostora za predah, ostavivši na kraju publiku budnom i svježom kao da se nije prethodna četiri dana valjala u sveprisutnoj i sveprožimajućoj prašini Punta Christa. (Ostaje za nadati se da je Hauff dodijeljeno ovo vrijeme upravo zato da prikladno zatvori festival s obzirom na to da je malo koja od ionako malobrojinih kolegica s festivala imala priliku zaposjesti neki od većih stejdževa u udarnom terminu.)
Šteta je što festival nije pružio više ovako ubojitih DJ nastupa, odlučivši se radije za mješavinu techna i housea pogodnu za mase, smjer na koji Dimensions očito sve više cilja. Samo uređenje prostora održavanja od suptilnih intervencija na tvrđavi pretvorilo se ove godine u tipični festivalski kič, jasno signalizirajući da ondje više ne treba tražiti sigurno party utočište – zaposjeli su ga mlađi posjetitelji željni bilo kakve zabave, natjecanja u šašavim festivalskim odjevnim predmetima i pomagalima, koji bezglavo bauljaju okolo bez ikakve vizije onoga što žele čuti i vidjeti.
Na samom je festivalu bilo sasvim jasno da ovo jest bio komercijalno najuspješniji i najposjećeniji Dimensions do sada; no da bi se došlo toga valjda je bilo neophodno prilagoditi i program i lokaciju. Jaka veteranska imena i dalje su tu, no progresivnih nadolazećih zvijezda nekako je manje i tretirani su kao gotovo nebitni kurioziteti pa bi se moglo reći da Dimensions, nažalost, nudi sve manje udica za iole zahtjevne posjetitelje.
