Na koncu godine radim čistku – brišem mailove, mutne i suvišne fotke na mobitelu, spremljene članke na fejsu. Prazneći virtualne koševe, utvaram si da praznim misli od nekih zaostataka, nakupina koje su mi posve nebitne, nepotrebne.
Dok prolazim svoju poluisforsiranu osobnu inventuru godine, internet preplavljuje #NisamPrijavila. Nakon #nisamtražila i revnog čitanja svjedočanstava, ovog puta želim preskočiti to (bar na neko vrijeme). No, onda nakon par dana otvaram fejs i prvo što pročitam je svjedočanstvo prijateljice koja je na svom profilu odlučila podijeliti svoje iskustvo. Osjećam se grozno, vrtim film unazad i pretražujem svaki detalj naših razgovora, susreta.
U to vrijeme sam pobožno, umjesto božićne TV razonode, gledala mini-seriju Sluškinja (2021.), koja je nadahnuta memoarima Stephanie Land (Maid: Hard Work, Low Pay, and a Mother’s Will to Survive). Upravo je u kontekstu viralnog pokreta #NisamPrijavila zanimljivo pratiti mladu ženu Alex (Margaret Qualley) koja se svim snagama pokušava iščupati iz začaranog kruga nasilja, mada nije u potpunosti ni svjesna da je žrtva emocionalnog zlostavljanja. Kroz deset epizoda pratimo Alexinu borbu da se osovi na vlastite noge, dobije skrbništvo nad kćeri i započne novo životno poglavlje radeći kao čistačica u domovima imućnih sugrađana/ki.
Alex s kćeri Maddy (Rylea Nevaeh Whittet) bježi od pijanog dečka Seana (Nick Robinson) nakon njegovog nasilnog ispada i zastrašivanja. Alexin bijeg usred noći isprva se čini kao pokušaj novog početka, ali zapravo je riječ o početku dugotrajnijeg procesa zacjeljivanja i obnavljanja.
Jedna od najvažnijih stvari koja ova serija problematizira jest pozicija osobe koja trpi nasilje te uvjeti i okolnosti u kojima se nalazi kada odluči napustiti zlostavljača. Alexin strah za vlastiti, kao i život njene kćeri, postaju okidač za promjenu.
Alex nije prijavila svog partnera policiji jer nije bila posve svjesna što joj se događa, jer je on manipulirao njome, kontrolirao je financijski i na druge načine, jer nije imala vidljive dokaze nasilja na svome tijelu, jer nije imala svjedoke koji bi potvrdili da je žrtva. Iz toga gledišta ova serija predstavlja bitan odmak od konvencionalnog prikaza žrtve nasilja i narativa o zlostavljanoj ženi, jer Alex napušta dečka bez ijedne modrice, ali sa živim slikama onoga što se zbilo i sa svjesnošću što se tek moglo dogoditi. Prikazana je kao lucidna, suludo hrabra, bistra mlada žena koja je spremna učiniti sve kako bi svojoj kćeri pružila sigurno odrastanje. Serija uz to potiče i preispitivanje naših predrasuda i stajališta o žrtvi, kojoj se redovito predbacuje odgovornost za ponašanje zlostavljača, te nas nagoni na propitkivanje vlastitih predodžbi o emotivnim odnosima.
Alex ubrzo shvaća da nema podršku i oslonac u najbližim ljudima te se obraća socijalnoj službi. Tamo, međutim, nailazi na bezbroj birokratskih začkoljica. Preko socijalne radnice doznaje za tvrtku Value Maids koja angažira (ne zapošljava!) čistačice i za sigurnu kuću gdje se upućuje nakon noći provedene u autu. Otići, čini se, bilo je najlakše, ali opstati – to tek postaje misija za Alex.
Dok pokušava izgraditi stabilne temelje za život, Alex nailazi na različite prepreke, bilo da je riječ o bezosjećajnoj državnoj birokraciji, disfunkcionalnoj obitelji ili prekarnom poslu. Neprestano strahovanje za egzistenciju prikazano je inovativno kroz scene gdje Alexini osjećaji i razmišljanja preplavljuju njezinu stvarnost (primjerice, kada iznad šaltera ili na plakatu vidi poruke upućene sebi). Zabrinutost nad financijskom situacijom prikazana je grafički brojkama i računicom uz zvuk blagajne kada nešto plaća ili razmišlja o budućim troškovima. Na taj način i mi uviđamo stalnu ekonomsku tjeskobnost u koju je Alex duboko uronjena. Unatoč hektičnoj životnoj situaciji, ona neprestano pokušava pronaći rješenje za svaki problem, te pritom ispod svog balasta doći do sebe.
Umjesto u dosadašnjoj prijateljici Taniji (Christie Burke), Alex pronalazi podršku i utjehu u Danielle (Aimee Carrero), još jednoj korisnici ženske sigurne kuće. Kompleksan odnos koji ima s oba roditelja, majkom Paulom (Andie MacDowell, stvarna majka M. Qualley), umjetnicom koja ima bipolarni poremećaj, i s ocem Hankom (Billy Burke), bivšim alkoholičarem i novopečenim vjernikom, prelijeva se i na njezin odnos sa Seanom, u kojem sve više prepoznaje obrasce ponašanja svojih roditelja. Svojevrsne antipode nepouzdanim bliskim ljudima iz svog života donekle pronalazi u već spomenutoj Danielle, zatim voditeljici sigurne kuće Denise (BJ Harrison) i starom poznaniku Nateu (Raymond Ablack). Ipak, i neki od tih odnosa pokazuju se krhkima i potvrđuju Alexinu bojazan i skeptičnost prema dobronamjernosti ljudi.
U gotovo svakoj epizodi s Alex ulazimo u neki dom koji čisti, ali i u još jednu mračnu komoru njezina uma koji se pokušava otarasiti utega prošlosti te se uhvatiti u koštac s neizvjesnom sadašnjošću. Alex se pritom vraća svojoj nekadašnjoj strasti – pisanju, te kreće bilježiti zapise o svakoj kući i klijentima.
Doslovno ribajući slojeve prljavštine, Alex uklanja i metaforičke masne taloge sa svojih sjećanja. Prisjećanje na djetinjstvo dovodi je do spoznaje o ocu i njegovom nasilničkom ponašanju. Čišćenje tako postaje alegorija za nošenje s trenutnim poteškoćama, ali i duboko zatomljenim traumama. Pročišćavanje Alexine unutrašnjosti kulminira u devetoj epizodi, kada čisti kuće opsesivnih sakupljača. Prostor zakrčen stvarima predstavlja Alexine nagomilane probleme ispod kojih uspijeva doći do mogućnosti boljeg života za sebe i Maddy.
Čisteći tuđe domove, najčešće imućnih klijenata koji imaju sve što ona nikada nije imala i ne može si priuštiti, Alex dobiva voajerski uvid u njihove sklonosti, navike i svakodnevicu koja se na površini čini sređenom i stabilnom, za razliku od njezinoga života. U četvrtoj epizodi najviše se problematizira klasni jaz između Alex i njezine klijentice Regine (Anika Noni Rose). Alex ostaje sama u kući i nakon čišćenja odluči iskoristiti sve dobrobiti gazdaričina odsustva – od jacuzzija do Reginine veste od kašmira. Regina je uhvati u njezinoj kratkotrajnoj dokolici i krene joj se žaliti o svom životu. Ova epizoda je ujedno i najmanjkavija, jer osim klišeiziranog prikaza Alexine očaranosti materijalnim bogatstvom, završi zaključkom onoga što već znamo – i bogati ljudi mogu biti tužni, a ljudi na Tinderu često obmanjuju (pretvarajući se da je to njezina kuća, Alex poziva lika s Tindera glumeći bogatu verziju sebe, no maštariju prekida neočekivani povratak Regine).
Alexin mučni put do ostvarenja ne snova, već (podnošljive) stvarnosti vrhunac dobiva u zadnjoj epizodi, kada krhotine razbijenog stakla i prljavština iz prethodnih epizoda postanu šljokice. Sluškinja je iznimno uspio i osvježavajući uradak koji uspijeva s gledateljicom rezonirati na više razina – emocionalnoj, ekonomskoj ili naprosto egzistencijalnoj. Ako bih trebala u jednoj rečenici sažeti svoje dojmove, ova serija je udarac u trbuh nakon kojega ćete se blago osmjehnuti.
