Nitko ne voli biti kritiziran, pogotovo kada smo uvjereni da ne radimo apsolutno ništa krivo. U nekim slučajevima je opravdano osjećati se povrijeđenima ako nas netko prozove za nešto što nikad nismo doživljavali kao pogrešno, ali trebali bismo se barem malo osjećati krivima ako kasnije nismo istražili razloge zbog kojih nas je ta osoba prozvala.
Što je u stvari kulturalna aproprijacija?
Definiranje kulturalne aproprijacije pokazalo se kao jako težak zadatak. Počnimo od najjednostavnije definicije:
”Kulturalna aproprijacija je termin koji opisuje usvajanje značajki kulture koja nije tvoja.”
Taj opis daje nam osnovnu ideju, no ne govori dovoljno o tome zašto se radi o nečemu što se tumači kao negativno. Susan Scadifi, američka pravnica i sveučilišna profesorica, u svojoj knjizi Who Owns Culture? Appropriation and Authenticity in American Law daje malo opširniju definiciju:
“Uzimanje intelektualnog vlasništva, tradicionalnih vještina, kulturoloških značajki ili predmeta iz tuđe kulture bez dopuštenja.”
Ta definicija možda malo bolje uspijeva objasniti što bi to u stvari mogla biti kulturalna aproprijacija jer sadrži dio ključan za bolje razumijevanje cijele problematike: bez dopuštenja.
Odjenuti sari na indijsko vjenčanje na koje ste pozvani i na kojem je dress code tradicionalna odjeća ne ubraja se u kulturalnu aproprijaciju, već se radi o iskazu poštovanja prema toj kulturi i njenim pripadnicima koji su vas pozvali da ju dijelite.
S druge strane, indijanska (U ovom tekstu koristit ću termin „Indijanci“ kao prijevod za ‘Native Americans’. Mislim da termin nije prikladan, ali jednako neprikladnim mi se čini i termin ‘američki domoroci’.) perjanica koja u kulturama nekih sjevernoameričkih Indijanaca nosi poseban religijski značaj i smiju je nositi samo oni koji su svojim postignućima to zaslužili, kada se pojavljuje na glazbenom festivalu i u modnom editorijalu, na osobama koje s indijanskom kulturom nemaju apsolutno nikakve veze, iznimno je uvredljiva.
Što je to što Iggy, Katy, Selena i Pharell rade krivo?
Iggy Azalea bi se, ako je sudeći po medijima, mogla nazvati i princezom kulturalne aproprijacije. Uz nošenje sarija i ‘maskiranje’ u indijske božice u video spotu za Bounce, ono zbog čega je najviše kritizirana je usvajanje blaccenta, govora karakterističnog za afroameričku kulturu, iako se u svakodnevnom govoru služi svojim matičnim australskim naglaskom. Kome je to uvredljivo i zašto?
Vjerojatno najviše onim izvođačicama koje upravo zbog svoje pripadnosti afroameričkoj ili indijskoj kulturi imaju puno manje šanse za uspjeh u glazbenoj industriji koja i danas preferira bijele izvođače i izvođačice.
Ista stvar događa se s Katy Perry koja u spotu za This is how we do koristi blaccent, nosi frizure tipične za Afroamerikanke i imitira stereotipizirane geste mašući dugim umjetnim noktima. Ovo nije rant protiv umjetnih noktiju, divim se ljudima koji ih imaju i pritom obavljaju osnovne pokrete poput zakopčavanja patenta ili nekih sličnih privatnijih i zabavnijih radnji bez problema.
Ali za Perry su ti isti nokti samo još jedan od elemenata tzv. ghetto kulture, ili barem onoga što ona sama podrazumijeva pod tim terminom. U to se sigurno ne ubrajaju loši životni uvjeti i visoka stopa kriminala koji su veliki problem siromašnih crnačkih četvrti, odnosno tzv. ghetta, ali koje ne vidimo u video spotovima.
Pharrell Williams i njegova perjanica problematični su zbog apropriranja indijanske kulture koje smo već spomenuli. Toliko odličnih stvari se može staviti na glavu, zašto odabrati baš nešto što će nekoga uvrijediti?
Zašto križevi nisu kulturalna aproprijacija?
Komercijalizacija svakog religijskog simbola ili predmeta uvredljiva je za one koji se s tom religijom identificiraju. U tom smislu mogli bismo reći da je pomodno ili ironično nošenje križeva/obrnutih križeva/krunica /svetac rulet narukvica vjerojatno uvredljivo za one koji se identificiraju kao kršćani. No, ne radi se o kulturalnoj aproprijaciji zato što je kršćanstvo i danas dominantna religija zapadnog svijeta i primarna religija gotovo svih imperijalističkih pothvata u zadnjih 1000 godina.
U prijevodu – zemlje svijeta u kojima ćete biti otvoreno diskriminirani jer ste kršćani ili potječete iz kršćanske kulture (ako potječete iz dijelova svijeta gdje je kršćanstvo dominantna religija velika je vjerojatnost i da ste bijeli) jako su rijetke.
Ako pak imate neku jako izraženu želju tumačiti kršćanske i katoličke simbole kao kulturalnu aproprijaciju, uvidjet ćete da to najčešće rade upravo ljudi koji potječu iz te iste kulture. Teško da ćete vidjeti Indijke koje se ne identificiraju kao katolkinje sa svetac rulet narukvicama boje fuksije ili Maorke s tetovažama krunice. Ne kažem da se ne događa, samo kažem da je jako malena vjerojatnost za tako nešto.
Zašto? Zato što bi izgledalo blesavo. Jednako kao što bindi na čelu i tetovaža kineskog znaka na bijelom gležnju u stvari izgledaju poprilično blesavo sa stajališta onih čija je kultura aproprirana.
Ali pripadnici svih rasa danas nose, recimo, traperice i odijela. Zašto to onda nije kulturalna aproprijacija američke i engleske kulture?
A sada jedan kratak, naizgled dosadnjikav ali nužan povijesni pregled: 1575. godine konkvistador Viceroy Toledo ishodovao je od španjolskog kralja dopuštenje da pripadnicima naroda Inka zabrani nošenje tradicionalne odjeće. Uredba je uključivala i naputak da se vladari odijevaju ‘shodno španjolskoj službenoj odjeći, preteči onoga što danas nazivamo odijelom.
Nekih 450 godina kasnije, 2007., na drugoj strani svijeta australska je vlada u svom službenom priopćenju za medije o ekonomskom summitu azijsko-pacifičkih zemalja tradicionalnu odjeću predstavnika vlade Tajlanda nazvala ‘seoskom/čobanskom košuljom’ (‘peasant shirt). Odjevni predmet koji nije zapadnjačko odijelo, u ovom slučaju tradicionalna košulja Barong Tagalog, smatra se seoskim i neozbiljnim.
Koja je poanta svega ovoga? Aproprijacija zapadnjačkih normi, jezika, religije i odjeće često je jedina opcija, bilo da se radi o opstanku ili samo o želji da vas netko shvati ozbiljno.
Znači sve što planiram obući prvo moram guglati?
Nitko od nas ne zahtijeva da guglamo apsolutno sve što stavljamo na sebe. Čak i ako imamo dobre namjere nije uvijek jednostavno ponašati se u skaldu s kriterijima dežurnih kritičara, pogotovo zato što se trenutna moda jako oslanja na estetiku 90-ih koja je često bila ‘inspirirana’ drugim kulturama.
Odlazak na prvi tumblr/blog/website koji sadrži ključne riječi koje ste tražili (‘HAIR STICKS CULTURAL APPROPRIATION’ i nakon toga ‘EBAY PAYPAL REFUND’ ) neće vas napraviti boljom osobom, niti će pomoći ispraviti ogormnu količinu nepravde koja je nanesena (i danas se nanosi) ne-dominantnim kulturama.
Upravo suprotno, puko slijeđenje obrasca i naglašavanje samo nekih dijelova problematike može imati i negativan efekt.
Astečki uzorak na komadima odjeće iz poznatih modnih lanaca u kojima kupujemo ponekad neopravdano skrene raspravu s drugih kontroverzi koje su prisutne kada govorimo o tim istim trgovinama, kao što su potplaćene tekstilne radnice i dječji rad.
Ok, kako se onda ponašati?
Nijedan vodič ne može usaditi ljudima svijest o tome što je problematično a što nije, ali može pokušati potaknuti promišljanje. Logika koju trebamo upotrijebiti u promišljanju tih problema nije puno drugačija od one kojom bismo se trebali koristiti kada procjenjujemo je li nešto kuturalna aproprijacija.
Tko od toga ima korist, a tko gubi? Odnosno, vidimo li u tome uvijek istu povijesnu dinamiku moći, i ako da, možemo li se potruditi da tu istu dinamiku prestanemo (barem donekle) prakticirati?
Neke kulture su čak svojevoljno ponudile alternativu kulturalnoj aproprijaciji, pa su tako pripadnici Maora, svjesni ljepote i popularnosti njihovih tradicionalnih tetovaža koje za njih ujedno imaju i kulturološko i religijsko značenje, osmislili cijelu liniju tetovaža koje nalikuju njihovim tradicionalnim tetovažama, ali ne nose nikakvo značenje i nisu uvredljive ni za koga.
Sviđaju vam se maorske tetovaže? Odabirom ove opcije ne vrijeđate nikoga, i ujedno pomažete pripadnike kulture iz koje posuđujete.
Tu je i jedan od mojih omiljenih blogova, Hanzi Smatter, čiji će autor za vas rado protumačiti što u stvari znači vaša tetovaža kineskog ili japanskog znaka. Činjenica da hrpa rastumačenih tetovaža u prijevodu ne znači ništa (kineski znak koji je trebao značiti ‘ljubav’ u stvari znači ‘rezanci’ i sl.) samo pokazuje koliko su istočnjačke kulture fetišizirane bez da se o njima pokuša išta saznati ili naučiti.
Ako vas stvarno zanimaju istočnjačke kulture, obrazujte se o njima. To je jedini način na koji je moguće uvidjeti kakav značaj određeni elementi imaju u toj kulturi, i zašto su potencijalno neprikladni za ‘posudbu’.
Mnogi elementi drugih kultura su mi jako lijepi. Zar ne bi svijet bio beskrajno dosadan kad ne bismo ništa međusobno razmjenjivali?
Cilj nastanka pojma kulturalna aproprijacija nije lov na vještice i pljuvanje svakoga tko na majici ima krivi uzorak ili, kao kontraefekt, kompletno ignoriranje drugih kultura kako se slučajno ne bi nekoga uvrijedilo. Kako mi je i američka umjetnica i glazbenica Lena NW rekla:
“… mislim da postoji nešto duboko problematično u ideji da se osoba mora nositi i ponašati na određeni način samo zbog svoje rase, te da ljudi trebaju stvarati samo sadržaj koji je specifičan za ljude s kojima dijele rasnu pripadnost. Koliko bi to uopće bilo produktivnu za ijednu granu umjetnosti?”
Kultura je fluidna i zahtijeva razmjenu, a cilj kritiziranja aproprijacije nije zaustavljanje njenog razvoja. Cilj je natjerati ljude da uvide kako male stvari simboliziraju i održavaju stoljetnu strukturu opresije jedne kulture nad drugima.
Nije stvar u uzimanju predmeta iz drugih kultura, stvar je u spoznaji da druge kulture nisu 24/7 supermarket u koji možemo skoknuti kad nam zatreba nešto, bilo da se radi ljudima, prirodnim bogatstvima ili – kul modnom dodatku.
https://www.youtube.com/watch?v=iXqcjgX-I9E
