Čini se da postoje tri razloga zbog kojih radimo izvjesne odabire: ljubav, znatiželja, ambicija. No, kako god ih definirali, svi su bili legitimni da vas odvedu u Zemlju čudesa, partnera ovogodišnjeg Animafesta. Zemlja čudesa predstavlja mjesto na kojem se susreću opasnosti i užici, a prema cerigradskoj mački iz knjige Alisa u Zemlji čudesa, moraš biti lud/a da se uopće nađeš tamo. No, u Zemlji čudesa ništa nije jednoznačno, pa tako ni ludilo.
U svakoj potrazi postoji cilj, važno je samo imati pravog vodiča/icu i možda je najbolje za ilustraciju iskoristiti njihov razgovor:
A: Kojim putem da krenem?
CM: Kuda želiš ići?
A: Nije važno.
CM: Da dođeš tamo kamo želiš ići moraš znati kuda ideš. Inače je svejedno kojim putem ideš.
Bilo je uzbudljivo izabrati put kroz 300 kratkometražnih i dugometražnih filmova predstavljenih na ovogodišnjem Animafestu. Osim filmova, mogli ste prisustvovati međunarodnom znanstvenomskupu AnimafestScanner II, programu Majstori animacije, Školianimacije, radionicama, predavanjima, koncertima, performansima, AimafestOpen-Air-u,koji je održan u dva navrata i koji je okupiostotinjak Zagrepčana/ki na Zrinjevcu u kinu pod zvijezdama,te tematskom bloku filmova: Alisa u zemlji čudesa,u kojem je najstarija Alisa bila crno-bijeli nijemi film Walta Disneya snimljen 1923. godine 35-mm kamerom. Kraljevstvo kreativnosti!
Danas je, naime, moguće biti kreativan/na samo u pauzama između multitaskinga. Apsurdnost s kojom se Alisa borila u Zemlji čudesa može se preslikati na suvremeni svijet u kojem kreiramo vlastite živote animirajući ih. Društveni ugovor čini nas članovima/cama zajednice kojoj pripadamo i dobrovoljno stavljamo sebe i svoj suverenitet pod vlast države, koja nas zauzvrat treba zaštititi i omogućiti ostvarenje svih prava kao građana/ki. Prema Dennisu Kneppu Alisa nije bila dio društvenog ugovora i mogla je smjelo suprotstaviti se odlukama suludog sustava Zemlje čuda jer tamo nije ni odrasla niti je dobrovoljno prihvatila zakone zemlje u koju je doslovno – upala. Kako bismo to mogli/e prevesti u jezik današnjice?
Države nam uvećini slučajeva ne dopuštaju i ne osiguravaju osnovna ljudska prava, a jedan od pokazatelja je bila i povorka u duginim bojama koja je okupila mnogobrojne građane/ke i aktiviste/kinje na ulicama grada Zagrebau borbi za ljudska prava, dok se istovremeno u kino dvoranama odvijala jedna slična bitka. U društvima kontrole u kojima dominira patrijarhalni obrazac življenja,nemoguće je izbjeći svoju sudbinu osim uz zdravu dozu politike otpora i nade, i upravo je animirani film iranske autorice Sarah Saidan pokazao jednu takvu strategiju u (animiranoj) praksi.
Suparništvo na plaži
Iako njezin kratkometražni film još nije prikazan u Iranu, većina njezinih sunarodnjaka/kinjado njega će uspjeti doći na ‘crnom tržištu’. Kako je i sama autorica naglasila, tanka je crvena linija u Iranu, nikada ne možete biti sigurni kada je prelazite.
U njezinom filmu Zastavice na plaži susrećemo se s jedinom natjecateljskom disciplinom u kojoj iranske spasiteljice na plaži smiju sudjelovati u međunarodnim natjecanjima. Naravno, ne moramo ni naglašavati, potpuno prekrivenog tijela. Ovaj kratki film bavi se nejednakošću žena u sportu, a paralelu možemo povući i s hrvatskim ženskim nogometom. Ne u jednakom opsegu, ali svakako za usporedbu.
Glavne junakinje su žene koje se prvi put susreću na ‘bojnom polju’ plaže. U ekipu spasiteljica s plaže dolazi strankinja, žena o kojoj ne znaju ništa osim da je drugačija od svih ostalih. Dobro trči, plavokosa je i zelenooka, ali nije spasiteljica. Osobiti problem nastane kad se baš ona pokaže najvećom suparnicom do tadanajsigurnijojpredstavnici iranske ekipe. S predrasudama i bez znanja jedna o drugoj, njih dvije se natječu za prestižnu poziciju, jedna iz sportskih razloga, druga iz egzistencijalnih.
Naime, dok njezine sunarodnjakinje uživaju u sportu (koliko se može uživati u ograđenom prostoru plaže zaklonjenom ogradom od ostatka plaže rezervirane za muškarce), ‘autsajderica’ nastoji osvojiti poziciju ne bi li izbjegla sudbinu mnogobrojnih žena u Iranu, prisilnu udaju. Doznavši za nametnutu joj poziciju, dotadašnja neprijateljica, glavna spasiteljica s plaže postaje suučesnica u slatkoj prevari. Priču vam nećemo otkrivati dalje, uz preporuku da ga pogledate jer će ga autorica kroz nekoliko mjeseci postaviti na svoju mrežnu stranicu. Nadajmo se da će u budućnosti jednoj od tema koje ‘nose’ njezine heroine dati i dugometražnu formu!
Analiza filmova i kratki razgovori s iranskim autoricama zorno su pokazali primjere kršenja ženskih prava i nužnost društvenog napretka. Različitim tehnikama animacije one su pokušale upozoriti na istu onu apsurdnost s kojom se borila Alisa u društvu koje nameće prepreke ženama u nastojanju da ostvare svoj puni potencijal, pravo na dostojanstven život.
Pogled kroz pijesak
U filmu That’s mine, Maryam Kashkoolinia pokazala je jednu još manje romantičnu temu – rat, dominantno mušku igru. Radi se o jednom od najljepših filmova festivala, rađenom u tehnici animacije pijeskom, koji u nešto više od šest minuta pokazuje besmislenost ratovanja, ali i nužnost uklanjanja zaostalih mina iz rata koje predstavljaju najveću opasnost za žene i djecu. Korištenje zvuka i položaj kamere u ovom nas filmu vode kroz priču iz jednog sasvim drugog kuta, a radise o dijeluratne trilogije (nakon filma Tunnel i In Our Home)ove iranske autorice.
Autorica koja crpi tematiku svojih filmova iz informativnih emisija i vijesti najčešće koristi tehniku animacije pijeskom i ulja na staklu, a dramatično prikazivanje društvenih problema smatra ključnim jer privlači više pažnje od samih vijesti. S ovogodišnjeg Animafesta izdvojila je kratkometražne filmove, Zepo Césara DíazaMeléndeza zbog odlične tehnike i iznenađujućeg završetka, te film Čovjek na stolici autorice Dahee Jeong zbog specifičnog vizualnog izričaja.
Slatki ali smrtonosni vučići
Specifičnost i raznolikost izričaja pokazao je iprogram studentskih filmova, koji je oduševio Jelenu Oroz koja se i sama natjecala s filmom Tri mala vuka, dva brata i sestra, zajedno provode kasno poslijepodne.
„Filmovi studenata koje sam imala priliku vidjeti zbilja su sjajni. Ponekad dominira priča, ponekad vizual ili tehnički dio, ali svaki film je po nečemu poseban. Nerijetko film sadrži i sve elemente. Zbilja se teško istaknuti u takvom bloku filmova. Možda to ima veze s činjenicom da studenti još istražuju i iako ih većina preferira određen stil, pristup svim segmentima filma kao da im je slobodniji i manje opterećen potencijalnim negodovanjem publike“, istaknula je mlada animatorica.
Inspiraciju za svoj film pronašla je u priči s kojom je prvotno namjeravala diplomirati. Vučići su tada bili mali lovci, s maskama djece, ali sporedni likovi. Problem s tom pričom je bila jasnoća, a kako je forma trebala biti narativna, nije htjela inzistirati na realizaciji priče koja je za nju bila problematična na nekoliko nivoa. Kako se rok za ispit bližio, odlučila je krenuti iz početka.
„Nisam se mogla odmaknuti od likova iz prvotne priče, naročito jer nisu zaživjeli, i odlučila sam iskoristiti likove tri mala vučića, što zbog jednostavnog dizajna koji mi omogućava bržu izvedbu, što zbog potencijalnih karaktera koji vučići mogu postati.Isprva se radnja filma bazirala na dijalozima potaknutim činjenicom da najmlađa vučica crta brkove i liže prepariranu glavu srne. Braća ju zateknu i zadirkuju. No nisam imala iskustva s dijalozima i nisam mogla predvidjeti vrijeme potrebno za izvedbu te sam opet izmijenila priču. Vučići su prošli nekoliko transformacija, no karakterno su ostali dopadljivi i slatki, ali smrtonosni.“
S obzirom na situaciju na tržištu rada, naročito za mlade, visokoobrazovane žene,zanimalo nas je kako Jelena vidi svoju budućnost u području animacije.
„Kako nam je budućnost neizvjesna kao i većini (ne)zaposlenih u Hrvatskoj, usavršavanje u profesionalnom i tehničkom (softverskom) smislu smatram neizostavnim. Rijetko gdje u inozemstvu možete dobiti financijsku potporu za realizaciju svog autorskog filma kao što mi imamo potporu Hrvatskog audiovizualnog centra. No sredstva su ograničena, a kvalitetnih projekata je sve više. Ukoliko niste zaposleni ni na jednom projektu kao animator često posao morate tražiti na mjestima gdje se zahtjeva vještina i brzina, a vaša specijalizacija je nebitna. Pri tom mislim na to da li ste 2D, 3D animator ili se bavite lutka filmom. Zato mislim da je dobro širiti znanje, iako, tada je teže zadržati fokus i biti zbilja dobar u onome što želiš raditi. Što se tiče inozemstva i usavršavanja, razmišljam o nekim opcijama i sigurna sam da ću u skoro vrijeme napustiti Hrvatsku, no samo na kratko. Voljela bih raditi i živjeti ovdje, prvenstveno jer imam priliku realizirati svoje filmove i raditi s ljudima koje poštujem i privatno i profesionalno.“
U skladu s politikom rodnog budžetiranja o kojoj se govorilo na nedavno održanoj međunarodnoj konferenciji FemCities: Utjecaji ekonomske krize na zapošljavanje žena u europskim gradovima: Sličnosti i razlike. Smjernice za gradove,čija ideja tek prodire u područje javnih politika, nadamo se da će biti i više novca za sve buduće Alise i u proračunu Grada Zagreba i HAVC-a, koji je najavio i sudjelovanje Jeleninog filma na 39. izdanju Međunarodnog festivala animiranog filma u Annecyju.
Ljubavne igre
Izdvojit ćemo još Yumi Young, ovogodišnju članicu žirija kratkometražnog filma i prošlogodišnju dobitnicu Grand prix nagrade za film Love Games. Tu nagradu dočekala je kao neočekivano iznenađenje i upravo radi na istoimenoj slikovnici. Njezine slikovnice, pa tako i ova, uglavnom su namijenjene odraslima.
Iako su ilustracija i animacija dva različita žanra, oba su njezine ljubavi, što najbolje možemo vidjeti u njezinom doprinosu u vidu kratkog filma, crteža i slikovnice MyLittleDoll’sHouse, predstavljene u zagrebačkom ULUPUH– u. Kako se o feminističkim slikovnicama i feminističkom čitanju bajki često ne govori jer još uvijek robujemo klasicima poput bajki braće Grimm, priča H.C. Andersena ili W. Disneya, važno je naznačiti da postoje, kao što postoje i promjene u percepciji rodnih uloga. GlavnaYoungina junakinja je djevojka koja se ohrabri izići iz svojih uskih granica u veliki svijet nakon susreta s unutarnjim egom dok se igra s lutkama. Da sve ne ostane na slikovnicama, važno je reći da Young radi i na novom kratkometražnom filmu TheBather.
Na kraju, u dosluhu s Ronom Hirschbeinom, unatoč činjenici da je život šahovska ploča na kojoj smo figure koje pomiču strateške globalne i lokalne igre, i zahvaljujući Alisi, još uvijek vjerujemo u barem šest nemogućih stvari prije doručka!
***
Slavljenici 25. Animafesta Zagreb: Ne možemo živjeti bez kozmosa (Grand prix za najbolji film u kategoriji Velikog natjecanja – kratkometražni film), Dječak i svijet (Grand prix za dugometražni film), Život s Hermanom H. Rottom, U međuvremenu, ParadiseAwaits i Dar. Publika je nagradila Priču o medvjedu i Pjesmu mora. Nagrada Zlatni Zagreb za kreativnost i inovativno umjetničko postignuće ide filmu Svijet sutrašnjice, a posebno ističemoNagradu „Zlatko Grgić“ za najbolji prvi film napravljen izvan obrazovne institucije – film Amélia i Duarte autorica Alice Guimarães i Mónice Santos, jer je “na vrlo mnogo razina pogodio točno ono što je važno kod neobične inovativne animacije”. Film je nagradu dobio za poetičnu radnju, na tečnu priču, glumu, prekrasnu pikselacijsku tehniku i cjelovit emotivni dojam. Michel Ocelot dobitnik je Nagrade za životno djelo, a najboljom školom animacije proglašena je Akademija za umjetnost i dizajn Bezalel.
