Revolucionari poput Che Guevare u povijesti su zapamćeni kao heroji, s druge strane, mnoge buntovnice, koje su ustale protiv moćnih sila poput Rimskog carstva i britanske Istočnoindijske kompanije, zaboravljene su. Ovim putem, pažnju skrećemo na te hrabre žene.
Margarita Neri
Meksička revolucija, kojoj je cilj bio zabaciti diktatora Porfiria Diaza Moria i ustavom popraviti životne uvjete poljoprivrednika, počela je 20. studenoga 1910., a bjesnjela je još i tijekom 1920-ih. U krvavom sukobu živote je izgubilo oko 900,000 ljudi, a velika smrtnost značila je da su obje strane bile voljne u sukob uključiti žene i djecu. Jedan odred od 5,369 revolucionara uključivao je tako 1,256 žena i 554 djece, a dok su djeca uglavnom tragala za hranom i kuhala, žene su se borile rame uz rame s muškarcima.
Unatoč tome što su bile izložene nejednakosti i seksizmu, vojnikinje (soldaderas) su odigrale značajnu ulogu u padu Morijevog režima.
Najslavnija od njih vjerojatno je Margarita Neri koja je zapovijedala skupinom od 1000 vojnika/inja. Iako nije razjašnjeno je li se pod zapovjedništvom Francisca Madera borila izravno za revoluciju, ili je radila nezavisno, jasno je da je sa svojom vojskom, zbog učinkovitog pokolja anti-revolucionarnih snaga, predstavljala izravnu prijetnju Vladi, zaklinjući se da će osobno odsjeći glavu Moriu.
Toypurina
Toypurina je bila Indijanka koja se suprotstavila španjolskoj kolonizaciji. Kada su Španjolci prvi put napali teritorij njezina plemena, 1771. godine, imala je samo 10 godina i svjedočila je patnji svog naroda Kizh, u njihovim rukama.
Po osnivanju Misije arhanđela Gabrijela, više od 1000 Indijanaca podmićeno je ili prisiljeno da se preobrate na kršćanstvo, nakon čega su korišteni kao radna snaga. Toypurina, utjecajna šamanica i žena vrač, s urođeničkim je pripadnikom misije, Nicolasom Joseom, kojeg je rasrdila zabrana tradicionalnih plesova, skovala plan pobune protiv Španjolaca. Pobuni su se priključili i Toypurinin brat, poglavica naroda Kizh, te ratnici okolnih osam sela.
Da bi imali ikakve šanse protiv premoćno naoružanih Španjolaca, Toypurina je lidere španjolske crkve planirala ubiti magijom i tako omogućiti urođenicima da svladaju kolonizatore.
Španjolce je pak netko upozorio na ovaj plan, pa su urođenike u svećeničkim prostorijama umjesto mrtvih tijela dočekali vojnici preobučeni u svećenike koji su ih s lakoćom svladali.
Dva mjeseca kasnije, na suđenju liderima pobune, urotnici su svu krivnju svalili na Toypurinu, izjavivši da je ona vještica koja ih je kontrolirala. Ona je s druge strane, suđenje iskoristila da se obrati svom narodu i potakne ih da se bore protiv bijelog čovjeka koji im nezakonito otima zemlju i uništava tradicije, te da se ne boje „španjolskih štapova koji rigaju vatru“. Toypurina je prognana i prisilno pokrštena u španjolskoj misiji, gdje je provela ostatak života.
Nanny of the Maroons
Kraljica Nanny rođena je kao ropkinja tijekom 1680-ih na Zlatnoj obali, koja je zauzimala teritorij današnje Gane. Govori se da je kraljevske krvi, a na Jamajci je uspjela pobjeći iz britanske kolonije i povesti grupu robova prema planinama u unutrašnjosti otoka i pobuniti se protiv tlačitelja.
Pod njezinim vodstvom oformljene su velike skupine bivših robova, koji su se nazivali Maroons, a prva i najveća takva zajednica nastanila se u gradu Nanny koji je osnovan 1723. godine. Iz ovog grada Nanny je upravljala napadima na plantaže kako bi oslobodila robove. Britanci su ubrzo reagirali napadima na problematične Maroonse, zbog čega je Nanny bila prisiljena poduzeti obrambene gerilske akcije. Grad Nanny napadan je 1730., 1731., 1732. i nekoliko puta 1734. godine, kada je na posljetku osvojen, zbog čega su Nanny i ostali preživjeli morali osnovati novi tabor.
Iako su Nanny i Maroonsi bili izloženi stalnim napadima i gladi, ostali su ujedinjeni protiv Britanaca koji su 1739-40 potpisali primirje kojim je Maroonsima osigurano 500 hektara zemlje. Nanny, jamajčanska narodna heroina, zaslužna je za očuvanje slobode i kulture svojih ljudi, te predstavlja snažan simbol borbe protiv ropstva.
Grofica Emilia Plater
Kći poljskih patriota, grofica Emilia Plater, odrasla je ogorčena na Rusiju, koja je vladala poljskim teritorijem i zatirala njihove običaje tijekom 19. stoljeća. Rođena je Vilni (danas Vilnius u Litvi) 13. studenog 1806. godine, a kako su joj se roditelji razišli dok je bila mlada, rođaci su ju podučili umijeću mačevanja.
Kada su vijesti o ustanku u Varšavi, iz 1830. godine, stigle u Vilnu, poljski patrioti počeli su planirati vlastitu pobunu, a Emiliji, kao ženi, nije bilo dozvoljeno prisustvovati sastancima. Skratila je stoga kosu i pripremila uniformu kako bi se mogla priključiti revoluciji, te okupila 500 litvanskih vojnika. 30. ožujka 1831. njezina se vojska sukobila s ruskom konjicom, a u travnju je pješačku diviziju prisilila na povlačenje.
U najvećem podvigu, Emilia je sa svojom vojskom zauzela grad Jeziorosy (Zarasai). Kasnije je snage udružila s Karolom Zaluskim i Konstantyjem Parczewskijem, te nakon bitke kod Kovna (Kaunas) i Szawlea (Šiauliai) zaslužila titulu kapetanice. Umrla je 23. prosinca 1831., razboljevši se tijekom na kraju neuspješnog ustanka.
Leymah Gbowee
Gbowee je s drugim liberijkama organizirala mirotvorni pokret kojim je uspješno okončan građanski rat u kojem je, tijekom 14 godina, stradalo više od 250,000 ljudi.
Predsjednik Charles Taylor došao je na vlast nakon krvave revolucije koja je trajala od 1980 do 1995. godine. Kratko nakon što je izabran, Taylor je počeo podupirati etnička ubojstva i pronevjeru, što je dovelo do novih sukoba i početka Drugog liberijskog građanskog rata 1999. godine, koji je ostao zapamćen zbog brutalnosti i korištenja djece vojnika.
Gbowee je radila kao savjetnica djevojaka i žena koje su silovali vojnici, te je 2002. godine organizirala Liberijski ženski pokret za mir. Različite žene riskirale su svoje živote posteći i prijeteći ‘seksualnim štrajkom’, te prosvjedujući u glavnom gradu od Taylora tražile da zaustavi sukob.
Pritisak Liberijskog ženskog pokreta za mir i osuda međunarodne zajednice, urodili su plodom i Taylor je morao pristati na mirovne pregovore u neutralnoj Gani. Nasilje je okončano 2003. godine, Taylor je bio prisiljen dati ostavku i u Haagu je osuđen zbog zločina protiv čovječnosti.
Na demokratskim izborima 2005. godine izabrana je Ellen Johnson Sirleaf, postavši tako prva državnica u nekoj afričkoj zemlji, a Leymah Gbowee 2011. godine nagrađena je Nobelovom nagradom za mir.
Kittur Rani Chennamma
Chennamma, rođena u malom selu Kakati 1778. godine, od malih je nogu jahala konje i trenirala streljaštvo i mačevanje, a kada se sa 15 godina udala za vladara indijske kneževine Kittur, Mallasarja Desaia, postala je indijska kraljica.
Kako joj je ubrzo po smrti supruga, 1816. godine, umro i sin, zakonita, ali nepriznata vladarica Kittura posvojila je sina da bi nastavila kraljevsku lozu, međutim, da bi lakše ovladali Indijom, Britanska vlada i Istočnoindijska kompanija, zabranile su lokalnim vladarima posvajanje djece. Teritorij vladara koji nisu imali muških potomaka postao bi tako britanski teritorij, pa je stoga i kneževina Kittur pala pod kontrolu Istočnoindijske kompanije.
Chennamma je odbila priznati britansku vladavinu te se sa svojom vojskom sukobila s Britancima. Iako su stotine britanskih vojnika ubijene, snažne imperijalne snage opkolile su kraljicu u njezinoj tvrđavi. Napadima je odolijevala 12 dana, dok nije izdana, nakon čega je u zarobljeništvu držana do smrti 1829. godine. Iako njezina borba nije bila uspješna, ponijela se herojski i odigrala ulogu nominalne liderice pokreta za slobodu.
Mavia – kraljica Arabije
Mavia je bila kraljica ratnica koja se suprotstavila Rimu i pobijedila. Nakon smrti njezinog supruga, al-Hawarija, koji nije imao muških potomaka, Mavia je postala kraljica Saracena koji su naseljavali jug Palestine i sjeverni Sinaj oko 375. godine.
Kada je rimski car Valens zatražio da mu Mavia pošalje plaćenike za borbu protiv Gota, došlo je do sukoba. Mavia je željela pokazati svoju sposobnost suprotstavivši se moći Zapadnog rimskog carstva, a pobuna je bila tako brza i učinkovita da ju se uspoređuje s njemačkim blitzkriegom. Gradovi na granicama Palestine i Arabije brzo su se našli pod napadom njezinih snaga. Pokolj je sustigao Fenikiju, Palestinu, pa čak i Egipat, rimske su provincije napuštene, a vojska koja je trebala zaustaviti Maviju prisiljena je na uzmak.
Car Valens morao je pristati na mir pod Mavijinim uvjetima, kojima je njezinom plemenu osigurana veća sloboda, a njezina kćer udana je za Valensovog uglednog vojnog službenika, što je Maviji osiguralo unutarnje informacije o rimskoj upravi.
Laskarina Bouboulina
Ova grčka mornarička zapovjednica i revolucionarna kapetanica uspješno se borila u Grčkom ratu za nezavisnost protiv Osmanlija.
Rođena je 1771. godine u Konstantinopolu, kada je njezina majka bila u posjeti njezinom ocu, grčkom mornaričkom kapetanu, koji je zatvoren nakon neuspješnog napada na Osmansko carstvo. Nakon očeve smrti s majkom je živjela na otoku Spetsesu i dva se puta bogato udavala, koristeći novac za izgradnju brodova. Jedan od njih, Agamemnon, bio je jedan od najvećih brodova toga vremena.
Bouboulina je bila jedina žena koja se priključila grčkom revolucionarnom pokretu Filiki Eteria koji je težio svrgnuti Osmanlije. Pobuna je počela početkom ožujka 1821. godine, a otok Spetses joj se priključio u travnju. S osam brodova, Bouboulina se priključila opsadi osmanlijske tvrđave u Nafplionu, a kasnije je napala Monemvasiju i Pylos, potrošivši gotovo sav imetak u prve dvije godine ratovanja, koje je na koncu rezultiralo stvaranjem grčke države. Bez njezinih brodova, novca i zapovjedništva, revolucija možda ne bi bila tako uspješna.
Corazon Aquino
Corazon ‘Cory’ Aquino, 1986. godine je vodila prvu demokratski izabranu vladu na Filipinima još od vremena prije japanske okupacije. Njezin suprug Benigno ‘Ninoy’ Aquino bio je istaknuti kritičar filipinskog diktatora Ferdinanda Marcosa, koji je na vlasti bio od 1965. godine. Benigno Aquino uhićen je 1972. godine, osuđen na osam godina zatvora i kasnije protjeran u SAD, a kada mu je 1983. godine dozvoljen povratak, vlada ga je ubila čim je stigao na Filipine. Ovo smaknuće, kao i sve lošija ekonomska situacija, potaknuli su opoziciju koju je povela Corazon Aquino.
Legitimnost svoje vlasti Marcos je pokušao dokazati namještenim izborima, a iako u početku nerado, protukandidatkinja mu je, nakon što je sakupila milijun potpisa podrške, postala upravo Aquino. Tijekom jedne debate, nakon verbalnih napada Marcosa, koji ju je prozivao zbog njezinog roda i političkog neiskustva, Aquino je lukavo odgovorila, složivši se s njim da uistinu „nema iskustva u prijevarama, obmanjivanju javnosti, krađi državnog novca i ubijanju političkih suparnika“.
Kako je Marcos ‘pobijedio’ ogromnom većinom, Aquino je narod pozvala na mirne prosvjede, štrajk i bojkot. Ovu narodnu revoluciju Marcos je pokušao okončati naredivši vojsci da puca po prosvjednicima, a kako je vojska odbila poslušnost diktator je bio prisiljen na bijeg, a Aquino je postala predsjednica demokratski izabrane vlade.
Yaa Asantewaa
Opisuju ju kao afričku Ivanu Orleansku, a bila je kraljica majka regije Edweso, dijela tadašnjeg Kraljevstva Ašanti, područja današnje Gane.
Njezin brat Kwasi Afrane Panin bio je poglavica Edewesa, kada su Britanci, s obližnje Zlatne obale, poveli kampanju s namjerom da pod svoju kontrolu staviti Kraljevstvo Ašanti, namećući poreze, zauzimajući zemlju i kontrolirajući rudnike zlata.
Otpor njihovoj vladavini isprovocirao je britanskog upravitelja Lorda Hodgsona da zatraži Zlatnu stolicu, koja je u Kraljevstvu Asante predstavljala tron i simbol nezavisnosti. Da bi uspio u svom naumu, kapetana C.H. Armitagea poslao je u napad na lokalno stanovništvo, nakon čega je kralj naroda Ašanti, Nana Osei Agyeman Prempeh I, sa 55 svojih poglavica i rođaka prisiljen na bijeg.
Ostatak monarhije okupio se 28. ožujka 1900. godine, a na britanska potraživanja Zlatne stolice odgovorila je jedina prisutna žena Yaa Asantewaa, izrekavši u svom slavnom govoru da odbija plaćati britanske poreze, te izrazivši spremnost da svoje rublje zamijeni za ono bilo kojeg Ašanti poglavice koji nije voljan boriti se protiv tiranske imperijalne vladavine.
Istog dana otpočeo je rat za nezavisnost, poznat pod imenom Rat za Zlatnu stolicu ili Rat Yaa Asantewaae. Liderica revolucije Asantewaa okupila je osobnu vojsku od 4,000 vojnika i tri je mjeseca opsjedala britansku utvrdu u Kumasiju, ali su ju, uz pojačanja iz Nigerije, superiorniju tehnologiju i novčane nagrade izdajnicima, britanci ipak uspjeli savladati. Uhićena je u ožujku 1901. godine i u izgnanstvu živjela do smrti.
Prevela i prilagodila: Željka Vučković, Izvor: Listverse
