Feminist Forum 2018 - Od pokreta #MeToo do zabrane prostitucije i pornografije

Od 6. do 8. ožujka u Europskom parlamentu u Briselu, u organizaciji kluba zastupnika Ujedinjena europska ljevica/Nordijska zelena ljevica (GUE/NGL), održana je konferencija 'Feminist Forum 2018 – Feminism Without Borders', koja je uz europarlamentarke/ce okupila i brojne predstavnice organizacija i inicijativa iz EU i šire.

Ovo je druga godina da je konferencija otvorena (uvjetno govoreći) za javnost s ciljem jačanja komunikacije Parlamenta prema građanima i građankama, a prva godina da je klub GUE/NGL nekolicini novinara, uključujući autoricu ovog izvještaja, omogućio da prisustvuju konferenciji.

Teme konferencije odabrane su uglavnom prema predmetima o kojima se trenutno raspravlja u Parlamentu i u Odboru za prava žena i ravnopravnost spolova (FEMM). Konferencija je otvorena izložbom "Pobjede feminizma" španjolske umjetnice p.nitas, koja je ilustrirala važne feminističke pokrete i inicijative (npr. Guerilla Girls, kolumbijski kazališni kolektiv La Mascara, štrajk žena na Islandu 1975. godine, borba žena u Salvadoru za pitku vodu, itd.) te prezentacijom portugalske udruge O'Ninho koja pruža podršku ženama koje su se bavile prostitucijom.

Nakon toga su uslijedila izlaganja predstavnica pokreta #MeToo iz Poljske (Maja Staśko), Njemačke (Anne Wizorek), Ukrajine (Alla Lattner) i Grčke (Popy Melliou), koje su iduće jutro sudjelovale i na sjednici kluba GUE/NGL. Inače, pokret #MeToo postao je aktualan unutar samog Parlamenta krajem prošle godine, kada je nekoliko zastupnica otkrilo da su doživjele seksualno nasilje od strane svojih kolega, a pokrenuta je i peticija kojom se traži od Parlamenta da unaprijedi mehanizme za borbu protiv seksualnog uznemiravanja.

"Tisuće žena diljem svijeta dosad je progovorilo o svom iskustvu nasilja," rekla je zastupnica Malin Björk, dodavši da se nekolicinu žena možda može ušutkati, ali ne i stotine tisuća njih. "Moramo odlučiti da više nećemo šutjeti i stati jedna uz drugu."

Aktivistkinja Maja Staśko govorila je pojavi pokreta #MeToo u Poljskoj, istaknuvši važnost velike mobilizacije žena 2016. godine potaknute najavom potpune zabrane pobačaja. "Poljakinje već 25 godina ne mogu odlučivati o svom tijelu, a ovaj zakon bila je kap koja je prelila čašu," rekla je Staśko.

Također je ukazala na manjak potpore liberalnih elita, koje su, primjerice, branile novinara Jakuba Dymeka nakon što ga je osam žena optužilo za seksualno nasilje. "Ono što je bilo kontroverzno u cijeloj priči nije to što su te žene bile silovane, nego što su o tome javno progovorile," objasnila je Staśko.

Jedan od plakata na izložbi umjetnice p.nitas

Drugi dan konferencije bilo je riječi o rodu i migraciji, ulozi kolektivnog pregovaranja u smanjenju rodnog jaza u plaćama te osnaživanju ruralnih žena (što je ujedno tema ovogodišnje sesije UN-ove Komisije o statusu žena u New Yorku, koja traje od 12. do 23. ožujka).

Jedna od izlagačica na panelu o ruralnim ženama bila je Inés Condori iz Perua, jedna od 270 000 pripadnica autohtonog stanovništva koje je vlada Alberta Fujimorija prisilno sterilizirala između 1995. i 2001. godine. Nakon što je rodila četvrto dijete, Condori je išla u bolnicu na pregled, gdje su joj dali anestetik i rekli da će "ponovo biti mlada". Probudila se sa šavovima na trbuhu, s teškim bolovima koji su potrajali oko godinu dana. Budući da zbog bolova više nije mogla raditi u polju, ostala je bez prihoda i nije mogla uzdržavati obitelj. Mnoge prisilno sterilizirane žene bile su napuštene i odbačene od svojih muževa i zajednice. Iako osuđen za zločine protiv čovječnosti (no ne i prisilne sterilizacije), Fujimori je nedavno pomilovan.

Na panelu posvećenom rodnoj perspektivi na migracije zastupnica Cornelia Ernst upozorila je da nam treba strukturirano rješenje za zbrinjavanje žena i djece koja bježe u Europu iz ratom zahvaćenih područja te da zemlje koje odbijaju prihvatiti izbjeglice trebaju dobiti sankcije. "Žrtvama nasilja, osobito seksualnog nasilja, moramo dati dozvolu boravka i pružiti psihološku pomoć," rekla je Ernst, dodavši da na razini EU treba uvesti sustav praćenja seksualnih zločina. "Smještaj je također problem, migranti/ce su često smještene u azilima gdje nemaju prikladnu zaštitu za svoju djecu. Moramo dati glas migranticama," zaključila je.

Tema trećeg dana konferencije bili su glasovi mladih o "kulturi silovanja i pornografije", a ista tema obrađena je i na prošlogodišnjoj konferenciji, iz čega možemo jasno iščitati stav kluba GUE/NGL o ovoj temi (koja je, usput rečeno, izložena vrlo jednostrano). Predstavnice Youth4Abolitiona, mreže organizacija koje se zalažu za zabranu prostitucije koju je pokrenuo Europski ženski lobi (EWL), govorile su o normalizaciji nasilja u društvu, štetnom utjecaju pornografije i trgovanju ljudima u svrhu prostitucije. Tzv. nordijski model regulacije prostitucije (nasuprot novozelandskom modelu) predstavljen je kao jedini prihvatljivi i poželjni način borbe protiv seksualne eksploatacije.

Zastupnica Kostadinka Kuneva upozorila je na "pornifikaciju društva", odnosno sveprisutnost pornografije koju ne možemo izbjeći čak i ako se trudimo. "Kroz oglašavanje i medije pornografski sadržaji perpetuiraju stereotipe. U 90% filmova žene su prikazane kao objekti, a mladi ljudi koji još nisu stupili u seksualne odnose misle da tako izgleda stvarnost." Dodala je da su dječaci također žrtve pornografske kulture jer u svom životu nastoje oponašati obrasce koje vide u filmovima ili reklamama.

Ragnhild Torstensen iz norveške organizacije Freethem govorila je o tzv. sugar daddy platformama za upoznavanje preko kojih se zapravo odvija prostitucija (u Norveškoj je oglašavanje prostitucije zabranjeno samo u tiskanim medijima) te je istaknula potrebu za izmjenom zakona kako bi bio u skladu s tehnološkim napretkom. Također je rekla da "sve veće korištenje pornografije, osobito kod žena, predstavlja izazov nordijskom modelu" utoliko što "dovodi do normalizacije prostitucije".

Foto: Mathilde Ginger

Izlagačice na ovom panelu su potpuno izjednačile prostituciju i pornografiju, ustvrdivši da je "pornografija samo dokumentirana prostitucija". Slušajući ove aktivistkinje i "militantne abolicionistkinje" (kako su se neke od njih predstavile – dok sam se ja pitala kako išta "militantno" može biti dobro), pomislila sam da sam možda vremenskim strojem doputovala u rane 1980-e te da će Andrea Dworkin svakog trena proviriti iza govornice i s odobravanjem pozdraviti prisutne.

Ne mogavši se načuditi činjenici da mlade žene imaju tako negativne i zastarjele stavove prema pornografiji, javila sam se za riječ i postavila pitanje smatraju li da pornografija ikad može biti pozitivna i osnažujuća za žene. Odgovor je – kao što možete pretpostaviti – bio ne. Za njih pornografija predstavlja nasilje budući da su "ti ljudi plaćeni da budu tamo za zadovoljstvo konzumenta", a navodno čak i "amaterska pornografija često sadrži više nasilja od mainstream pornografije". Pornografija je shvaćena kao nešto inherentno štetno po žene, a one koje je žele konzumirati ili nedajbože snimati pate od lažne svijesti.

Takve ideje ne mogu drugačije objasniti osim lijenošću i neznanjem o tome kakvi su sve oblici pornografije danas dostupni (u konačnici, najtraženiji pojam na Pornhubu prošle godine bio je upravo "pornografija za žene"). Na moju opasku da danas postoje žene koje kreiraju pornografiju za druge žene, od njih se neke čak smatraju feministkinjama, izlagačice su odgovorile da je to jako mali dio sadržaja, a ako je nešto u manjini, to ne znači da je nužno feministički.

Stav da upravo one polažu pravo odrediti je li nešto feministički ili nije bio je vidljiv i u odnosu prema prostituciji. Kao i obično, zagovaranje zabrane prostitucije bilo je popraćeno guranjem žena u pasivnu poziciju žrtve i stavom da apsolutno ne postoji mogućnost da bi ijedna žena odabrala bavljenje prostitucijom da može birati. (Možda ne, ali bi li, recimo, ljudi afričkog podrijetla u Briselu odabrali da rade kao čistači i čuvari da su im dostupna neka druga radna mjesta?) Čini mi se da je pridavanje nekog uzvišenog statusa tijelu i seksualnosti (u odnosu na druge oblike izrabljivanja ljudskog rada u kapitalizmu) zapravo vrlo blisko katoličkom pojednostavljenom i idealiziranom poimanju seksualnosti (koja može biti jedino izraz bezuvjetne ljubavi između dvoje ljudi - bez da žele biti snimani, bez da žele gledati druge ljude kako se seksaju, bez fetiša, bez ičega što izlazi iz okvira ove ćudoredne fantazije).

Nažalost, na konferenciji nismo imali prilike saznati što same žene u prostituciji imaju za reći o ovoj temi i što one predlažu da se poduzme (pritom, naravno, mislim na žene koje se bave prostitucijom iz ekonomskih ili drugih razloga, a ne na žrtve trgovanja ljudima). Spomenut ću i da nije bilo izlagačica iz npr. Rumunjske, Bugarske ili Mađarske - zemalja iz kojih veliki broj žena odlazi u zapadnije, bogatije države kako bi se bavile prostitucijom. Sami uzroci nejednakosti među zemljama EU nisu bili problematizirani. Konačno, činjenica da na nijednom panelu nije bila zastupljena LGBT+ perspektiva (npr. čak ni u kontekstu "najranjivijih skupina" u prostituciji nisu spomenute transrodne osobe) prilično je iznenađujuća s obzirom da je ipak bila riječ o feminističkoj konferenciji.

Piše: Tihana Bertek

Zadnja izmjena: 13-03-2018 @ 08:25