Zašto Europa šuti o djevojčicama i djevojkama u migraciji?

Fond UN-a za stanovništvo prošlog je mjeseca izdao izvještaj o stanju svjetske populacije za 2016. godinu. Izvještaj u svom fokusu ima dobrobit desetogodišnjih djevojčica, koja služi kao pokazatelj razvojnog uspjeha. Naime, djevojčice su jedan od 12 kritičnih područja zabrinutosti Pekinške deklaracije i platforme za akciju iz 1995 te su u srži nove Agende održivog razvoja za 2030.

Prema UN-u „Budućnost svijeta određena je sudbinama desetogodišnjih djevojčica“. Kako se radi i o budućnosti Europe, UN je pozvao Europu da prepozna ovaj problem i po uzoru na njega proširi diskurs ljudsko pravaških pitanja vezanih uz djecu u migraciji.

Svjetska humanitarna kriza kojoj danas svjedočimo pokazuje nagli porast ovog fenomena. Procjenjuje se da je 50 milijuna djece prešlo internacionalne granice ili je prisilno raseljeno. Više od polovice njih pobjeglo je od nasilja i nesigurnosti.

U Europi u 2016. godini djeca čine gotovo 40% tražitelja azila, što je gotovo jednako broju muškaraca koji dolaze u Europu, a dvostruko više od broja žena.

Međutim, ove brojke mogle bi biti točnije kad bismo djecu razvrstalie prema spolu, to jest, kada bismo priznalie kako dob osobe nije jedini pokazatelj nečijeg statusa, prava i obaveza. U slučaju žena, spol je pokazatelj na temelju kojeg se njezin status i prava smanjuju, dok se obaveze i dužnosti povećavaju.

U Europi, unatoč mnogim pravnim instrumentima koji službeno štite opća ženska prava, ovaj oblik diskriminacije još uvijek je dio nepisanih društvenih pravila i običaja koji se očituju u visokim stopama nasilja nad ženama, niskoj zastupljenosti žena u znanosti, te neplaćenom radu i sveprisutnoj seksualnoj objektivizaciji žena u medijima. Statistički, žene su često nevidljive zbog nedostatka spolno razvrstanih podataka. Rezultat toga su zakoni kojima je cilj pomoći ženama, no čine upravo suprotno. Vidljivo je kako Europa ispred sebe još uvijek ima dug put do ispunjenja ženskih ljudskih prava.

Definicija maloljetnika kao čovjeka mlađeg od 18 godina, utvrđena UN-ovom konvencijom o pravima djeteta, bez sumnje je od presudne važnosti za zakonsku zaštitu djece od raznih oblika nasilja, dječje radne eksploatacije, seksualnog zlostavljanja i uskraćivanja obrazovanja. Međutim, ova definicija dobiva poseban značaj kad se radi o maloljetnicima bez pratnje jer oni čine najranjiviju skupinu djece.

Ako se držimo samo pravnih termina, nailazimo na niz problema. Upečatljiv primjer takvih negativnih posljedica može se vidjeti u analizi nestale djece u Europi. Internacionalna organizacija za migraciju procjenjuje da je odnos djevojčica i dječaka u omjeru 1 naprema 10. Te brojeve potvrđuju i nevladine organizacije koje se nalaze na terenu. Međutim, najnovije UNICEF-ove studije navode kako djevojčice i dječaci migriraju u jednakom omjeru, što znači da djevojčice migrantkinje u velikom broju nestaju negdje po putu ili nakon što uđu u Europu.

Prema podacima EUROPOL-a, najmanje 10.000 djece je nestalo nakon što je prešlo europske granice. Iz tih je podataka vidljivo i kako su djevojčice izbjeglice najranjivija skupina po pitanju otmica, trgovine ljudima te radne i seksualne eksploatacije.

Zbog nedostatka rodno razvrstanih podataka, intervencije koje razvijaju NGO sektori i političari/ke, ne uzimaju u obzir stvarne potrebe onih koji pomoć trebaju. Dok pokušavamo pomoći djeci, nanosimo štetu djevojčicama. Prilikom ulaska u pubertet postoji cijelo mnoštvo problema koji su specifični za djevojčice. Većina ih je povezana sa ženskom reproduktivnom biologijom. Djevojčice su često fizički slabije, neuhranjene, žrtve su sakaćenja spolnih organa (FGM) te nerijetko imaju složeni PTSP zbog višestrukog seksualnog nasilja. Mogu biti pod utjecajem izolacije, kulturalnog tabua ili društveno osuđivane. Stoga nije čudno da samo jedna od deset djevojaka uspije u naumu da dođe do Europe. Jedna od skrivenih funkcija FGM-a je i spriječiti fizičku mobilnost djevojčica i osigurati njihov podređeni položaj u materijalnom svijetu.

Naravno, postoje načini da se sve ovo pomogne ispraviti. Članak 4. Istanbulske konvencije Vijeća Europe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, koji je široko priznat kao najopsežniji pravni instrument o nasilju nad ženama u Europi, ističe da definicija žene uključuje i djevojke mlađe od 18 godina. Razlog zbog kojeg su autori/ce konvencije uz definiciju nasilja nad ženama upisali i ovu definiciju je činjenica da i mlade žene moraju biti uključene u sve politike kojima je cilj borba protiv nasilja nad ženama. CEDAW-ova preporuka broj 32 navodi da se rodno osjetljive mjere moraju primijeniti na sve žene, bez obzira na dob. U suprotnom se djevojkama i djevojčicama prava uskraćuju, a to je suprotno primarnom cilju.

Kritični nedostatak podataka o djeci bio je i predmet rasprave na nedavnom EASO forumu u Ateni, kao i Europskog foruma o pravima djece u Briselu. Situacija je još strašnija kada u pitanje dolaze podaci o djeci razvrstani prema spolu, a nedostatak tih dvaju podataka mogao bi imati tragične posljedice za djevojčice izbjeglice.

Zbog toga nije dovoljno samo zaštiti djecu, već moramo zaštiti i djevojčice. Ukoliko Europa ne počne s konkretnim mjerama i akcijama u skladu s Agendom održivog razvoja 2030., za 20 godina suočit ćemo se s Europom koja nije napredovala, već nazadovala po pitanju ljudskih prava. Ako uopće vjerujemo da su žene i djevojke ljudi. [M.B.ProgressivePost…

 

Zadnja izmjena: 09-01-2017 @ 12:03