Prozor u slobodu u Šesnaestici

Mentorska grupa kolegija 'Nenasilna komunikacija' generacije Mirovnih studija 2017./2018. poziva vas da se u ponedjeljak, 28. svibnja u 19:30 sati u prostoru Društveno kulturnog centra Šesnaestica pridružite na predstavljanju ciklusa radova 'Prozor u slobodu'. Riječ je o ciklusu od ukupno šest tekstova u formi eseja, stihova i pjesničke proze, a predstavljanje obuhvaća javno čitanje radova i neformalnu otvorenu diskusiju sa gostima i mentorima o temama koje tekstovi obrađuju.

Centar za mirovne studije (CMS) izrastao je iz različitih oblika izravne izgradnje mira u zapadnoj Slavoniji, gdje je osnovan 1997. godine s namjerom promicanja vrijednosti nenasilja, društvene pravde, poštivanja ljudskih prava, tolerancije i prihvaćanja različitosti kroz participativne metode mirovnog obrazovanja, istraživanja i javnog zagovaranja.

Program 'Mirovni studji' ove godine okuplja dvadesetu generaciju polaznika i usmjeren je ka osnaživanju pojedinaca i grupa za izgradnju mira u zajednici putem promicanja vrijednosti nenasilja i poticanja dijaloga, a osnovni princip rada jest obrazovanje kao promjena. 

"Želja nam je bila prikazati zalaganja za društvene promjene iz naše osobne perspektive, progovoriti o osobnoj nenasilnoj akciji koja je dio naše svakodnevnice. Vjerujemo da je strukturna promjena nemoguća bez osobnog stava i volje za promjenom, počevši od vlastitih životnih navika i ustrajući na toj promjeni. Promjena je osobni izbor i ne može biti uvjetovana. Čak ni sami sebe ne možemo prisiliti ili kontrolirati. Ona proizlazi iz osobne motivacije, razvoja svijesti, a najviše iz ljubavi prema sebi, prema ljudima, prema svemu živom i neživom što čini ovu našu predivnu, upravo čudesnu planetu. Proizlazi iz potrebe da u našim zajednicama živimo u harmoničnim odnosima punim poštovanja prema ljudima i prirodi, u svijetu koji otvara mogućnosti svakom pojedincu da stvori pristojan život.

Osobna promjena postavila je pred nas velik zadatak. Neposlušne smo. Usuđujemo se pitati - zašto? Plivamo protiv struje, otvoreno progovaramo o stvarima koje ljudi nerijetko ne žele čuti. Izložene smo i svjesne da ponekad i naša intima, osnova našeg identiteta, izbori koje donosimo, za nekoga predstavljaju provokaciju. To je put pun propitkivanja svakodnevnih, naoko jednostavnih stvari što iziskuje puno energije. Usprkos tome, usuđujemo se biti drugačije i otvoreno o tome govoriti. Male akcije ponekad donose velike promjene. Ponekad su motivacija drugima. Iskreno, mnogo puta otužno ne mijenjaju ništa u društvu kao cjelini. Ali nama daju snagu jer ne možemo samo stajati skrštenih ruku konstatirajući kako je društvo općenito loše i ništa se tu, eto ne može. Nemamo mira dok ne znamo da smo dale baš sve od sebe za nešto do čega nam je stalo i da nosimo barem djelić rješenja, a ne problema," najavljuju organizatorice događanja. 

U nastavku vam donosimo neke od radova koje će autorice predstaviti publici:

pamtim
i prije desete
pozivali ste me
pokatkad velikodušno
pokatkad molećivo
da vam ga popušim
da vam ga izdrkam
ma da vam bar udijelim mali poljubac
jer eto
našla sam se nadohvat
vaših ruku
vaših pogleda
vaših potreba
vaših zamišljaja o tome kako je svijet uredjen
kad se već gibamo skupa
u istom tramvaju
ili na ulici
u dva ujutro
ili u dva popodne
predlagali ste da nosim mrežaste čarape
i izbacim ponosno te sise
jer blago meni imam sve predispozicije biti vam izvrsna kurva kad poodrastem
dijelovima svojih tijela
doticali ste se dijelova mojega
tobože slučajno
i vrlo namjerno
jer neumoljivo je razumljivo
da to šta sam naprosto tu
još k tome
bez grudnjaka
suknje iznad koljena
i dovraga nasmiješena
podrazumijeva dozvolu koju nemam pravo uskratiti
da ste mi više zviždali
i da zviždati sama znam
i zvižduke bih u pjesmu ubacila
bilo me i strah
bilo me i sram
bilo mi je i jako... neokej?
a onda
sa 32
e pa sad mi je naprosto dosta
moje tijelo nije vaša stvar
moje tijelo nije stvar
i moje tijelo pripada meni
poljupci nje i mene na stanici
nisu poziv da nam se pridružite
niti aktivizam svaki put kada je ljubav
i konačno
usudim se ne samo reći da je neokej
usudim se ne dopustiti vam da je okej

Anamarija Levak

*Pjesma je nastala iz težnje da se Proglas za Tjedan protiv uličnog uznemiravanja u organizaciji Hollaback Hrvatska putem osobnog stava autorice učini autentičnijim, a inspiracija je proizašla iz kolegija „Nenasilje“ tj. poticaja na izloženost i otvorenog suočavanja sa društvenim stigmama etiketiranjem koje nas često ugrožavaju kao pojedince i pojedinke.

Da, često nosim radne hlače
i da, radim s fleksericama, brusilicama
čak i motornom pilom.
Sazidala sam dimnjak,
i postavila pločice.
Ne, ne šminkam se
Jer sam alergična na kozmetiku
i osjećam se kao da idem u maškare.
Da li sam zbog toga manje žensko?
Što bi me činilo ženom?
Da li kožna torbica?
Lakaste cipelice?
Zašto mi govoriš da ti se sviđam
Ali nisam cura nego sestra?
Ok, bit ću ti sestra.
Mogu ti isplesti šal
ili pričuvati koje dijete
ili skuhati ručak
Ali ne sramim se svoga tijela
niti svojih potreba.
Na onoj livadi
iza ideje o ispravnom i pogrešnom
našla sam svoju ekipu.
Svrati na čaj.
Ponekad.

Sunčana Pešak

*Razdvajanje uloge muškarca i žene odvija se prema nametnutim obrascima. Dijelom je vođeno tradicijskim ulogama, dijelom marketinškim aktivnostima raznih kompanija. Ali što ako ti obrasci ne odgovaraju stvarnim potrebama i iskustvima?

KNOCK OUT U 1 314 000 RUNDI

Jedan dan ima 1440 minuta. Ako jedna godina ima 365 dana a mi smo bili skupa sve u svemu skoro 5 godina, to je 2 milijuna 628 tisuća minuta provedenih skupa. Preračunato u boksačke runde, imali smo ih milijun i 314 tisuća! Zašto sve ovo pretvaranje u runde? Zato što je samo jedna od tih milijuna rundi bila dovoljna da zauvijek sruši sve one minute i nastojanja izgradnje mira kroz zajednički život. Toliko je razorna moć nasilja. Čak i boksači ga doziraju u runde.
Nakon knock outa, što ostaje? U mom slučaju mrak. I tišina. Tišina bez ijedne riječi. A nije to fer. Nije fer da se s milijunima minuta opraštam sama u tišini. Zato pišem u spomen svim tim rundama i minutama koje su protekle bez modrica. Dugo sam ih čuvala u zagrljaju i vrijeme je da ih pustim i napravim mjesta za nove minute u sjećanju. Znaš Buco, te minute ne bi bile moguće bez tebe. Bez nas. Zato ove riječi posvećujem i tebi.
Teško mi je zvati ijednog od nas Buco, ali si dajem taj luksuz ovdje gdje nas nitko ne zna pod tim imenom. Da, bili smo par s istim nadimkom. Trebala sam znati, još onda kad si me prvi put poljubio, da ništa ne ide na silu. Imao si tada drugu i nisam ti dozvolila pusu, pa ipak si prekršio pravila. A ne gradi se kuća na potrganim temeljima Buco, ne! Pa ipak, zaveo me taj poljubac, i tvoja želja da mi ga daš iako se to ne pristoji. I moja neizmjerna zaigranost i neiscrpna energija kad god bi bila u tvojoj blizini.

To su bile runde za cijeli život. I taj život se činio tako bezbrižnim da sam doista vjerovala da može trajati zauvijek. Voljela sam tvoje snažne ruke, jer si bio prvi muškarac koji me cijelu mogao obujmiti. I tako bi se osjećala sigurno da ni kasnije kad si mi objašnjavao kako ti dođe da me prejako stisneš nisam vjerovala da bi mi one mogle naštetiti. I da bi doista i mogla zauvijek ostati u takvom zagrljaju!
Voljela sam i kakav si bio prema Lignji. Volio si tog malog psa i bio neizmjerno nježan prema njoj, čak i ponekad kad ja nisam imala dovoljno strpljenja. I danas ti se ona javi i pomalo naivno ode potražiti ostatke te nježnosti koja je toliko daleko, da moram ovo staviti na papir da bi posvjedočila da je ikada postojala. A postojala je svaki put kada bi bez nas išao do auta kroz garažu da nam iznutra otvoriš klizna vrata i da Lignja uvijek s istim neskrivenim oduševljenjem potrči tražeći te u mraku garaže, sve dok joj se ne ukažeš sa smiješkom. To su bile runde radi kojih ujutro poželim poletjeti iz kreveta.
Puno sam toga voljela. I zato, kad si prvi puta digao ruku na mene, dok sam vozila, dovevši u pitanje i vlastitu sigurnost kao suvozača osobe koja je izgubila kontrolu nad vozilom da bi se obranila od udaraca, nisam mogla vjerovati. Toliko sam bila u nevjerici da je zapravo jedino što sam radila bilo traženje savršene isprike koja će i tebi i meni objasniti kako je došlo do toga da smo se našli među onima koji ili na koje se diže ruka. Puno je tada pomoglo to što si ostao bez majke i braće. Puno je pomogla tvoja toliko puta spominjana teška životna situacija. Za sve sam mogla kriviti njih i žaliti te do te mjere da zaboravim na sebe i povjerujem još jednom da može biti bolje i drugačije. Cijeli život bježim od isprika. A to nije jedna od stvari koje će se desiti samo ako dovoljno vjeruješ.
Previše sam te voljela da bih te ikad do tad sažalijevala. Vjerovala sam u tebe i onda kad ti sam možda nisi.

Gledajući lijepe trenutke, ne znam da li da zahvalim na tome ili da ih prezrem jer su me zaveli na put povjerenja onome tko je to povjerenje dokinuo šakom. Trudila se ja biti korektnom ili ne, jedno je sigurno: jedino dobro došlo iz našeg epiloga je moje buđenje. A za to ionako već imam budilicu.
Sve drugo, ogromna je tuga. Nesretna sam svaki put kad si uzimam od usta da platim rundu psihoterapije, jer nemam nikoga s kime mogu razgovarati. Ohrabrena tim što ipak činim nešto za sebe, pitam se hoću li ikad više biti onako bezbrižna kao kad sam se osjećala sigurnom.

Prestrašena sam što je prošla godina dana od moje izjave policiji a nikada se poslije toga nitko nije javio. Bojim se sresti te loše raspoloženog. Bojim se čuti i sudski epilog koji će svo tvoje divljanje i svu moju patnju svesti na prekršaj. Iako iz broja rundi koje imamo u nogama, odavno slijedimo prava parova iz nevjenčane zajednice. To su oni koji su skupa odigrali minimalno 788 400 rundi i potpadaju pod kazneni zakon.

Prestravljena sam što se budim u zemlji gdje ljudi prosvjeduju protiv deklaracije o zaštiti žena a ja pritom treperim svaki put kad dođem u kafić, koji na svom oglasnom panou ima fotku s brojem telefona gdje se nude tvoje seksualne usluge. Gdje se površnost i nonšalancija zahtijevaju, s vrata, već u prvoj rundi. Kao da ljudi idu u kafiće samo da bi zaboravili.

A najviše sam tužna kad shvatim da je „keknuti“ izvedenica od udariti. I da te baš tom terminologijom reklamiraju kao susjedskog heroja. Pitam se za kraj, nije li to ipak zadnji poziv u pomoć, u mraku u kojem se više nitko ni ne usudi otvoriti oči, ionako oslabljenje površnim sažaljenjem, vapaj da te netko pozove na odgovornost za svu nesreću koju rađa nasilje a prije svega na onu koju je donijelo i tebi i meni, podjednako, u posljednjoj rundi, nakon koje, sve ostale runde bole i bez udaraca. 

Klara Šimunović 

*Esej je nastao kao osobna refleksija na nasilnu vezu koju je proživjela autorica sa naglaskom na destruktivnu prirodu i konačnu besmislenost nasilja, neovisno o smjeru iz kojeg dolazi.

Sunčana Pešak bavi se permakulturom i aktivizmom prehrambenog suvereniteta. No propitkivanje društva u cjelini vodi na put kreiranja vlastitog životnog stila u kojem i svakodnevne aktivnosti mogu biti aktivističke.

Klara Šimunović bavi se osmišljavanjem i provedbom projekata u kulturi a Mirovni studiji potakli su je na dublje promišljanje društvenih problema i načine na koje se isti mogu tematizirati kroz umjetničke i izvedbene projekte. 

Anamariju Levak najbolje ćete upoznati kroz njenu poeziju i hranu.

Maja Lay aktivna je pripadnica alternativne umjetničke scene gdje radi kao programska koordinatorica u kazališnom programu Močvare i kroz kulturni aktivizam i izvedbene umjetnosti kontinuirano promišlja brojne socijalne i političke izazove suvremenog društva.

Više informacija o događanju možete potražiti na Facebook stranici eventa
Zadnja izmjena: 21-05-2018 @ 16:33