George Sand – Prototip moderne žene

Za rano devetnaestostoljetno društvo George Sand predstavlja hodajući skandal: razvedena je, nosi mušku odjeću, puši cigare u javnosti, financijski je neovisna i politički aktivna.

Društvo joj to ne oprašta olako: nazivaju je nimfomankom, frigidnom, lezbijkom, dobrom gospom iz Nohanta, ogovaraju u salonima, ismijavaju karikaturama.

Amantine-Lucile-Aurore Dupin, najpoznatija francuska romantičarka i vizionarka, rođena je 1. srpnja, 1804. godine u Parizu, no velik dio života provodi na obiteljskom imanju u Nohantu. Kao dijete 'plemića i boemkinje', odrasta u neobičnom trenju različitih društvenih slojeva: između očeve aristokratske (obitelj dalekih generala, plemića i kraljeva) i majčine boemsko-radničke obitelji (prodavači ptica na obalama Seine).

Njezino obrazovanje nije strukturirano; nekoliko godina provodi obrazujući se u samostanu, a duboko razočarana inferiornim obrazovanjem djevojčica, guta književne i filozofske klasike. Njezin tutor ohrabruje je da povremeno odijeva mušku odjeću kako bi mogla lakše istraživati prirodu, jahati, ići u lov.

Aurore voli prirodu, glazbu i umjetnost, sanjari, kontemplira, ne pomišlja na brak, dok je ženska svita nastoji udati. To je neizbježno. S 18 godina, udaje se za Casimira Dudevanta s kojim ima dvoje djece: Mauricea i Solange.

Brak je za nju bio veliko razočaranje: nakon 13 godina napušta muža, a 1835. i službeno dobiva razvod braka. Odlazi u Pariz, odlučna u namjeri da stvori neovisan život.

Kasnije će reći svojoj kćeri:

"Nikada nisam toliko voljela život, kao onog trenutka kad sam znala zaraditi za život."

U početku se bavi novinarstvom u Le Figarou, kao jedina žena u redakciji, a novinarske tekstove i političke eseje piše u regularnom ritmu za različite novine kroz čitavu spisateljsku karijeru, osobito u vrijeme političkih i društvenih kriza. Prije same odluke da će se posvetiti pisanju, bavila se i slikanjem te se neki njezini portreti (i mnoge memorabilije) danas mogu naći u pariškom Muzeju romantičnog života.

Prvo djelo, novelu Rose et Blanche (1831) piše u suradnji s tadašnjim partnerom, piscem Julesom Sandeauom, koju izdaju pod pseudonimom Jules Sand. Za svoje prvo samostalno djelo Indiana uzima pseudonim George Sand koji više ne napušta.

"Sve su novine s pohvalom govorile o gospodinu G. Sandu, natucajući da se ponegdje morala neprimjetno uvući ruka neke žene koja je piscu otkrila izvjesne finoće ženskog srca i duše, ali se izjavljivalo da u stilu i mišljenju ima previše muškosti da autor djela ne bi bio muškarac."

Sand je skribomanka, piše danima i noćima, s velikom lakoćom i brzinom. Roman La mare au diable napisala je za samo 4 dana. Njezin opus danas broji više od sedamdesetak romana (sentimentalni, socijalni i rustični), brojne priče, novele, kazališne komade, kritike, članke, autobiografiju Povijest moga života, te impozantnu ostavštinu od više od 20 000 pisama.

Mnogi veliki književnici i umjetnici bili su njezini prijatelji, čitatelji ili osobe s kojima je vodila dugogodišnju korespondenciju: Henry James je naziva 'Goetheovom sestrom', Belinski, 'Ivanom Orleanskom našeg doba', Dostojevski 'Majkom romana', a Victor Hugo 'najvećom ženskom spisateljicom svoje epohe, a možda i svih vremena'. Ona je i jedina spisateljica koja u 19. stoljeću živi od svog pisanja. 

Ipak, njezini suvremenici su joj zamjerali njezine religijske, filozofske, društvene, političke i osobito feminističke stavove.

Njezina fikcionalna djela u nekoliko su navrata završavala na Indeksu zabranjenih knjiga. Proglašena je 'opasnom, 'demagogom', 'antikatolikom', 'komunistom', optuživana da 'vodi u zabludu srce i duh', da je 'izvor moderne skepse, laičkog jezika, bezboštva'. To je bio pokušaj da se spriječi ulazak njezinih romana u biblioteke i uznemiri njezine izdavače.

George se zalaže za ravnopravnost žena i muškaraca: jednaka prava i odgovornosti u braku i obitelji, pravo žena na obrazovanje, pravo žena na rad i financijsku neovisnost. Ona nije apsolutni protivnik braka (osim onih ugovorenih). Vjeruje u ekskluzivan odnos (bračni ili slobodan) no isključivo između slobodnih pojedinaca s jednakim pravima.

U Parizu ponovno počinje nositi mušku odjeću, no, njezin stil nikada nije bio puki egzibicionizam, već praktičan i jeftin izbor koji joj omogućuje aktivan život

"Žurila sam po svakom vremenu, vraćala se u svako doba, zalazila u parter svih kazališta."

Iz njezinog revolta, nastala je i politička strast. Od djetinjstva posjeduje društveni senzibilitet te istupa u vremenima režimskih promjena. Nakon kriza u 1848. godini, preuzima aktivniju političku ulogu te pokreće tri časopisa kojima nastoji informirati širu javnost o društveno-političkoj situaciji.

George Sand, nakon enigmatičnih posljednjih riječi „pustite zelenilo“ ("Laissez verdure"), umire 8. lipnja, 1876. godine.

 

Zadnja izmjena: 30-06-2017 @ 14:51