Ethel Smyth: Dama buntovnica

Strastvena žena koja je nadvladala ograničenja srednje klase u otvorenoj pobuni nad Engleskom, Ethel Smyth oličje je hrabre i svestrane strašne žene. Skladateljica, spisateljica, dirigentica, feministica i aktivistica u borbi za ženska prava rođena je 23. travnja 1858. u Londonu.

Odrasla je u konzervativnoj obitelji koja je smatrala da je Ethelina strast prema glazbi „nedamska“ i branila joj daljnje muzičko obrazovanje. Usprkos roditeljskom protivljenju, ipak je studirala kompoziciju na konzervatoriju u Leipzigu te kroz svoja komorna i simfonijska dijela i opere (1903. njena „Der Wald“ je prva i jedina opera ženskog skladatelja izvedena u New York-ovoj  Metropolitan Operi) postala  najuspješnija engleska skladateljica, vrlo cijenjena među skladateljima Edvardom Griegom, Petrom Iljičem Čajkovskim i Clarom Schumann s kojima je prijateljevala uz književnike poput Oscara Wildea, Georgea Bernarda Shawa i Virginije Woolf. S posljednjom je u 71. godini doživjela neuzvraćenu ljubav koja je iznjedrila duboko prijateljstvo.

Smyth je bila poznata po sklonosti romantičnim vezama, većinom sa ženama. Kako je pisala Harry Brewster-u, jedinom poznatom muškom ljubavniku: "Lakše mi je strastveno voljeti moj spol nego tvoj", nazivajući to "vječnom zagonetkom".

U svojoj ljubavi prema voditeljici sufražetkinja  Emmeline Pankhurst 1910. godine pridružila se militantnoj sufražetskoj organizaciji Ženskog socijalno-političkog sindikata (Women’s Social and Political Union) za koju je 1911. godine napisala „Marš žena“, himnu ženskog pokreta nakon čega se zaklela se da će na dvije godine odustati od glazbe kako bi se potpuno posvetila borbi za ženska prava.

Prilikom jedne akcije, razbijala je prozore političara koji su se protivili sufražetskom pokretu i završila u zatvoru. No ni tamo nije mirovala. Dok su žene marširale oko dvorišta za vježbanje pjevajući „Marš žena“, Ethel je gledala kroz prozor ćelije dirigirajući im četkicom za zube.

Neumorno se borila za prava glazbenica na jednako obrazovanje i ravnopravno sudjelovanje u orkestrima, a njeno političko i seksualno opredjeljenje zrcali se i u njenoj glazbi, posebno operama poput  „The Boatwain’s Mate“.

U kasnim pedesetima, kad joj je sluh već počeo popuštati, počela je pisati memoare. Tako je 1919. godine objavila prvi od devet autobiografskih tomova “Impressions That Remained“, koju su mnogi kritičari proglasili jednom od najboljih biografija na engleskom jeziku. 1922. godine dobila je titulu Dame of the British Empire i primila počasni doktorat glazbene umjetnosti na Oxford čime joj je odano priznanje koje je svojim djelovanjem i zaslužila.

Zadnja izmjena: 21-04-2017 @ 09:04