Anna Pavlova - Besmrtni labud

Posvećenost umjetnika/ce umjetnosti mora biti aposlutna.

Anna Pavlova

Koreografija naspram perfomansa može zauzeti poziciju kakvu predstavlja patrijarhalni sistem spram ženskog tijela, kao mehanizam discipline i sistem koji određuje što je društveno prihvatljivo u povijesnom i kulturološkom kontekstu. Ipak, koreografije Anne Pavlove moramo čitati drukčije.

Pavlova je ispunjavala stroge uvjete tehničke preciznosti kakva se zahtjeva od plesačia/ica klasičnog baleta, ali je upravo snagom svoje performativnosti uspjela promijeniti način gledanja na ženu, žensko tijelo i plesnu umjetnost.

Kao umjetnica koja je nadišla sve nacionalnosti, a najviše svoju, rusku, uspješno je provela „revoluciju“ u plesu. Članica njezinog ansambla, Alice Vronska, govorila je o njezinom umijeću i važnosti u povijesti plesa upravo riječima: „prije i poslije Pavlove“.  

Artistički genij ove balerine vješto je spojio „tri sestrice umjetnosti“ – ples, glazbu i scenografiju. Gotovo asketski odnos prema tijelu koji je Pavlova zagovarala u svom plesnom izričaju, ali i prilikom obrazovanja svojih učenica, deseksualizirao je ženska tijela i legitimirao ples kao umjetničku formu.

Anna Pavlova je svoje plesno obrazovanje s 10 godina, s učiteljima kao što su bili Nicolai i Sergei Legat, Yekaterina Vazem, Pavel Gerdt, te njezin omiljeni učitelj i mentor, Enrico Cecchetti. Poetičko kretanje i osebujan plesački stil učinili su je miljenicom ruskog baleta. Iskustvo u Ruskom carskom baletu i Marijinsky teatru pomoglo joj je da već s 28 godina osnuje vlastiti baletni ansambl.

U jeku ženskog pokreta u 20. stoljeću, ulazak žene u javnu sferu značio je za nju strogu disciplinu, izostanak bračne zajednice i potpunu uronjenost u žensku zajednicu kakva je bila zajednica Pavlove i „njezinih kćeri“. Iako feministička kritika zamjera baletu hiperženstveni prostor vila, labudova, cvijeća i princeza, Pavlova je ipak uspjela otrgnuti se takvom shvaćanju zahvaljujući profesionalnoj nezavisnosti i javnom vidljivošću. Prihvaćanje odgovornosti smatrala je temeljem ženskog  i umjetničkog uspjeha. Željela je da „njezine kćeri“ teže umjetničkoj ekspresiji, a ne tehničkoj briljantnosti.

Često obilježena etiketom konzervativne i staromodne, Pavlova je zapravo inovatorica, u smislu kombiniranja elemenata baleta i elemenata lokalnih plesova iz cijelog svijeta. Važna je i njezina uloga u oživljavanju zaboravljenih plesnih formi i na kraju, isticanja važnosti baleta kao zanimanja.

Pavlova je obišla sa svojom plesačkom trupom gotovo sve kontinente od 1908. godine do svoje smrti 1931. godine i bila je pionirka, prva balerina koja je sa svojom baletnom trupom išla na svjetske turneje. Umirući labud doživio je 4000 izvedbi u 15 godina. Kada je 1912. kupila Ivy House stvorila je umjetničku oazu za najbolje studentice, i labudove koje je posebno voljela. Briljantna Alicia Markova pod njezinim utjecajem uspjela je ući u Ruski balet kao prva državljanka Velike Britanije.

Iako je zadržao estetičke vrijednosti klasičnog baleta – kostimografiju i glazbu, Umirući labud predstavlja epistemološku promjenu: ples postaje univerzalna metafora za unutrašnju snagu, otpor, borbu i nadu, kojim se nadilaženjem sebe i vlastitog tijela može dosegnuti sloboda. Koreografija Michela Fokinea iz 1905. godine referenca je za genijalnost koja krasi Pavlovu. U ovom baletu ona pokazuje svu svoju kompleksnost i spontanost, brzinu, lakoću kretanja i apsolutnu posvećenosti tijelu u postojećem trenutku i inspiracija je za moderne interpretacije Labuđeg jezera.

Dolazak Pavlove, priznate „carica baleta“ 1919. godine u Meksiko, trebao je poslužiti kao sredstvo za politički preokret meksičke elite da stvori kulturno sofisticiraniju i ekonomski razvijeniju modernu državu. Njezin plesni izričaj postao je diskurs koji je prema Reynoso poslužio meksičkim elitama u stvaranju moralne vertikale civiliziranja političkih subjekata. Pavlova je od samog dolaska željela doživjeti autohtonu kulturu i neosporna je činjenica da je utemeljila 3 plesne škole.

Zahvaljujući tvrdoglavoj odlučnosti, uspjela je, koristeći meksičke nacionalne plesove, svojim koreografijama stvoriti ples El Jarabe Tapatío koji je postao kulturnim amblemom nacije.

Možemo li tako govoriti o međuklasnoj kolonijalizaciji slavne balerine i poltičke elite, s obzirom da su ujedinjenje lokalne zajednice i potreba za egzotičnim „drugim“ na globalnom nivou zadovoljene ovim simboličnim činom?

Pavlova je u Meksiku predstavljala jednu od ikona narodne kulture i popularnog kulturnog imaginarija upravo zahvaljujući činjenici da je, iako je nastupala za političku elitu, bila svjesna nužnosti kulturnog obrazovanja i omogućila pristup „svojoj“ kulturi i društvenim skupinama kojima nije bio dopušten prolaz u područje „visoke“ kulture.

Spektakularan je i njezin prijem u Australiji u koji je doputovala prvi put 1926. godine. Baletni ansambl s 45 plesačica i 2 partnera, Laurent Novikoff i Algeranoff započeli su australsku turneju u Melbournu i prvo izvođenje privuklo je 2000 osoba. Za vrijeme svog boravka u Melbournu, Pavlova je koristila slobodne trenutke za uživanje u prirodi i području Dandenong. Završna predstava sezone izvedena je 20. svibnja u Sydney-ju, a ugostio ju je i Feministički klub i nakon toga je otišla na kratku turneju na Novi zeland.

Vratila se u Australiju gdje je sudjelovala u raznim društvenim događanjima i nevoljko davala intervjue. Publika je imala priliku uživati u nezaboravnoj izvedbi vlastite koreografije Autumn Leaves po prvi put. Donirala je mnogo sredstava za siročad i bolnice, a njezine plesačice koje su ostale u Australiji osnovale su plesne škole.

Glavni izvor filmskog materijala o Pavlovoj jest film Besmrtni labud. Victor Dandré, njezin menadžer (a vjerojatno i suprug) financirao je film koji je 1924. godine režirao i montirao Edward Nakhimoff ali je prikazivan u posebnim projekcijama tek nakon njezine smrti, 1935. i 1936. godine. Film dokumentira njezina putovanja i nastupe. Pavlova je, za razliku od svojih suvremenica, bila fascinirana filmom i njegovim potencijalom za dokumentiranjem plesa.

Margaret Dale i sama bivša plesačica bila je svjesna legendarnog statusa Pavlove, te je 1970. godine snimila dokumentarni Omnibus: Anna Pavlova, u kojem su njezini sugovornici/e stručnjaci i suvremenici/e Anne Pavlove: Frederick Ashton, Marie Rambert, Cyril Beaumont, Winifred Edwards i Mary Skeaping.

O njezinom životu snimljen je i film Pavlova: Žena za sva vremena iz 1983., a bibliografija o autorici je mnogobrojna.

Anna Pavlova umrla je u Haagu i posljednje riječi su joj bile:

„Pripremite mi kostim labuda“.

 

Zadnja izmjena: 11-02-2018 @ 10:14