Marija Čudina - Pobuna protiv stvaranja

“Čovjek Divlje duše je melankolik naklonjen iznenadnim i vrućim euforijama, umišljenom ludilu, sudbinskoj predodređenosti, sanjarenju o suicidu, fantazmagoričnoj poročnosti, savršenstvu (u snovima samo); voli osamu, grafičke znakove, stara gotska pismena, inicijale-hijeroglife, ogledala mutna sjaja, bunare, vulkane postavljene paralelno s olujnim morima-oceanima, mjesečev disk, strijele, tigrove. Samovoljan je. Osamljen.”

Ne treba nas čuditi što je Marija Čudina slabo poznata široj javnosti, a još manje to što većina nas nikada nije čula njezino ime tijekom školovanja, iako je zastupljena u gotovo svim antologijama hrvatske suvremene poezije. Marija Čudina nema nevinije ruke, nema domovinu ni Boga, treperavu ljubavnu čežnju ni nostalgiju. Njezino pismo nije autobiografsko niti žensko pismo, već Poezija čistih koncepata.

Autorica je, kako je često spominjano, bježala od svoje biografije i faktografije koliko god je mogla, a Danilo Kiš u svom eseju o pjesnikinji piše: “Na osnovu njenih pesama niko neće moći sastaviti biografiju Marije Čudine. U njima ne možete pratiti pesnikovu privatnu sudbinu; Čudina nema privatne sudbine.”

Rođena je u Lici 1937. godine, završila gimnaziju u Sisku, a potom u Zagrebu studirala jugoslavenske jezike i književnosti. Prekinuvši studij, neko je vrijeme radila kao novinarka u Slobodnoj Dalmaciji. 1961. godine udaje se za umjetnika Leonida Šejku te sele zajedno u Beograd gdje će ostati do njezine smrti 1986. godine.

Ovi šturi podaci su gotovo sve što znamo o njezinom životu, kao i to da je bila aktivna sudionica u nadrealističkoj umjetničkoj grupi Mediala koju je osnovao Šejka, no to njezino sudjelovanje bilo je često osporavano.

Bila je tiha pratnja svih aktivnosti grupe i ostala potpuno marginalizirana, nigdje navedena članica. Ovu nepravdu pokušao je ispraviti dokumentarni televizijski esej iz 1993. godine Ogledalo pesnika - Marija Čudina  redatelja Slobodana Ž. Jovanovića koji je svojedobno bio uvršten u selekciju internacionalnog festivala kratkog filma u Torontu, no danas se do njega teško može doći.

Prve je pjesme Čudina objavila u Poletu 1954., te nastavila razvijati svoj pjesnički stil surađujući sa brojnim časopisima poput Krugova, Mogućnosti, Kola, Suvremenika. Prva zbirka Nestvarne djevojčice izdana je 1959., a nakon toga je uslijedila Čađ i Pozlata 1963.

U ranim zbirkama Čudinin pjesnički subjekt još je djelomice naivan, iako pesimističan i već raz-očaran u svojoj viziji svijeta, kao da nije spreman do kraja se predati gnostičkom doživljaju ljudskog života kao potpunog promašaja, koji zaokružuje njezine kasnije poeme.

No deziluzioniranost je već tu i očituje se u odsutsvu bilo kakve kićenosti i rime koja bi nam pružila privid harmonije, te teži jednostavnosti:


Za male, lijepe stvari htjela sam dati srce,

i već sam pošla k ljiljanima da ga izvade,

ali sam srela starca, koji je ozbiljno rekao

da srce ne vrijedi dok ne poludi.

 

Ja mu vjerujem i vratila sam se natrag,

da u svojoj maloj kući pod javorom čekam,

kad ću čuti kako zvone neke čudne ruže

od kojih će i moje srce u tamnom satu zaplakati.

Osim toga, Čudinin pjesnički subjekt nije isključivo ženski, njezin je rod fluidan i pokorava se višim zakonima stvaralaštva, a glas bespolan i objektivan.

Kada i jest ona, oslobođena je čežnje za djetetom kao čežnje za boljim svijetom i sva bića kojima je nastanila svoje stihove: labudovi, ptice, zvijeri, djeca, postoje samo kako bi gravitirali prema neizbježnosti smrti:

...Prolazim star i zamišljen

kraj male, gole djece.

Sva djeca plaču

od straha pred smrću.

 

Sunce prepolovljeno

kao konjsko oko

u svom žutom prstenu

pomiče se prema rubu...

U zbirkama Pustinja (1966.) i Tigar (1971.) njezin izričaj postaje discipliraniji, a osjećaj egzistencijalne ugroženosti raste, no pjesnikinja ne traži bijeg ni supstituciju već hrabro gleda u oči istini koja njezino pisanje čini gotovo okrutnim. U dramskom monologu Paralelni Vulkani (1982.) gradi krajolik pustinjske flore i metafizičke faune u kojem je vidljiv utjecaj simbolike Šejkinog slikarstva.

Amsterdam (1975.) i Divlja duša (1986.) lirske su ‘labirintske’ proze koje tematiziraju civilizacijsku otuđenost na tragu borhesovske poetike. Nedovršeni roman Nož punog mjeseca objavljen je posthumno u Splitu, a u popratnim je  bilješkama Tonči Petrasov Marović možda najbolje opisao suštinu njezinog stvaralaštva:

...”treba u ovoj prilici naglasiti da je Marija bila hrabar, tvrd i svojeglav čovjek. Živjela je bez zavaravanja. Tako je i pisala: ne zavaravajući ni sebe ni druge. Ne razvodnjavajući zdvojnost na koju ju je život osudio.”

Pjesme su joj prevedene na engleski, nizozemski, mađarski, poljski i rumunjski jezik. Posljednja knjiga koju je dovršila prije svoje smrti bila je Leonid Šejka: Knjiga za razgledanje, koja je jedina napisana monografija o ovom umjetniku, no istodobno, kao i sve što je Čudina stvarala, Poezija.

Čudina je bila organski gnostik instinktivno shvaćajući život svojim prevelikim senzibilitetom i lucidnošću koja ne ostavlja mjesta snovima, suprotstavlja se Bogu i stvara svoj vlastiti svijet ideja, svoju kulu koja je česti simbol u njezinoj poeziji, a ta kula je platonovska, idealna, podignuta kao izazov Bogu i njemu usprkos.

Kao što kaže Kiš: “Takva poezija nema uspeha, takva poezija ne može imati uspeha, jer ona ne traži dopadanje ni uspeh. Ta bi poezija uspeh doživela kao nesporazum, kao poraz. Ona traži, i nalazi, vernike, one koji će u njenom glasu, u njenom tihom naricanju i proklinjanju pronaći svoje tajne misli, svoj glas.”

 

Zadnja izmjena: 20-11-2017 @ 13:08