Maja Bošković-Stulli - Utemeljiteljica suvremene hrvatske folkloristike

Akademkinja, folkloristica, te povjesničarka i teoretičarka književnosti Maja Bošković-Stulli najcjenjenija je hrvatska proučavateljica usmene književnosti. Ova domaća folkloristica svjetskoga glasa svojim je bogatim znanstvenim opusom postavila temelje za buduća istraživanja usmene književnosti u domaćem kontekstu, ali i za daljnji razvoj hrvatske etnologije i folkloristike općenito.

 

Obiteljske tragedije

Maja Bošković-Stulli rođena je 09. studenog 1922. godine u Osijeku, u obitelji asimiliranih Židova (otac Dragutin prije početka Prvog svjetskog rata mijenja prezime Boskowitz u Bošković). Već iduće godine obitelj seli u Zagreb, gdje Maja pohađa osnovnu školu i gimnaziju. S izbijanjem Drugog svjetskog rata situacija za političke neistomišljenike i pripadnike/ce vjerskih manjina drastično se pogoršava što Boškovići, nažalost, osjećaju i na vlastitoj koži: u ratnim progonima Maja će izgubiti cijelu obitelj.

Majina starija sestra Magda Bošković (1914.–1942.) bila je darovita pjesnikinja i članica uredništva Ženskog lista. Književni talenat, nagađa Maja, vjerojatno je naslijedila od njihove bake po majci, Nore Szarvas, “koja je uza sve kućne obaveze i odgoj triju kćeri, u vrijeme dok su žene bile samo domaćice, osjetila u sebi sklonost da piše pripovijetke” (Priče iz moje davnine).

Aktivna u studentskom i ženskom pokretu (članica Društva za prosvjetu žene) te ljevičarski orijentirana, Magda je više puta zatvarana zbog svojih političkih uvjerenja. Uoči Drugog svjetskog kratko je puštena na slobodu, no od ljeta 1941. neprestano je u zatvorima i logorima: Lepoglavi, Koprivnici, Đakovu i Staroj Gradiški, gdje je 1942. i ubijena.

Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, Maja se u srpnju 1941. sklanja kod djeda Kolomana (Kalmana) Szarvasa u Slatinski Drenovac gdje joj se kasnije pridružuje majka Ivanka (Janka). Svi zajedno (u pratnji dvije tetke) kasnije se prebacuju u Dubrovnik, odakle su u jesen 1942. internirani na otok Lopud, u to vrijeme pod talijanskom upravom. Tamo im se pridružuje i otac koji je iz Zagreba bio prebjegao u Crikvenicu.

Obitelj je 1943. prebačena u talijanski logor Kampor na otoku Rabu, gdje djed umire. Maja se priključuje ilegalnom otporu unutar logora, a nakon kapitulacije Italije i tzv. Rapskom židovskom bataljunu. Stupivši u partizanske redove prebačena je na kopno i razdvojena od roditelja i tete Jelke, koji bježe u Liku. Tamo ih sustiže ustaška i njemačka vojska, koja oca odvodi u Jasenovac gdje je i ubijen. Majka i teta uzimaju otrov (Jelka je ipak preživjela i kasnije s obitelji preselila u Izrael).  

U svojoj posljednjoj autorskoj knjizi Priče iz moje davnine (2007.) Maja Bošković-Stulli ispisuje bolne uspomene na niz obiteljskih tragedija:

“Gdje sam bila, što sam činila, što osjećala u času kad su Ivu [Habuneka], koga sam voljela, ubijali u Jasenovcu? Kad su prijatelja Tončija, koji me volio, strijeljali na Dotrščini? Kad je moja seka izdisala usmrćena, čini se plinom, na putu od đakovačkoga logora za žene i djecu do Stare Gradiške? Kad je moja mama negdje u snijegom zavijenom ličkom selu umirala otrovana veronalom; kad je tata u Jasenovcu ubijen ili je umro pred sam kraj rata?”

 

Na svoj život se ne tužim; čudo je kako sam preživjela...

Kako u nekrologu uglednoj znanstvenici piše Marijana Hameršak, Maja Bošković-Stulli bila je istinska fighterica, koja je i nakon “rasnih i političkih progona u Drugom svjetskom ratu, u kojima je izgubila cijelu obitelji i najbliže prijatelje, nastavila živjeti, istraživati i pisati, i to s predanošću, rezultatima i intenzitetom dostatnim za barem još dvije, tri respektabilne znanstvene karijere”.

1945. Maja upisuje studij slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Po završetku prve godine odabrana je da kao dio skupine darovitih studenata/ica studij nastavi u Sovjetskom Savezu: najprije u Kazanu, a kasnije i u Sankt Petersburgu (u ono vrijeme Lenjingrad).

Upravo se u Kazanu počinje zanimati za istraživanje folklora, a njeno oduševljenje ovom temom dodatno se raspiruje nakon prelaska u Sankt Petersburg, gdje susreće i glasovitog autora Morfologije bajke (1928.), ruskog istraživača Vladimira Proppa.

Nakon što je 1950. godine u Beogradu diplomirala, vraća se u Zagreb i 1951. zapošljava na Jadranskom institutu ondašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Već iduće godine dobiva mjesto asistentice na Institutu za narodnu umjetnost (današnji Institut za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu), gdje će provesti čitav radni vijek (od 1963. do 1973. obnaša funkciju ravnateljice Instituta). Doktorat znanosti stječe 1961. godine s temom predaje o kralju Midi (disertacija je objavljena 1967. pod nazivom Narodna predaja o vladarevoj tajni).

Vrijeme provedeno na Jadranskom institutu između ostaloga je obilježilo i poznanstvo s tadašnjim ravnateljem, povjesničarom Bernardom Stullijem (1915.–1982.), koji 1952. godine postaje Majinim suprugom. Maja i Bernard često putuju u Dubrovnik u posjet njegovoj obitelji; upravo u tom gradu i njegovoj okolici buduća folkloristica započinje svoja terenska istraživanja.

Nemjerljiv doprinos hrvatskoj znanosti

U sjećanju na Maju Bošković-Stulli njeni kolege s Instituta za etnologiju i folkloristiku Ljiljana Marks i Ivan Lozica objašnjavaju njen nemjerljiv doprinos domaćoj (pa i svjetskoj) folkloristici, ističući da je “uključila istraživanje naše usmene književnosti u širi, europski i svjetski kontekst; osuvremenila... pristup usmenoj književnosti; izvrgla... kritici mnoge nedosljedne teorijske pozicije; stvorila... značajan teorijski okvir bavljenja usmenom književnošću danas”.

Bošković-Stulli bila je i neumorna terenska istraživačica: njen iscrpan terenski rad diljem Hrvatske proizveo je pravi mali arhiv od 34 rukopisnih zbirki i 59 snimaka na magnetofonskim vrpcama.

Popis njenih znanstvenih postignuća višestruko nadilazi gabarite ovog teksta: recimo tek da je sudjelovala na nizu znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu, te objavila preko 20 knjiga i više od 250 tekstova u raznim znanstvenim časopisima. Među stručnim knjigama ističu se Usmena književnost nekad i danas (1983.), Pjesme, priče, fantastika (1991.), Priče i pričanje (2006.), te osobito studija Usmena književnost (1978.) kojom je ovo područje istraživanja prvi put predstavljeno kao zasebna cjelina unutar povijesti hrvatske književnosti.

Uredila je i niz zbirki usmenih priča i pjesama (Narodne pripovijetke, 1963.; Šingala-mingala, 1983.; Žito posred mora. Usmene priče iz Dalmacije, 1993.), te priredila dvije antologije hrvatskih usmenih priča za njemačkog izdavača (odabrane priče objavljene su i u japanskom i slovačkom prijevodu). Predavala je na Interuniverzitetskom studiju u Dubrovniku i devet godina obnašala funkciju glavne urednice Narodne umjetnosti, godišnjaka Instituta za etnologiju i folkloristiku. Bila je i višegodišnja članica uredništva međunarodnoga časopisa Fabula te suradnica enciklopedijskog priručnika Enzyklopädie des Märchens.

Pripadala je brojnim domaćim i inozemnim društvima poput Matice hrvatske, Hrvatskog etnološkog društva i folklorističke udruge Folklore Fellows, a bila je i jedna od osnivačica međunarodne udruge za istraživanje priča (International Society for Folk Narrative Research). 2000. godine primljena je u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (ranije je provela dvije godine kao ravnateljica Akademijinog Odsjeka za etnologiju).

Držeći korak sa suvremenim znanstvenim trendovima, bila je, pišu Lozica i Marks, “uvijek marljivo radoznala” i “strasno predana radu”. Tako ni odlazak u mirovinu za nju nije značio kraj znanstvene karijere: naprotiv, tvrdi Hameršak, i u posljednjem desetljeću života Maja je “pisala znanstvene studije, članke i knjige, izlagala na konferencijama, pratila rad i najmlađih kolega”.

Tako predan i plodan rad donio joj je i brojna priznanja, među ostalima Herderovu nagradu (1991.), nagrade “Giuseppe Pitré” (1992.), “Antun Barac” (1999.) i “Milovan Gavazzi” (2009), te onu Hrvatskog etnološkog društva za životno djelo (2009.). 2005. godine uvrštena je na popis 35 najznačajnijih Hrvatica u povijesti, a 28. lipnja 2012. predsjednik Ivo Josipović odlikovao ju je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića.

Nakon dugotrajne bolesti, Maja Bošković-Stulli preminula je 14. kolovoza 2012. godine u Zagrebu, u 90. godini života.

 

 

 

 

Zadnja izmjena: 05-11-2017 @ 18:51