Debbie Harry - Punkerica koja ne želi sa stagea

Neobično za jednu pop ikonu, Debbie Harry je imala 33 godine kada je bend Blondie 1978. izdao svoj album karijere, Parallel Lines, te zahvaljujući hitu Heart of Glass postao jednim od najprepoznatljivijih bendova novog vala.

Dinamični dvojac benda, Harry i njen tadašnji privatni i kreativni partner, gitarist Chris Stein, bili su na rubu siromaštva kada su zauzeli top ljestvice. Uzevši u obzir prvih par desetljeća njezina života, uspon Debbie Harry među danas najpoznatije rockerice svijeta zapanjuje do te mjere da se lako zapitati kako je sedamdesete godine prošlog stoljeća uopće preživjela.

Debbie Harry rođena je 1. srpnja u američkoj saveznoj državi Floridi, a odrasla u predgrađu Jerseyja gdje je bila posvojena. 1965. seli u New York, pronalazi prijatelje među hipijima i bohemima generacije te se pridružuje prvom bendu, The Wind in the Willows, čiji je debi album Capitol iz 1968. neslavno propao. Harry se u međuvremenu zaposlila kao konobarica u noćnom klubu Max’s Kansas City gdje se družila s kultnim imenima generacije: od Andyja Warhola, Janis Joplin i Erica Emersona. Krajem 60ih kratkotrajno se borila s ovisnošću o heroinu, radila kao Playboyeva zečica, a prijelaz desetljeća provela je među narkomanima Harlema gdje je živjela s dilerima i pripadnicima uličnih bandi.

Inspirirana susretom s članovima benda New York Dolls, Harry 1972. osniva novi bend, The Stilettos, kojem se kasnije pridružio Chris Stein. Iako bendu nikada nije u potpunosti krenulo, bili su esencijalni dio njujorške novovalne punk scene te uobičajeni akt u kultnom klubu CBGB uz Television, Suicide i Wayne County. 1974. par odlučuje krenuti ispočetka te novi projekt, bend pod imenom Angel and the Snakes, preimenuju u Blondie, kako su Harry svojevremeno dovikivali lascivni vozači taksija. 

 

Glazbena zasićenost ženama slomljenog srca

Harryn prepoznatljiv imidž, dovitljivost i glazbena kreativnost lansirali su Blondie u bend za koji danas znaju posvuda. Sami produkti njujorške punk scene, Stein i Harry pokorili su istu inovativnom glazbenom produkcijom, jakim imidžem i odličnim tekstovima pjesama koje su na nekonvencionalan način govorile o slomljenim srcima.

Klasici poput Hanging on the Telephone, Heart of Glass, Rapture i Tide is High nastali su eksperimentirajući s punkom, waveom, synthom, reggaeom i hip-hopom – sve lansirano kroz Harryn energičan nastup i vokal.

Unatoč očitom glazbenom geniju, kritika ih je rijetko doživljavala kao bend relevantan van njujorških underground klubova te je posebno bila nesklona glazbenim eksperimentima na posljednjim albumima.

K tome, Harry je uvijek muku mučila da istakne kako je Blondie grupa, a ne ona s pratećim bendom. Nakon što su doznali da ime dijele s kućnim ljubimcem najomraženijeg diktatora svih vremena, svojedobno su prijetili da će bend preimenovati u Adolf Hitler’s Dog.

Prvi album naziva Blondie bio je briljantni spoj popa i parodije na ženske sastave 60ih. Harry je na trenutke pjevala iz perspektive prostitutke koja pokušava zavesti policajca koji ju je uhitio (X Offender), stihovima “I could give you some head and shoulders to lie on” u Look Good in Blue ili o kung-fu djevojkama koje pljačkaju muškarce.

Zvučali su lukavo, neuobičajeno pametno, a k tome i zarazno. Bend je od početka znao da imaju značajnu publiku među marginaliziranim skupinama poput gej zajednice, a svirali su i na jednom od prvih Prideova u New Yorku.

Također, jedna od specifičnosti trećeg albuma Parallel Lines bila je izvrnutost rodnih uloga. U Hanging on the Telephone Harry tako pjeva o djevojci koja pokušava nagovoriti dečka, kojem majka brani da se viđaju, da pobjegne iz kuće. One Way or Another s druge strane pjeva o čistoj, stalkerskoj seksualnoj agresiji; Harry otvoreno govori svojoj meti - prvo će ju osvojiti,  a potom – ostaviti.

“Nisam željela pjevati o sebi, ili o djevojkama općenito, kao o žrtvama. Bilo mi je dosta toga. Svaka pjesma koju ste mogli čuti je bila o povrijeđenoj i ranjenoj curi. Svi bivamo povrijeđeni, i sama sam pisala pjesme o boli, ali sam svakako željela zauzeti stav. Dok sam odrastala sam se borila za mnogo toga tako da sam imala stečeni oblik agresije i ljutnje”, izjavila je u jednom od intervjua.

Kako je kreativni zanos silazio s klimaksa tako je i heroin ponovno sredinom osamdesetih počeo izjedati članove benda. Nedugo nakon, Steinu je bila dijagnosticirana rijetka autoimuna bolest. Bend se razišao, a Harry se posvetila solo karijeri kojom ironično, u glazbenom smislu, nikada nije dostigla uspjehe benda.

 

40 godina skakanja po stageu

Osim glazbene, Harry je ostvarila i zapaženu glumačku karijeru filmovima Union City te Videodrome Davida Cronenberga i Hairspray Johna Watersa. U nekoliko je intervjua izjavila kako nikada nije prežalila što je morala, zbog pritisaka diskografske kuće koja je inzistirala da se posveti solo glazbenoj karijeri, odbiti ulogu Pris u SF klasiku Blade Runner.

Okušala se i u izvedbenim umjetnostima, među kojima je najzapaženiji performans s Marinom Abramović. Njih dvije organizirale su 2011. domjenak za celebrity goste poput Gwen Stefani, Willa Farrella, Dite Von Teese i Kirsten Dunst koji su, iščekivajući gala druženje uz večeru koju su platili 2500 dolara, na stolu ugledali žive glave performera koje su ih čitavu večer promatrale otvorenih očiju kroz prolaze na pladanju. Umjetnice su potom noževima razrezivale gole lutke/torte s vlastitim likom u prirodnoj veličini.

Danas za sebe kaže kako živi puno skromniji život, iako i dalje nastupa s bendom koji se ponovno okupio 1999.

“Rad mi je oduvijek bio bitan, i ne znam bih li bila zdrava da neprestano ne radim. K tome, postoje jako dobri razlozi da ne prestanem raditi. Jedino ponekad pomislim da je čitav glazbeni biznis dobno selektivan. Povremeno se zapitam radim li glupaču od sebe, skačući po pozornici i pjevajući pjesme stare 40 godina. Ali uživam u tome i nemam namjeru skoro prestati.”

 

 

Zadnja izmjena: 28-06-2018 @ 11:33