Clara Campoamor - Amblematična priča Druge španjolske republike

Clara Campoamor, političarka, pravnica i feministkinja, bila je pionirka borbe za žensko pravo glasa 20-ih i 30-ih godina u Španjolskoj.

Sudjelujući u izradi prvog španjolskog ustava 1931. godine, uspjela je osigurati ravnopravnost žena i muškaraca, učinivši tadašnji ustavni okvir Španjolske najprogresivnijim u cijelom svijetu. Njezina principijelnost i strastveno zalaganje za biračko pravo žena, učinila ju je jedinstvenom ličnošću Druge Španjolske Republike (1931.-1939.). Zbog svojih ideala, u konačnici je p(l)atila mnogo te provela i skončala život u egzilu.

Rođena 1888. godine u Madridu, u siromašnoj radničkoj obitelji u kojoj su žene oduvijek radile, Clara je već s 13 godina počela zarađivati i ekonomski se osamostaljivati. Do svoje 36. godine, kada je konačno studij prava privela kraju, obavljala je različite poslove, od krojačice, javne službenice, nastavnice za odrasle do odvjetnice i tajnice u novinama liberalne provenijencije La Tribuna, koji su je bili polako doveli u doticaj sa sve življim političkim i društvenim životom Madrida.

Vrlo rano je postala i članica ugledne kulturne institucije Madrida Ateneo de Madrid te postala gorljiva zagovornica ravnopravnosti žena i muškaraca. Ujedno, bila je poznata i kao jedna od rijetkih žena u pravničkoj profesiji toga doba.

Tijekom studija angažirala se na pitanjima ženskih prava te bila istaknuta u akcijama koje su se ticale borbe protiv legalizacije prostitucije zajedno s drugim dvjema prominentnim ženama toga doba, Mariom Martinez Sierrom i Elisom Sorriano. Zanimljiva je činjenica i da je bila svjesna važnosti internacionalizacije ženskog pitanja te je zajedno s još tri pravnice 1928. godine u Parizu osnovala međunarodnu nevladinu organizaciju Federacion Internacional de Abogadas (International Federation of Women Lawyers)koja i danas djeluje.

U svojoj odvjetničkoj praksi specijalizirala se u obiteljskom i bračnom pravu te zastupala žene u brakorazvodnim parnicama. Vrlo se brzo isprofilirala i kao zagovornica reforme institucije braka, pogotovo u redovima profesionalnih udruženja.

Concha Peña, Clara Campoamor i Matilde Huici

U vrijeme kad se Clara uključuje u društveno-politički život Madrida, španjolsko je društvo prolazilo kroz temeljite promjene te bilo poprištem radikalnih borbi suprotstavljenih političkih tabora. U to je vrijeme Clara već bila poznata po svojim feminističkim istupima i borbi za ženska ljudska i radnička prava aktivno sudjelujući u feminističkim organizacijama i intelektualnom životu Madrida. Pisala je čak i za poznate novine El Sol.

Zahvaljujući čudnovatosti španjolskog izbornog i parlamentarnog sustava te unatoč činjenici što u to vrijeme žene još nisu imale prava glasa, Clara je 1931. godine postala zastupnica u španjolskom parlamentu, kao članica republikanske, sekularne stranke Partido Republicano Radical.  

Zajedno s njom, još su dvije žene iz republikanskih, liberalnih stranaka ušle u prvi saziv parlamenta.

Kao zastupnica odlučno se protivila rodnoj diskriminaciji, te se zalagala za opće pravo glasa i pravo na razvod.

Unatoč snažnom protivljenju konzervativnih političkih stranaka, Katoličke crkve te neistomišljenika unutar vlastite stranke, pa čak i žena, s vrlo malom većinom prošao je njezin prijedlog da se ženama omogući glasačko pravo (samo je 40 glasova odnijelo prevagu), čime su po prvi put ženama ustavnopravno zagarantirana jednaka prava kao muškarcima. Zanimljivo je da svoju potporu njezinom prijedlogu nije dala jedna druga zastupnica, članica stranke Partido Republicano Radical Socialista Victoria Kent, kao ni velika većina njezinih stranačkih kolega. Iako su se deklarativno zalagali za žensko pravo glasa, smatrali su da nije povoljan društveno-politički trenutak da se glasačko tijelo proširi na žene.

Naime, razina građanske i političke pismenosti žena bila je strahovito niska, a utjecaj očeva, supruga i svećenika na žene velik. Temeljni je prijepor počivao u strahu od političke orijentacije potencijalnih budućih glasačica, koje bi, smatralo se, sve odreda glasale za konzervativnu struju i time osujetile plan republikanskih stranaka za osvajanjem vlasti na sljedećim izborima.

Razočarana postupcima vlastite stranke koja na kraju nije htjela poduprijeti izmjene izbornog zakona iz oportunističkih razloga i puke borbe za vlast, Clara, dosljedna svojim idealima, izlazi iz stranke i biva izopćenom iz političkog života. U parlamentu je nastavila rad kao nezavisna zastupnica te je ubrzo osnovala Union Republicana Femenina, s kojom je htjela izići na sljedeće izbore i osvojiti ženske glasove. Izbore je na kraju te 1933. godine dobila konzervativna opcija.

Unatoč svemu, Clara je uspješno nastavila svoju odvjetničku karijeru te se na taj način nastavila boriti za ženska prava. Rad na izmjenama konzervativnog bračnog zakona dok je bila u ulozi zastupnice pospješio je njezinu odvjetničku karijeru, te je kasnije zastupala mnoge žene pogotovo u pitanjima razvoda.

S usponom Francova režima u Španjolskoj, rastuće militarizacije društva i početka građanskog rata, 1936. godine biva prisiljena pobjeći iz Madrida. Otišla je u Pariz, gdje je 1937. godine završila svoju  biografiju pod nazivom La revolución española vista por una republicana (The Spanish Revolution as seen by a Republican woman), a potom u Argentinu, gdje je pisala svojevrstan hommage iznimnim ženama u povijesti španjolskog feminizma. Sredinom pedesetih seli konačno u Lausanneu, u Švicarsku, gdje je ujedno provela ostatak svojeg radnog i životnog vijeka kao odvjetnica.

Iako se u Švicarskoj uključila u rad feminističkih udruženja, ona su joj se činila beskorisnima i dosadnima u odnosu na one u njezinoj zemlji u kojoj su se tada događale velike promjene. Za vrijeme Francovog režima bilo joj je zabranjeno ući u Španjolsku ako ne prokaže svoje suradnike i javno se ne ispriča za svoje ranije izjave i kritike na račun Crkve, a čak su je optužili da je pripadnica masonske lože. Unatoč tajnim i kratkotrajnim posjetima rodnoj zemlji, nikad se nije uspjela zauvijek vratiti te je nastavila živjeti i pisati o feminizmu i svojem političkom iskustvu sve do svoje smrti u 84. godini u Lausannei 1972. godine.

Sebe je u politici percipirala prije svega kao zastupnicu žena, a ne stranačkih interesa. Bila je poznata po svojoj elokventnosti, oštroumnosti i britkosti te izvrsno strukturiranim i artikuliranim govorima u kojima je upozoravala zastupnike/ce na temeljnu nepravdu i povredu ljudskih prava ukoliko se ženama ne omogući jednako pravo glasa.
 
Naglašavala je da bez obzira na političke posljedice, iz principijelnih razloga ženama ne smije biti uskraćeno temeljno pravo na političko izjašnjavanje. Nekoliko je puta jasno istaknula da feminizam u suštini znači potpuno ostvarenje svih ženskih potencijala i mogućnosti te da bi feminizam trebalo nazvati u konačnici humanizmom.

U poslijeratnom razdoblju ni Španjolska nije bila imuna na kolektivnu amneziju. Clara nije ni dosad dobila adekvatno priznanje za svoj rad i angažman od strane španjolskih feministkinja.

Tek je 1981. godine povodom obljetnice ženskog prava glasa, a u cilju rekapitulacije njezina značaja i djelovanja izdan njezin rukopis iz 1936. godine pod nazivom Mi pecado mortal: El voto femenino y yo (My mortal Sin: Women Suffrage and I) u kojem je pisala o svojoj borbi u parlamentu. Iste godine izdana je i jedina njezina biografija pod nazivom Clara Campoamor - la sufragista espanol.

Tijekom prošlog desetljeća, u nizu gradova diljem Španjolske postavljene su skulpture zanimljivog estetskog rješenja (Sevilla, Madrid) posvećene Clari. U malom gradiću Nerja u Andaluziji postoji čak trg koji nosi njezino ime, u jednom drugom, Palenciji, posvećena joj je ulica.

Zanimljivo je da je 30-ih godina sama Clara radila na tome da se jednoj drugoj izuzetnoj ženi, zanemarenoj i prešućenoj španjolskoj spisateljici i pionirki feminističkog pokreta u Španjolskoj Concepcion Arenal digne spomenik, što se i dogodilo 1934. godine u Madridu.

Povodom 80. obljetnice borbe za žensko pravo glasa, u španjolskoj je produkciji 2011. godine snimljen i televizijski film o životu i radu ove iznimne žene pod nazivom Clara Campoamor. Zaboravljena žena (Clara Campoamor. La mujer olvidada) koji portretira upravo njezinu bitku za žensko pravo glasa u prvom sazivu parlamenta. Claru je u filmu autentično prikazala španjolska glumica Elvira Mínguez.

♦ ♦ ♦

Clara Campoamor, autorica ilustracije Tea Šokac: za Vox Feminae
Zadnja izmjena: 13-02-2018 @ 09:22