Viola Smith - Prva profesionalna bubnjarka

Viola Smith, jedna od prvih profesionalnih bubnjarki, rođena je 1912. godine i danas obilježava svoj 103. rođendan. Svoju popularnost stekla je nastupima u orkestrima i ženskim swing bendovima tijekom Drugog svjetskog rata, u vrijeme koje se smatra prijelomnim trenutkom za američke ženske bendove i izvođačice.

Rođena u Mount Calvaryu, Wisconsin, kao osmo od desetero djece, svoju glazbenu karijeru započela je vrlo rano, u okrilju obitelji. Njezin otac pokrenuo je orkestar kojeg je sačinjavalo osam sestara, pod nazivom The Schmitz Sister (kasnije Smith Sisters). Njezina obitelj bila je vlasnik jednog od prvih restorana koji su funkcionirali istodobno kao plesna dvorana, pa je Viola imala priliku ne samo nastupati, nego i učiti od najboljih glazbenika još kao djevojčica.

Već kao dvanaestogodišnjakinja krenula je sa sestrama i orkestrom na turneje po Americi i vrlo brzo okusila popularnost kao jedna od članica omiljenijeg orkestra na poznatim turnejama Radio-Keith-Orpheum (RKO Circuit).

Uloga bubnjarke u orkestru dopala ju je slučajno. Naime, budući da je ona bila šesto po redu žensko dijete, dobila je utoliko svoje mjesto u orkestru za šestim instrumentom, bubnjevima. U njenoj najranijoj dobi, bubnjanju ju je učio obiteljski prijatelj, dok je klasičnu naobrazbu dobila na stipendiji na Juilliard School of Music. Sviranju na udaračkim instrumentima su je podučavali vrsni glazbenici i podučavatelji timpana, Saul Goodman i Karl Glassman. Tijekom 1949. i 1950. svirala je i nastupala u National Orchestral Association pod vodstvom njegova osnivača Léona Barzina.

U periodu od 1938. do 1941. godine, zajedno sa sestrom Mildred osnovala je ženski bend pod nazivom The Coquettes koji je ubrzo postao jako cijenjen i popularan.

Godine 1942. kada se bend raspao, Viola je prihvatila poziv da postane bubnjarka u popularnom ženskom orkestru tog ratnog doba, jednom od rijetkih koji su uopće tih godina aktivno nastupali, Hour of Charm, pod vostvom Phil Spitalnyja. U bendu je ostala sve do 1954. godine.Kako su muškarci napuštali glazbenu scenu i odlazili u rovove i na bojišta, tako se otvorio prostor izvođačicama i ženskim bendovima. Da su bile omiljene u to doba, svjedoči i činjenica da su vrlo brzo nakon osnutka, 1940. godine osvanule i na naslovnim stranicama popularnog glazbenog časopisa Billboard Magazine.

Tijekom tih godina, Viola se našla i u ulozi glumice u filmovima s Abbott & Costello i Allan Jones, a 60-ih  godina karijera ju je dovela i do Broadwaya, gdje je bila članica ženskog benda Kit Kat Club i nastupala kao bubnjarka u prvom mjuziklu Cabaret s Joel Greyem, poznatim američkim glumcem i scenskim izvođačem toga doba.

Zbog načina na koji je baratala bubnjevima i ponašala se u izvedbi, uspoređivali su je s poznatim američkim jazz glazbenikom i bubnjarom Geneom Krupom te joj nadjenuli nadimak Female Gene Krupa. Krasili su je čak i nadimci američka najbrža bubnjarka i poznata/slavna bubnjarka. No unatoč svemu tome, biti glazbenica u jednom ženskom bendu nije bilo nimalo lako u tim godinama.

O diskriminaciji žena u glazbenom svijetu Viola Smith bi zasigurno imala puno toga za reći. U vrijeme kad je ona počela nastupati sa svojim orkestrima, izvođačice i glazbenice nije se smatralo ravnopravnima muškarcima niti je njihovo stvaralaštvo bilo priznato i prihvaćeno kao nešto ozbiljno, vrijedno ili umjetničko. Nikada nisu mogle postati autentične glazbenice. Borile su se s rodnim i rasnim ograničenjima toga doba i nastojale uklopiti u nametnute predodžbe o prikladnom ženskom bendu.

Smatralo ih se tek kao amaterske glazbene sastave, koje su trebale poslužili jedino kao zamjenska i trenutna zabava dok su muškarci bili na bojištima. One su predstavljale ono što je utjelovljavala Rosie the Riveret kao ikona američkih radnica Drugog svjetskog rata (kasnije poznata kao ikona ženskog pokreta), samo trenutnu zamjenu za pravu stvar, muškarca.

Negdje u vrijeme kad se pridružila orkestru Hour of Charm, kojeg je pratila etiketa ženstvenog, nježnog, zabavnog benda, Viola je objavila članak u časopisu DownBeat Magazine, pod naslovom Give Girl Musicians a Break!. Imajući potrebu da javno izrazi svoju zabrinutost oko evidentne diskriminacije izvođačica i glazbenica i nepriznavanja njihovih sposobnosti i vještina, bila je kategorična rekavši:

"U ovim vremenima nacionalne krize mnoge se muške zvijezde velikih bendova mobiliziraju. Umjesto da ih se zamijeni muškarcima osrednjeg talenta, zašto ne dopustiti iznimnim glazbenicama da  zauzmu njihovo mjesto?"

Razlog zašto je orkestar Hour of Charm bio popularan i prihvaćen u jednom tako maskuliziranom i patrijarhalnom društvu, leži u činjenici što zapravo nije predstavljao prijetnju statusu quo i poziciji muškaraca u glazbenom svijetu. Od ženskih bendova i sastava se očekivalo jedino da zabavljaju američki narod i da budu ljupke i oku ugodne.

U prilog tome govori i detalj s audicija za ženske bendove i orkestre kakav je Hour of Charm kojeg je Viola bila dijelom. Očekivalo se, naime, da svaka svojim izgledom i ponašanjem utjelovljuje stereotip američke žene, a na audiciji nije bilo šanse da prođe neka koja bi imala kratku kosu. Reprezentacija ženstvenosti u bendu trebala je naprosto odražavati kult istinske kućanice (i to bjelkinje).

Važno je naglasiti da su se u periodu nakon rata ženski bendovi konačno i osuli. Glazbeni sindikati nastojali su sve više angažirati muškarce koji su se vratili iz rata, a žene se lagano potisnulo u slabo plaćene poslove tzv. „ružičaste ovratnike“, konobarice, frizerke, cvjećarice i slično.

U jednom intervjuu, Viola će reći kako je danas glazbenicama i ženama zasigurno puno lakše nego u vrijeme kad je ona započinjala svoju glazbenu karijeru. Tada nije bilo nikakve šanse ni da te angažira neki muški bend. Ono što je nedvojbeno je da su ženski bendovi te ratne ere ušle u javni prostor i stvorile barem nekakvo glazbeno nasljeđe za generacije žena koje dolaze.

"Prije Drugog svjetskog rata postojale su predrasude o ženama koje se bave glazbom, a koju je rat premostio do neke mjere. Napokon su glazbenice postale vidljive. Kad se Drugi svjetski rat završio, glazbenice su počeli ozbiljno doživljavati, te im je napokon bila pružena šansa da se izraze", kaže Viola.

Kako je vrijeme prolazilo i poslijeratni duh optimizma i rast životnog standarda polagano mijenjao američko društvo, ljudi su više vremena provodili pred TV prijemnicima, veći ženski bendovi i orkestri su se raspali, a Viola, koja nije bila vična solo nastupima, nakon trogodišnjeg angažmana na Broadwayu, do 1974. godine nastupala je na ljetnim pozornicama i kazalištima.

Viola se nikad nije vjenčala. Umjesto toga, posvetila je svoj čitav život ljubavi prema glazbi i stvaranju. Iako je prestala svirati negdje oko svoje 66 godine (sve donedavno davala je redovno poduke iz bubnjanja), ostala je dosljedna jednom drugom guštu kojeg je stekla 40-ih godina prošlog stoljeća prilikom putovanja u Europu, a to je uživanje u vinu.

Godine 2000. godine New York Times posvetio je članak ženskim bendovima u kojima je spomenut i njezin doprinos. Iste godine, bila je među osam glazbenika/ca nagrađenima u Lincoln Center u čast ženskim jazz legendama.

 

Pogledajte:

Zadnja izmjena: 27-11-2017 @ 18:13