Marjane Satrapi - Humanistkinja obavijena dimom

Kada sam tek počela proučavati Marjane Satrapi (kako bih napisala ovaj tekst) našla sam se pred nezahvalnom zadaćom da podijelim njena djela i njen život u različite odlomke. Ma koliko svako djelo, knjiga ili slika bilo suštinski autobiografsko, uvijek je lakše napisati kratak i informativan tekst o autoru/ici, kad sve nije toliko jako isprepleteno.

Dok sam pisala o njenom karakteru, pisala sam i o njenom djelu, a usto i njenom životu i obrnuto. Ovo postaje još gore jer ne želim detaljno pisati o njenim knjigama jer ne radim osvrt i ne želim otkriti previše zbog onih koji će prvo pročitati moj tekst, a tek tada njen. A kako pisati kratki biografski tekst, kada je on sam već nešto o čemu se radi u Persepolisu, njenom najpoznatijiem naslovu?

Morala sam paziti kako ovo ne bi bio samo veliki blok nekoherentnog teksta, dok sam pokušavala uhvatiti sve konce i poredati ih u neko suvislo tkanje. Nadam se da sam u tome uspjela.

Marjane Satrapi rođena je 1969. u Rashtu, u blizini Kaspijskog mora. Odrasla je u Teheranu u obitelji vrlo aktivnoj u komunističkim i socijalističkim pokretima u Iranu, prije Iranske revolucije. Satrapi je kao dijete bila svjedokinjom opresije nad ljudskim pravima, svakidašnjih posljedica tadašnje Iranske politike, pada Shaha, rane vladavine Ruhollaha Khomeina, te prve godine rata između Irana i Iraka.

Uz to je i pra-pra-pra unuka Nasser al Din Shaha, što bi značilo da je princeza. Sama Satrapi kaže kako to nije i neka posebna čast, naime Nasser je imao oko stotinjak žena, dakle oko 10-15 000 princeza i prinčeva trenutno hoda svijetom.


Persepolis

Nakon završene Lycee Francais roditelji ju šalju u Beč kako bi je maknuli što dalje od Iranskog režima. Par godina provodi u Austriji, a potom se vraća u Iran kako bi nastavila studij. Tamo upoznaje svojeg budućeg muža Rezu. Dvadesetijednogodišnja Satrapi stupa u brak koji će potrajati jedva 3 godine. Nastavlja školovanje na teheranskom Islamic Azad University (Vizualne komunikacije). Seli u Francusku, gdje i dan danas živi i radi kao ilustratorica i autorica dječjih knjiga.

Prvi dodir sa stripom je došao u obliku strip albuma Maus Arta Spieglemana,  kojeg su joj preporučili kolege umjetnici s kojima je dijelila studio (Atelier des Vosages). Spegelman je bio za nju otkrivenje, do tada nije ni mislila da se u tom mediju može ispričati jedna toliko ozbiljna priča s toliko snažnom porukom. 

Ako se kojim slučajem zaputite u malu Internet potragu za Marjane Satrapi, vidjet ćete da ju stalno uspoređuju sa Spieglemanom.[1] Ova komparacija ju je jako brzo počela smetati, jer je smatrala da to vrijeđa Spiegelmana što potvrđuje slijedeća anegdota: naime, Satrapi je uspjela doći do njegovog telefonskog broja i to samo zato kako bi mu se ispričala. Od tog poziva su dobri prijatelji.

A kada smo već pri utjecajima, mora se spomenuti da joj je karijera krenula uzlaznom putanjom nakon sto je upoznala Davida B. (francuskog strip crtača); njeni prvi radovi stilski su bili podosta bliski njegovom.



Inače bih u ovom trenutku iznijela kratki sadržaj Satrapinog najpoznatijeg djela Persepolis, ali nakon 10 neuspjelih pokušaja da to učinim, uviđam da sam dio već obavila uvodom. Satrapi u suštini piše autobiografije. Persepolis koji je izdavan sustavno u 4 djela od 2000. do 2003. govori o njenom djetinjstvu, školovanju u Austriji i vraćanju natrag u rodni Iran. Ali ostati samo na ovome bilo bi bezobrazno prema njoj kao autorici. 

Persepolis je s dobrim razlogom stekao toliko popularnost čim je izišao. Satrapi inteligentnim glasom govori o povijesti Irana u ranim 80-ima, koristeći crtački stil koji je katkad čak djetinje jednostavan. [2]

Ono što mi je najviše ostalo u sjećanju oko Persepolisa je jedan jak i bolan osjećaj otuđenosti. Satrapi se osjećala kao strankinja kad je došla u Austriju. Nakon par godina što je provela tamo, imala je isti osjećaj i nakon povratka u Iran.


Embroideries

Knjiga Embroideries (2005.) kao centralni lik ima Satrapinu baku. Autorica ovdje nosi jednu od sporednih uloga. Embroideries je koncipiran kao razgovor između ženskog dijela njene obitelji i njihovih prijateljica. I riječima same autorice, o čemu li će drugom pričati grupa žena kada se nađe skupa nego o seksu.

No, ovaj strip album je iapk mnogo kompleksniji i govori o životima tri generacije žena u Iranu kroz anegdote koje se, naravno, vrte oko seksa, ljubavi i boli.

Chicken with Plums izdan u Francuskoj 2004., a govori o posljednjih osam dana u životu Nasser Ali Khan, autoričinog rođaka.

Persepolis je adaptiran i u odličan cjelovečernji animirani film, koji je prvi puta prikazan na Cannesu 2007., a Satrapi ga potpisuje s Vincentom Paronnaudom. Satrapi i Paronnaud zajedno su radili i na adaptaciji njenog drugog djela Chicken with Plums.

 

Dok sam čitala tekstove o Marjane Satrapi (ponajviše intervjue) bio mi je najzanimljiviji njen snažan karakter koji se lako iščitavao između redaka, kao i njena gotovo apsurdna zatvorenost kad joj se postavljaju osobna pitanja. Naime, nasuprot otvorenosti svojih grafičkih novela, kao sugovornica u intervjuu će na pitanja o pokušaju samoubojstva ili dilanju tokom školovanja odgovarati kratkim rečenicama kojima će jasno dati do znanja da ne želi o tome i da je to osobna stvar. 

Moram naravno spomenuti da je jako veliki razlog zašto je Satrapi uopće i počela pisat o svom životu svojevrsna misija da razbije stereotipe o Irancima. Ona želi dokazati da nisu svi Iranci fanatici, da ne tjeraju žene u brak te ih potom zlostavljaju. U jednom je intervjuu istaknula da je ovakvo shvaćanje, isto kao reći da se zapadnu civilizaciju odredi inkvizicijom. 

"Jer kad si mlad miješaš fanatizam vlade Irana s kulturom svoje zemlje i onda je to sve jedna stvar. Isto tako je u toj dobi jako teško opravdati se zbog svoje nacionalnosti. Na jednostavno pitanje 'Od kuda si', svatko ima odgovor od jedne riječi, ali za Iranca/ku ono se pretvori u jednosatno objašnjenje 'Ja sam Iranka, ali...'"

Nemoguće je pisati o Marjane Satrapi bez da se spominju cigarete. Ova strastvena pušačica voli svaki aspekt svoje navike. Od načina na koji drži cigaretu, do uvlačenja dima pa sve do mirisa.

Citirat ću dio intervjua u kojem govori kako je protiv zabrane pušenja. Jer živimo u kulturi koja prezire užitak. Ako govorimo o vođenju ljubavi, govorimo o AIDSU, ako govorimo o cigaretama, govorimo o raku. Zato kaže:

"Zašto bi živjeli kao bolesni ljudi samo zato da damo svježe meso zemlji? Nadam se da će moje meso biti toliko trulo da ni jedan crv u svemiru neće htjeti doći i pojesti ga."

Uz to vjeruje i da u pušenju ima nešto nužno seksualno, i da ga zato toliko ljudi mrzi:

"Stavim ju (cigaretu) u usta. Dim ulazi u moje tijelo, kroz otvor. To mi daje užitak. I onda izlazi... iz istog otvora. Mislim da ih to podsjeća na... nešto."

Njen odnos prema cigaretama govori i o tome kako se ne zamara vlastitom smrtnošću. Kada vrijeme dođe, umrijet će. Neovisno o tome što sad radi.

-------

[1] (To se događa i kad se napravi ista potraga za Fun Home, Alison Bechdel. ) Iz mog iskustva, usporedba sa Spegelmanom znači da je auto/ica djela uspjela napraviti strip album-grafičku novelu koja prelazi tu granicu između stripa i književnog djela.

[2] Mogu reći da je jedan od razloga tome što je za razliku od drugih umjetničkih škola, ona u Iranu pri crtanju akta zahtijevala da cijelo žensko tijelo bude prekriveno. Satrapi je tek kasnije učila anatomiju, i razlika između prvog i drugog djela 'Persepolisa' je utoliko jako uočljiva u crtežu.

Zadnja izmjena: 23-11-2017 @ 07:32