Ana Ahmatova - radikalna pjesnikinja u nemilosti Sovjetskog Saveza

Nisam s оnima kоji su bacili zemlju
Na muke neprijatelju.
Njihоvо grubо laskanje ne slušam,
Njima pjesama svоjih ne dam.

U gоdinama оbilježenima ratоvima, revоlucijama i prоgоnima, Ana Ahmatоva bila je jedna оd rijetkih pjesnikinja kоja je оdabrala оstati u Rusiji radije negо emigrirati. Čestо zabranjivana za Sоvjetskоga Saveza kaо dekadentna i individualistička buržujka, u dоmоvini i svijetu prоslavila se pоemama u kоjima prоgоvara prоtiv surоvоsti staljinističkоg režima, оdlučna da ne prepusti tragediju svоga narоda zabоravu vremena.

Rоđena je kaо Ana Andreevna Gоrenkо 1889. gоdine u predgrađu Оdese Bоl'šоj Fоntan u južnоj Ukrajini. I s majčine i оčeve strane bila je aristоkratskоg pоrijekla, a оtac jоj je biо inženjer brodogradnje. Djetinjstvо provodi u Carskоme selu nedalekо Sankt Peterburga, a sa 17 gоdina – nakоn rastave rоditelja – seli u Kijev, gdje završava srednju škоlu te upisuje studij prava. Nakоn gоdinu dana seli u Sankt Peterburg i tamо započinje studij književnоsti.

Već s 11 gоdina počinje pisati prve stihоve, zbog čega tri godine kasnije privlači pažnju nekoliko godina starijeg Nikolaja Gumileva, koji će je od 1905. do 1910. godine neprekidno salijetati i više puta zaprositi, ponekad prijeteći samoubojstvom ukoliko Ahmatova ne pristane.

Anin otac pak nije bio oduševljen talentom svoje kćeri i njenom rastućom slavom u Peterburgu, te joj naređuje da ne blati njegovo časno ime. Ana od tada pa do kraja života prestaje koristiti rođeno prezime te si nadjeva ime Ahmatova, prezime svoje bake preko kojega je, navodno, vukla porijeklo od tatarskih kanova Krimskoga Kanata.

Ahmatova se 1910. godine udaje za Gumiljova, više iz popuštanja pred njegovim upornim prosidbama nego ljubavne strasti. Medeni su mjesec proveli u Parizu, koji na Ahmatovu ostavlja snažan i dubok utisak te će grad više puta biti predmetom njenih pjesama. Zajedno s Gumilevom, Osipom Mandel'štamom i nekolicinom drugih pjesnika, Ahmatova utemeljuje pjesnički pravac Akmeizam, koji 1912. dobiva i formalniju formu u vidu Ceha pjesnika te manifesta u književnom časopisu Apolon.

Iste godine Ahmatova rađa sina Leva, svoje jedino dijete, ali brigu o njemu preuzima njena svekrva.

Nathan Altman: Ana Ahmatova

Akmeisti su isticali vrijednost čistoće forme, preciznosti, ekonomičnosti jezika, te smatrali umješnost pisanja ključem pjesništva, nasuprot efemeralnoj inspiraciji i mističnosti simbolizma. Pjesništvo Ahmatove ističe se, uz Mandel'štamovo, kao najbolje ostvarenje akmeističkih ideala, kojima ona dodaje snažnu introspekciju, psihologizam i kozmopolitanstvo.

Godine 1912. Ceh pjesnika objavljuje njenu prvu zbirku poezije, Večer, čije je prva naklada rasprodana preko noći. Sa sljedećom zbirkom, Krunica, objavljenom u ožujku 1914. Ahmatova postaje jedna od najpoznatijih umjetnica carske prijestolnice i dio perjanice tzv. Srebrnog doba ruske književnosti.

U pjesmi Srpanj 1914. Ahmatova proročki nagovješćuje vrtlog stradanja u Rusiji koji je otpočeo izbijanjem Prvog svjetskog rata, a nastavio se revolucijom, građanskim ratom i represijama sovjetskoga režima. Nasuprot onome što joj je vlast kasnije predbacivala, Ahmatova se pokazala iznimno osjetljivom za povijesna zbivanja i suosjećajnom prema patnjama svoje domovine i naroda. Period svjetskog i građanskog rata pokazao se za nju iznimno plodonosnim te objavljuje još tri zbirke poezije: Bijelo jato (1917.), Trputac (1921.) i Anno Domini MCMXXI (1922.). U svojoj poeziji progovara o užasima rata, ljubavi prema domovini, gubitku, bogu, neprekidno usavršavajući svoj pjesnički izraz.

Godine 1921. sovjetska tajna policija pogubljuje Nikolaja Gumileva, tada već bivšeg muža Ahmatove, pod optužbom za kontrarevolucionarnu djelatnost. Bio je to prvi veliki udarac Ahmatovoj, koja još od vremena Oktobarske revolucije postaje sve izoliranijom i usamljenijom. Veliki umjetnici Srebrnog doba mahom su emigrirali na zapad poslije revolucije, a onim malobrojnima koji su ostali rad je sve više otežan.

Kao heroina „dekadentne“, „buržujske“ i „nenarodne“ umjetnosti, Ahmatova se našla među piscima čiji je rad 1925. neslužbeno zabranjen rezolucijom Komunističke partije SSSR-a.

Sljedećih 10 godina Ahmatova je prestala pisati poeziju te se okreće prevođenju, pisanju eseja i kritika te studioznom proučavanju Aleksandra Puškina. Iako cijenjen među stručnjacima, prevoditeljski joj rad nije donosio adekvatnu zaradu te u tim godinama živi u velikom siromaštvu, a njen krug prijatelja iz predrevolucionarnih dana postaje sve uži.
Njen prijatelj Osip Mandeljštam uhićen je prvo 1934. a potom 1938. godine te osuđen na progonstvo na ruskom Dalekom istoku; umro je nekoliko mjeseci kasnije u transfernom logoru. I Nikolaj Punin, ljubavnik i dugogodišnji prijatelj Ahmatove, bio je više puta uhićen i osuđivan na robiju te je umro u logoru 1953. godine. Njen sin Lev Gumilov za Staljinove je vladavine nekoliko puta zatvaran; njegova uhićenja i zatvorske kazne 1935. i 1938. bila su direktan povod Ahmatovoj da se vrati pisanju.

Potaknuta sinovljevim zatočeništvom, vlastitom samoćom i sveprisutnom patnjom ruskoga naroda, Ana Ahmatova od 1938. do 1940. sastavlja ciklus pjesama pod nazivom Rekviem, spomenik „Velikom teroru“ s kraja 30-ih godina. Iako Rekviem u SSSR-u nije objavljen u cjelosti sve do 1987. djelo ipak kola neformalno te je 1963. tiskano u Zapadnoj Njemačkoj. Poema postaje dijelom ruskog kolektivnog sjećanja na užase staljinističkoga terora upravo jer je vrlo osobna – sama Ahmatova provela je 17 mjeseci u redovima pred zatvorom Kresty za Lavova robijanja – ali i jer ju pjesnikinja usidruje u višestoljetnu tradiciju ruske književnosti i duhovnosti.

Početak Drugog svjetskog rata u Rusiji Ahmatova dočekuje u Lenjingradu – nekadašnjem Peterburgu – koji je pod nacističkom opsadom ostao sve do 1944. Iz grada je evakuiraju 1942. u Taškent, danas glavni grad Uzbekistana, gdje oblikuje prvu verziju svog najvećeg djela, Poeme bez junaka. U tome periodu dodatno se odmiče od ljubavnih tema prema domoljublju, filozofiji i duhovnosti.

Kraj rata ne donosi mir Ahmatovoj; 1946. nova rezolucija Centralnog komiteta Komunističke partije zabranjuje joj objavljivanje poezije, a 1949. Lev je po treći put uhićen te osuđen na 10 godina robije u Sibiru. Ahmatova tada po prvi – i zadnji – put piše prorežimske stihove, nadajući se da će udobrovoljiti vlasti i ishoditi pomilovanje za sina. Do toga dolazi tek 1956. godine, nakon smrti Staljina, a u to vrijeme počinje i ublažavanje stava vlasti prema njenom radu te je 1958. izdana zbirka njenih sabranih djela Pjesme

U posljednjim godinama svog života Ahmatova se energično bavi pisanjem: dovršava Poemu bez junaka, sastavlja polu-autobiografsku poemu Enuma Eliš, piše memoare i nacrte za nekoliko romana. Također prima i savjetuje čitavu generaciju novih ruskih pjesnika. Sovjetske se vlasti odlučuju kapitalizirati njenu slavu i umjetnički talent te je njen rad u službenom narativu revaloriziran – više nije bila „dekadentna buržujka“ već „vrijedna predstavnica nacije“, pjesme su joj tiskane u više naklada, te uživa iznimnu popularnost kod kuće i u inozemstvu. Unatoč tome, Rekviem nije bio objavljivan.

Godine 1965. dobiva prestižnu književnu nagradu Taormina te počasni doktorat Sveučilišta u Oxfordu, radi čega putuje u Italiju i Englesku. Nakon srčanog udara u studenome 1965. hospitalizirana je te u ožujku 1966. umire u sanatoriju Domedovo nedaleko Moskve. Pokopana je u voljenom joj Sankt Peterburgu.

Zabilježivši kroz svoju poeziju veći dio nesretnih iskustava Rusije u 20. stoljeću, Ana Ahmatova postala je glasom humanosti u svijetu previranja i rata. Njene su pjesme u isto vrijeme i svjedočanstvo i proročanstvo te su ostale jednako radikalnima i politički relevantnima danas kao što su bile u vrijeme svoga nastanka.

 

Hrvatsko izdanje zbirke Tri jeseni: pjesme i sjećanja dostupno je ovdje.

Zadnja izmjena: 24-06-2018 @ 21:53