Dunja Ivanišević, redateljica prvog domaćeg feminističkog filma „Žemsko“

Kada sam na 25. FPS-u prvi put gledala kratki eksperimentalni film „Žemsko“ ostala sam nemalo iznenađena da se davne 1968. godine Splitu dogodio prvi feministički film. U gradu pod Marjanom, poznatom po proizvodnji mitskih Dalmatinaca u kulturi i umjetnosti, jedna se 25-godišnja djevojka tvrdoglavo uhvatila amaterskog filma.

Dunja Ivanišević u to je vrijeme hippie revolucije stjecala svoja prva znanja o snimanju filmova, režiji, pisanju sinopsisa. Sve to činila je okružena muškarcima koji su se nadmetali za njenu pažnju i komplimente na račun njihovih prvih filmskih uradaka.  Pogađate, rijetki su shvaćali ozbiljno njezinu nakanu da snima filmove.

-Upisala sam tečaj za kino amatere. Ispit je bio težak, trebalo je pažljivo slušat predavanja i učit, kupit šapirografirane knjige... U Splitu su se u to doba filmom bavili muškarci, nije bilo ženskih redatelja, rekla je o svojim filmskim počecima Ivanišević.

Tumači nam kako je krajem 60-ih stjecanje titule kino amatera bio preduvjet za snimanje filma.

-Nisi mogao tek tako kupit kameru i snimat. Tek kad sam završila tečaj mogla sam se nadat da ću u klubu dobit svojih deset metara 8 milimetarske filmske trake za film. Bili smo jako siromašni u to vrijeme, teško je bilo zamislit da dobiješ više od toga.

Ne možemo odoljeti da ju pitamo kako su se njene muške kolege odnosili prema njoj.

-Oni su mene jako voljeli, to ne mogu poreći. Žene su im bile inspiracija, mogla sam razgovarat s redateljima o filmu, dati im neku ideju, debatirati s njima, ali oni su mene više fotografirali nego što su me smatrali sebi ravnom. Ja bih s njima desetoricom išla u kino, poslije bi svi zajedno došli u naš taj naš stari kino klub i tamo raspravljali o filmu po cijelu noć.

Kad je položila ispit i dobila status filmskog amatera tražila je da joj daju filmsku vrpcu.

-Prije toga sam morala napisat najmanje dva sinopsisa koji su išli u posebno žiriranje. Napravila sam što se od mene tražilo, jedan od njih mi je prošao i to je bio baš „Žemsko“ za koji sam dobila sedam metara trake u boji za pet minuta filma i Andriju Pivčevića kao snimatelja. U filmu smo kao glumicu angažirali tada mladu i atraktivnu glumicu Iskru Kuzmanić, prisjeća se Ivanišević.

Priznaje da tada nije previše znala o feminističkom pokretu u umjetnosti.

-Nisam se smatrala feministicom, htjela sam samo dobiti priliku da snimam filmove. Te '68 godine zahuktavao se hippie pokret, bilo je to vrijeme društvenih pokreta i nemira, a u Splitu je izvedena danas kultna umjetnička akcija Crveni Peristil.

Nakon što je konačno snimila svoj 5-minutni eksperimentalni film Žemsko priča Dunje Ivanišević zadobija obrise misterije. Autorica je očekivala da ga se kao i ostale kratke filmove koje su te godine snimili njezini klupski kolege, prikaže na festivalu eksperimentalnog filma u Pančevu.

-Pratio me neki neugodan osjećaj tih dana. Vođena njim to sam jutro došla u kino klub da vidim jesu li moj film poslali poštom s ostalima, međutim rekli su mi da su ga slučajno zaboravili spakirati. Nakon toga je mimo propozicija kluba stavljen u arhivu i nije prikazan sve do Sabora alternativnog filma 1987. godine kada je iz frižidera izvučen zaslugom Lordana Zafranovića. Nikada nisam saznala zašto se to dogodilo, pripovijeda Ivanišević koja se nedugo nakon tog događaja prestala aktivno baviti filmom.

-Nisam više napravila ni jedan film. Kanila sam nastavit radit, ali me taj slučaj s prvim filmom obeshrabrio. Nakon toga sam se posvetila obitelji i profesorskom radu.

Pitamo je i kako reagira na činjenicu da se film „Žemsko“ proglašava prvim hrvatskim feminističkim filmom.

– Iako sam napravila film koji ima elemente feminističkog pristupa, ne smatram se feministkinjom, ja sam žemsko. Taj termin je nastao u smislu prava žene da postane subjekt i da se ostvari na putu do bića ljubavi, zaključuje Ivanišević koja je jednu od svojih knjiga poezije naslovila također Žemsko.

Ne čudi nas ni činjenica da su film Žemsko od vremena njegovog izlaska do danas pokušavale revalorizirati i sačuvati od zaborava uglavnom žene: filmska kritičarka Diana Nenadić, umjetnica Sandra Sterle i na koncu aktualna voditeljica splitskog Kino kluba – Sunčica Fradelić. Jedini muškarac koji je u ovom slučaju odigrao značajnu ulogu je redatelj Lordan Zafranović, dugogodišnji prijatelj Dunje Ivanišević koji je poput nje svoje prve dodire s filmskom umjetnošću stekao u prostorijama Kino kluba Split.

Sandra Sterle o filmu „Žemsko“:

Kako sam i sama sudjelovala na izložbi i popratnim razgovorima, upoznala sam Dunju Ivanišević osobno i pozvala je da film Žemsko, te kontekst u kojem je radila u Kino Klubu predstavi studentima na Akademiji (UMAS) u Splitu. Igor Lušić (Kino klub) tadašnji student UMAS-a i Sunčica Fradelić moja tadašnja asistentica i danas voditeljica Kino kluba, snimili su i koordinirali razgovor s Dunjom. 

Činjenica je da taj rad nikad ranije nisam vidjela, a ni čula za njega i iznenadilo me je da je tako eksplicitno naglašena ženska prizma u eksperimentalnom radu nastalom u vremenu kada se nijedna žena u Dalmaciji nije bavila filmom na taj način. Kasnije je sama Dunja objasnila mnoge stvari. Ocrtala je situaciju u Kino Klubu u tom vremenu, opisala suradnju s mnogim poznatim autorima i svoju težnju za samostalnim radom.

Dunja Ivanišević preminula je 11. listopada 2014.

Zadnja izmjena: 05-10-2017 @ 15:08