Naša crowdfunding kampanja Strašne žene / Fierce Women uspješno je završena 26.3., no i dalje možete
osigurati primjerak jedinstvene društvene igre 'Strašne žene', a time i opstanak i rast portala VoxFeminae.net!

Ursula K. Le Guin – žena koja je mrzila tamničare

Foto: Euan Monaghan/Structo Foto: Euan Monaghan/Structo

Kad je krajem 2016. umrla Carrie Fisher, cijeli ju je internet oplakivao. To nije ni čudno: za princezu Leiu čuli su svi koji nisu zadnjih četrdeset godina proveli u rupi pod kamenom, a njezina duhovitost i otvorenost na društvenim mrežama i u susretima s fanovima pretvorili su je u ikonu još za života.

No kad je prije nekoliko dana umrla Ursula K. Le Guin, američka spisateljica najpoznatija po bavljenju spekulativnom fikcijom, dogodilo se nešto još dirljivije: zajednice koje sa spekulativnom fikcijom nemaju nikakve veze, poput ljubića ili otakua, reagirale su na vijest o smrti Ursule K. Le Guin izrazima sućuti. Kako je netko komentirao: "nitko nije pitao koja Ursula? Svi su znali koliki je to gubitak."

Počinjem priču o Ursuli K. Le Guin od kraja, od smrti, jer mi je upravo njeno pisanje pokazalo da se priča može početi na bilo kojem mjestu, da kronologija nije pravilo koje se nužno mora slijediti, i da čak ni sam narativ ne mora biti zadani okvir. Dovoljno je samo pogledati knjigu Always Coming Home, koju mnogi nazivaju romanom iako se zapravo radi o mnogo složenijem narativu, kombinaciji antropološke studije, udžbenika i pripovijedanja koncentriranog samo na običan, svakodnevni život, bez velikih sukoba i spektakularne aristotelovske katarze.

Mogla sam, međutim, priču o Ursuli K. Le Guin započeti i od bilo kojeg drugog mjesta; recimo, od slavne priče Oni koji napuste Omelas ("The Ones Who Walk Away from Omelas"), koju ćete pronaći u brojnim antologijama suvremene američke književnosti (ne samo spekulativne fikcije), i koja isto tako bez oklijevanja razara zamisao o tome kako treba izgledati pripovijest – u njoj nema glavnih likova, a nema ni zapleta, ali bez obzira na to, pročitat ćete je bez daha i zapamtiti zauvijek. Ta se priča, inače, nalazi i u mnogim čitankama za studije etike i filozofije, ili, kako je rekla sama Le Guin, "ima dugačku i sretnu karijeru u kojoj je profesori koriste da bi uznemirili svoje studente i natjerali ih da se posvađaju oko moralnosti." Osim toga, dobila je i nagradu Hugo za najbolju priču – samo jedna od brojnih nagrada koje je Ursula K. Le Guin dobila – a ja ću još spomenuti i odakle ime grada koji se pojavljuje u naslovu, Omelas: vozeći se u automobilu, Ursula K. Le Guin u retrovizoru je vidjela tablu s putokazom za grad Salem u Oregonu, i zadržala taj naopaki poredak slova O-melas. Kako je sama rekla, kad je pitaju odakle joj ideje, "od toga što zaboravljam Dostojevskog i naopako čitam putokaze, naravno."

Naravno, mogla sam priču o Ursuli K. Le Guin započeti i na jednom od njenih najpoznatijih, općih mjesta: kod sage o Zemljomorju (Earthsea), započetoj još 1968. godine s romanom Čarobnjak Zemljomorja (A Wizard of Earthsea), a završenom 2001. s romanom The Other Wind, dobitnikom World Fantasy Award 2002. Ova je priča za mnoge bila prvi susret s opusom Ursule K . Le Guin, i prvi susret sa zamisli da fantasy ne mora značiti Tolkiena. Zemljomorje, prostrani arhipelag u kojem se odvija ova serija, nimalo ne nalikuje na svijet gospodara prstenova (ako ste kakvom zabunom gledali televizijsku seriju, potpuno je zanemarite!), a ni centralna pitanja koja se pojavljuju u romanima i kratkim pričama smještenim u Zemljomorje nemaju u sebi jednostavnosti tolkinovskih rješenja.

Zabavno je, inače, na ovom mjestu spomenuti kako je Ursula K. Le Guin dugo muku mučila s – naslovnicama za svoje knjige. Ljudi Zemljomorja su, naime, većinom tamnoputi, a glavni junak prve knjige, Duny koji će postati Ged, opisan je s tamnom, crvenkastom kožom. U Americi, to je značilo da su njezine knjige većinom dobivale naslovnice na kojima junaci nisu bili vidljivi, dok je televizijska adaptacija jednostavno provela whitewashing – jedan od razloga zašto je sama Le Guin potpuno popljuvala seriju. Kako je sama rekla, cijela je interpretacija bila takva kao "da su ljudi koji su napravili filmsku verziju Gospodara prstenova završili time da Frodo stavi prsten i zatim sretno vlada, a oni tvrde da je Tolkien upravo to i želio izreći."

Upravo je zbog tog lošeg iskustva dugo odbijala i molbe Hayaoa Miyazakija da mu dopusti snimiti crtanu verziju Zemljomorja. Tek kad je vidjela njegov film Moj susjed Totoro, shvatila je da Miyazaki, za razliku od američkih producenata, razumije različitost priča i junaka, i dala je dozvolu studiju Ghibli da napravi adaptaciju. No, zbog drugih obaveza, projekt je preuzeo Miyazakijev sin Gorō, koji je također pojednostavnio priču, iako je bar ostao vjeran vizualnosti izvornika. Usprkos tome, Le Guin je i ovu verziju proglasila razočarenjem.

Ovo vjerojatno zvuči kao da je Ursula K. Le Guin bila teška osoba: i jest. Nije lako trpjela gluposti, i nije se bojala izreći ono što je smatrala istinom. Mogla sam, tako, ovu priču o njoj započeti i onim divnim odgovorom na pitanje zašto se bavi znanstvenom fantastikom i fantasyjem, "eskapističkom" literaturom, na što je Le Guin odbrusila: "Znate tko se najviše boji bijega? Tamničari." Tamničare je, naime, Le Guin trpjela još manje od budala, i naučila me da je važno i potrebno ne trpjeti ih, i stalno im se suprotstavljati. Govoreći 2014. godine na dodjeli National Book Award, upozorila je: "Mislim da dolaze teška vremena... Trebat će nam pisci koji se sjećaju slobode." A sloboda je, i u spisateljskom ali i u posve političkom smislu, još jedna od stvari za koje je Le Guin od neprocjenjivog značaja.

Za razliku od današnjih distopičara, naime, koji prečesto pronalaze pojednostavljenja rješenja za svoje problematične svjetove ili se busaju u prsa mračnim slikama koje bi trebale predstavljati realizam, Ursula K. Le Guin neustrašivo je napisala – utopiju, i to anarhističku utopiju, još davne 1974. godine. Znala je da ni jedan svijet ne može biti savršen, pa tako ni njen to nije bio, ali funkcionalno anarhističko društvo koje je opisala u romanu The Dispossessed (Ljudi bez ičega) ostalo je bez premca ne samo u beletristici koja se bavi projekcijama budućih društava, nego i u političkoj literaturi. To je, moram reći, jedna od knjiga koje cijelog života kupujem ponovno i ponovno, jer je posuđujem rado i često, ali mi se gotovo nikad ne vrati u ruke. I sa svakim primjerkom koji ode u svijet, među ljude, magija Ursule K. Le Guin širi se još malo dalje.

Ali Le Guin ne bi bila Le Guin da je tamo stala: osim romana, napisala je još i kratku priču, Dan prije revolucije. Možda sam trebala priču početi ovdje: kod pripovijesti koja, kako joj sam naslov kaže, opisuje jedan dan u životu Laije Aseio Odo, žene čija je politička teorija izvorište anarhističke filozofije na kojoj se zasniva društvo opisano u romanu. U trenutku kad je upoznajemo, Laia Odo ima sedamdeset i dvije godine, a pratimo je kroz posljednji dan njenog života. I opet, u priči se ne događa ništa veliko, a sama činjenica da joj je protagonistica jedna stara i bolesna žena dovoljna je da je izdvoji ne samo iz većine spekulativnih priča, nego i iz većine literarne produkcije općenito. Ta me priča naučila da dvadeset-i-nešto-godišnjak bez obitelji nije jedini mogući protagonist, a sredovječni ili postariji muškarac nije jedini mogući intelektualni div.

A to je, naravno, još jedno mjesto na kojem sam mogla početi priču o Ursuli K. Le Guin: sa činjenicom da je njen tretman roda i rodnog u pisanju bio i ostao revolucionaran. Ta je revolucija počela s romanom Lijeva ruka tame (Left hand of darkness), koji je u svijet uveo zamisao ambiseksualnih likova, čiji se spol konstantno mijenja, što naravno, potpuno mijenja i zamisao rodnog. Taj je roman 1969. godine, kad je izašao, bio nezamislivo hrabar već samom idejom. Danas mu se može pronaći i zamjerke – sama Le Guin je, pišući predgovor jednom novom izdanju, primijetila, na primjer, da je propustila priliku istražiti sve aspekte takvog života, kao i da je možda pogriješila odlučivši da za svoje likove koristi zamjenicu "on" – no teško da se može pronaći bilo koji drugi roman koji tako vješto spaja propitivanje ne samo rodnih već i kulturalnih uvjetovanosti našeg svijeta, i koji nas do te mjere može natjerati da se zamislimo nad time što sve prihvaćamo zdravo za gotovo a što smo sve u stanju previdjeti naprosto zato što to ne očekujemo vidjeti, ili zato što nismo od drveća u stanju vidjeti šumu.

Šume su, inače, igrale bitnu ulogu u djelu Ursule K. Le Guin. Mogla sam, recimo, priču o  njoj započeti i s pripovijetkom Prostraniji od carstava, i sporiji (Vaster than empires and more slow), koja se cijela vrti oko pitanja šume i, kao i kratki roman Svijet se kaže šuma (The Word for World is Forest), bavi se odnosom čovjeka i prirode, preokrećući naša čitateljska očekivanja i pronalazeći, uporno i neustrašivo, rješenja koja prkose tradicionalnom mitološkom narativu na koji smo navikli u zapadnom pripovijedanju, rješenja kompromisa i pomirenja za razliku od dualiteta pobjede i poraza.

Mogla sam, uostalom, započeti priču o Ursuli K. Le Guin njenim esejima, u kojima se, uvijek s duhovitošću i dubinom i često nepojmljivom preciznošću, dotiče tema koje se prostiru od antropologije i sociologije, preko kulturalne produkcije svih vrsta pa sve do pisanja i smisla. Dobro mjesto za početak bio bi, na primjer, esej koji je sama gotovo nehajno opisivala kao "tekst za javno izvođenje" pod naslovom "Predstavljam se", koji počinje rečenicom "Ja sam čovjek" (man) i nastavlja objašnjavajući što to sve podrazumijeva, napominjući kako često i zbog kojih sve razloga žene prolaze kroz život kao neka vrsta "loše imitacije muškarca", a završava predivnim zaključkom da će, sa 60 godina, odustati od svega i početi se "pretvarati da sam stara žena. Ne znam je li itko već izmislio stare žene", dodaje, "ali možda bi trebalo pokušati."

A mogla sam, naravno, započeti priču o Ursuli K. Le Guin i njenom poezijom, koja je također bila iznimna, objavljivana i nagrađivana, štovana i citirana. Mogla sam započeti priču o Ursuli K. Le Guin na toliko različitih mjesta, i sva bi bila dobra. Gorko je, najgorče, što tu priču moram nekako i završiti. Ali, na sreću, i u tome imam pomoć u njenim riječima:

 

            Samo u tišini riječ,

            Samo u tami svjetlo,

            Samo u smrti život:

            Blistav je sokolov let

            Na praznom nebu.

 

Ursula Kroeber Le Guin (1929.-2018.)

Zadnja izmjena: 27-01-2018 @ 00:01