Clara Zetkin - Baka (njemačkog) komunizma

„Borba proleterke za oslobođenje ne može biti slična borbi koju buržujka vodi protiv muškaraca svoje klase. Naprotiv, to mora biti zajednička borba s muškarcima svoje klase protiv čitave klase kapitalista.“

Clara Zetkin bila je socijalistkinja, revolucionarka, izvanredna govornica, pacifistkinja i žustra aktivistkinja za prava žena i radnica koja je do smrti smatrala da se ravnopravnost može postići samo kroz klasnu revoluciju kojom bi se dokinuo kapitalistički sustav. Značajna je i po tome što je pomogla organizirati prvi Međunarodni dan žena 8. ožujka 1911. godine, nadahnut borbom žena iz radničke klase i prosvjedima u New Yorku u kojima su radnice tražile bolju plaću, kraće radno vrijeme i pravo na priključivanje sindikatima. 

Clara Zetkin rođena je kao Clara Eissner u Wiederauu pokraj Leipziga 5. srpnja 1857. godine. Bila je najstarija od troje djece Gottfrieda Eissnera, učitelja i crkvenog orguljaša, i Josephine Vitale Eissner koja je bila aktivna u Društvu za obrazovanje žena te je vjerovala u jednaka prava i ekonomsku emancipaciju žena. U to je vrijeme bila rijetkost da žene imaju progresivan odgoj i dobiju kvalitetno obrazovanje pa se može reći da je Zetkin utoliko bila privilegirana.

Clara Zetkin školovala se za učiteljicu u ženskom koledžu u Leipzigu od 1875. do 1878. godine. Tijekom tih godina čitala je socijalističke novine i knjige te prisustvovala sastancima Društva za obrazovanje žena i Nacionalne udruge Njemica. Tada se uključila i u radnički i feministički pokret. Godine 1878. priključila se Socijaldemokratskoj stranci Njemačke (SPD). Budući da je njemački zakon zabranjivao učlanjivanje žena u političke stranke, nije postala službenom članicom SPD-a, no podupirala je njihove ciljeve. Nakon što je 1878. godine u Njemačkoj na snagu stupio Bismarckov zakon o zabrani socijalističkih aktivnosti, Zetkin odlazi u egzil. Prvo je otputovala u austrijski Linz gdje je bila mentorica tvorničkim radnicama. Godine 1882. priključila se skupini članova/ica SPD-a u Zurichu i ondje pisala propagandnu literaturu koja se krijumčarila u Njemačku. U studenom iste godine završila je u Parizu gdje je živjela sa svojim partnerom, ruskim revolucionarom Ossipom Zetkinom sve do njegove smrti 1889. godine. Par je imao dva sina.

Nakon ukidanja antisocijalističkih zakona 1890. godine, Zetkin se vratila u Njemačku i postala urednicom SPD-ovih novina za žene Die Gleichheit (Jednakost), a taj je posao obavljala 25 godina. Prvi se broj pojavio u siječnju 1892. godine te je širio socijalističku i marksističku misao među ženama.

Do 1913. godine naklada je iznosila 112.000 primjeraka. Iako još nije mogla postati službenom članicom SPD-a, Zetkin je postala aktivnija u manje direktnim metodama promicanja socijalizma i regrutiranja žena, sindikalizmu. Povezala je njemačke sindikate s međunarodnim organizacijama, a ujedno je održavala stotine govora godišnje. Na SPD-ovoj konferenciji 1896. godine podržala je mjere koje štite majke radnice te se založila za žensko pravo glasa.

Uskoro je postala jedna od vodećih žena socijalističkog pokreta pa je u srpnju 1889. godine bila jedna od osam delegatkinja na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu. Ondje je predstavljala njemačke radnice i održala govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnostima ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Naglasila je da se ona i njezine drugarice ne bi trebale usredotočiti samo na dobivanje određenih prava poput prava na obrazovanje ili ekonomsku jednakost, nego i na dokidanje kapitalističkog sustava koji tlači žene dvostruko, kroz kapitalističku obitelj i tržište rada. Zetkin je objasnila da je kapitalizam, u stalnoj potrazi za jeftinijom radnom snagom, otjerao žene u tvornice i snizio nadnice muškarcima. Stoga radnice i radnici imaju istog neprijatelja koji ih iskorištava, kapitalistički sustav koji treba svrgnuti. Ujedno se protivila konceptu buržujskog feminizma za koji je tvrdila da je sredstvo razjedinjavanja radničke klase.

Zbog tih je stavova Zetkin dospjela u sukob s vodstvom SPD-a jer ono nije smatralo da je izlazak žena na tržište rada i posljedično smanjivanje muških nadnica dio kapitalističkog načina proizvodnje (a time problem šireg konteksta), nego nešto što je usko vezano uz žensko pitanje.

Dok su neki socijalisti smatrali da borba za žensko pravo glasa nepotrebno dovodi do podjela u radničkom pokretu, žene poput Zetkin i Aleksandre Kollontai borile su se da ona bude prihvaćena kao neophodan dio socijalističkog programa. Godine 1908. Njemice su napokon dobile pravo na priključivanje političkim strankama. Zetkin je smatrala da će žene u SPD-u, organizaciji koju su vodili muškarci, ostati neuslišane pa je osnovala odvojenu žensku skupinu u stranci. U Bernu je 1907. godine organizirala prvu Međunarodnu konferenciju žena (poznatu kao Socijalistička ženska internacionala) koja je na njezin prijedlog na konferenciji u Kopenhagenu 1910. godine proglasila 8. ožujka Danom žena radnica i koji je prvi put održan 1911. godine. U odnosu na dotadašnja nacionalna obilježavanja Dana žena, ovo je bio prvi međunarodni ženski događaj, usmjeren na žensku radničku klasu. 

Nakon početka Prvog svjetskog rata, Zetkin i ostali radikali/ke u stranci, poput njezine bliske prijateljice i suradnice Rose Luxemburg i Karla Liebknechta, zahtijevali su da SPD osudi imperijalističke stavove Njemačke i njezine vojne aktivnosti. Zetkin je organizirala Međunarodnu žensku antiratnu konferenciju u Berlinu 1915. godine. Zbog antiratnih stavova bila je hapšena nekoliko puta tijekom rata. Kada je SPD podupro vladu, Zetkin se tome protivila nizom članaka u Die Gleichheitu zbog čega je smijenjena 1917. godine.

Clara Zetkin i Rosa Luxemburg (1910.)

„Tko profitira od ovog rata? Samo manjina u svakoj naciji: proizvođači pušaka i topova, čeličnih oklopa i torpednih čamaca, vlasnici brodogradilišta i dobavljači vojnih potrepština. U interesu svoga profita, šire mržnju među ljudima pridonoseći širenju rata. Radnici/e neće dobiti ništa od rata, a izgubit će sve što imaju“, pisala je Zetkin.

Nakon toga Zetkin napušta SPD i pridružuje se antiratnim socijalistima. Sudjeluje u osnivanju Komunističke partije u studenom 1918. godine. Samo nekoliko tjedana kasnije, u siječnju 1919. godine, dolazi do radničke revolucije u Berlinu. Njemački je kancelar Friedrich Ebert, član SPD-a, naredio njemačkoj vojsci i Freikorpsu (prethodnicima nacista) da uguše pobunu i uhite vođe. Luxemburg i Liebknecht bili su uhvaćeni i pogubljeni. Zetkin se od prijateljice oprostila riječima: „Bila je oštri mač i živi plamen revolucije.“

Zetkin od 1921. do 1933. godine djeluje kao članica izvršnog komiteta Treće internacionale (Kominterne) zbog čega sve više vremena provodi u Moskvi. Ondje je bila bliska suradnica Vladimira Lenjina kojeg je 1920. godine intervjuirala o ženskom pitanju. Kao članica Komunističke partije bila je zastupnica u Reichstagu. Godine 1925. izabrana je za predsjednicu njemačke ljevičarske humanitarne organizacije Rote Hilfe (Crvena pomoć).

Lik Clare Zetkin krasio je novčanicu od 10 maraka bivše Njemačke Demokratske Republike

U kolovozu 1932. godine, kao najstarija članica parlamenta imala je čast otvoriti konstitutivnu sjednicu parlamenta. Tom je prilikom govorila protiv Adolfa Hitlera i pozvala na borbu protiv nacionalsocijalizma. Dolaskom Hitlera na vlast i izbacivanjem komunista iz parlamenta, Zetkin je ponovno otišla u egzil. Umrla je u ruskom Arhangeljsku 20. lipnja 1933. godine. Pokopana je u Kremaljskoj nekropoli u blizini Crvenog trga. U svojoj osmrtnici Manchester Guardian ju je proglasio 'bakom komunizma', priznajući tako njezinu ostavštinu.

Iza Zetkin ostali su nam njezini tekstovi i ideje. Nekoć su i ulice u Zagrebu nosile imena Clare Zetkin i Rose Luxemburg, a danas nam kao jedna od njezinih ostavština ostaje i Noćni marš za Međunarodni dan žena.
Zadnja izmjena: 04-07-2017 @ 14:06