Laura Papo Bohoreta - prva balkanska feministkinja

Povodom objavljivanja knjige pod naslovom Bohoreta – najstarija kći razgovarali smo s njezinom autoricom, profesoricom u Centru za strane jezike i na Katedri za judaistiku pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Jagodom Večerinom Tomaić, čiji znanstveni interes čini prilično endemično područje u našoj znanosti koje se odnosi na proučavanje sefardske književnosti. U okviru navedene književnosti profesorica Večerina Tomaić se posebno bavi do sada gotovo nepoznatim djelovanjem Sarajke te sefardske književnice, prevoditeljice, skupljačice narodnog blaga, aktivistkinje te feministkinje Laure Papo Bohorete (1891.-1942.).  

Možete li nam ukratko predstaviti Sefarde, tj. sefardsku književnost? Naime, ova je književnost izrazito slabo zastupljena, kako u akademskim krugovima tako i u širem društvenom području, premda pruža iznimno bogatu i zanimljivu povijest.

Sefardi su Židovi koji su do kraja 15. stoljeća naseljavali Iberski poluotok, nakon čega su se naselili na različitim područjima, između ostalog i u današnjoj Bosni i Hercegovini. Inače, riječ 'sefard' na hebrejskom znači 'zapadna zemlja' koja je u njihovom slučaju predstavljala Iberski poluotok na koji su se doseljavali u ranijem periodu. Sefardski jezik naziva se židovsko-španjolski ili ladino. Radi se o jeziku koji je u sebi objedinio dijalekte, odnosno jezike koji su se u 15. stoljeću govorili na poluotoku (kastiljanski, aragonski, katalonski, portugalski, andaluški), hebrejske riječi i riječi preuzete iz sredina u koje su Sefardi naselili. Sefarde valja razlikovati od Aškenaza, Židova koji su naseljavali područje Srednje i Istočne Europe.

Obzirom da se Sefardi prvo pojavljuju u Španjolskoj i Portugalu, kako su stigli u ove krajeve, tj. na Balkan?

Sefardi su iz Španjolske prognani kada su na vlast došli katolički kraljevi (Ferdinand Aragonski i Izabela Kastiljska). Jedan dio pronašao je utočište u tadašnjem Osmanskom carstvu, gdje ih je raširenih ruku dočekao sultan Bajazdi II., smatrajući kako novopridošlo stanovništvo itekako može biti korisno tadašnjem osmanskom društvu. Budući da nisu poznavali jezik Sefardi su u Bosni živjeli prilično izolirano, ali slobodno. Tako im je bila omogućena samostalnost pri obrazovanju, sudstvu kao i prakticiranju religije.

U okviru ove kulture razvijaju se i vrlo progresivne ideje koje su ponajprije označene djelovanjem same Laure Papo Bohorete. Predstavite nam ukratko njezinu obiteljsku povijest u kontekstu uvjetovanja njezinog djelovanja.

Laura, kojoj su roditelji prvobitno nadjenuli ime Luna, rodila se 1891. godine, kao prvo od sedmero djece. Zbog ekonomskih prilika cijela se obitelj početkom 20. stoljeća preselila u Istambul. Možemo reći da se Laura u Istambulu intelektualno formirala pohađajući međunarodnu francusku školu za Židove „Alliance Israélite Universelle“. Zahvaljujući toj naobrazbi prevodila je tekstove s francuskog te je kasnije i davala instrukcije iz latinskog i njemačkog. Pisala je drame, novinske članke o životu sefardske žene i pjesme, a bila je i izrazita protivnica isključivog tradicionalnog poimanja uloge žene u društvu.

Koje su manifestacije usvajanja progresivnih ideja te kada se one javljaju?

Osim navedenog djelovanja koje je u ono doba bilo iznimno rijetko za ženu, pogotovo Židovku, Laura je ubrzo nakon povratka u Sarajevo, već sa 17 godina uvidjela kako sefardska tradicija polako iščezava. U toj je ranoj dobi započela sa skupljanjem sefardske usmene književnosti, pjesama, poslovica, priča. U toj ranoj dobi počela je s prevođenjem djela francuskih autora, poput Julesa Verna, ili pak madame Emile de Girardin.  

Očito je kako je Bohoreta već u najranijoj dobi bila osviještena u smislu shvaćanja društvene nepravde. Međutim, što ju je nagnalo da se više počne baviti rodnim pitanjima te da na kraju i zasluži i naziv 'prve balkanske feministkinje'?

Prekretnicu u njezinom socijalnom angažmanu predstavlja članak, objavljen u  bosanskim novinama koje su izlazile na njemačkom jeziku, Bosnische Post 1916. godine, u kojem se sefardska žena opisuje kao čuvarica patrijarhalnih vrijednosti te ju se interpretira u okvirima pokorne i neuke žene. Nakon samo tjedna dana Laura u istim novinama, na njemačkom jeziku, objavljuje odgovor u članku pod nazivom Sefardska žena s namjerom prokazivanja istinskog položaja sefardske žene u emancipiranim okvirima, u kojima njezino djelovanje nije svedeno na 'kućni prag'. Ovdje je iznimno važan društveno-politički kontekst. Naime, za vrijeme Prvog svjetskog rata pitanje položaja žena nije činilo fokus bilo kojeg aspekta političkog djelovanja. Stoga ju ukazivanje na neravnopravnost žena u tim okolnostima svakako čini vrlo zanimljivom povijesnom pojavom te ide u prilog tezi o jedinstvenoj osobi toga doba.

Laura svakako nije bila jednodimenzionalna u svojem djelovanju. Naime, lako ju možemo definirati kao književnicu, odnosno kao poslovnu ženu, što je uvelike pridonijelo njezinoj emancipaciji u rodnim okvirima.

Da. Laura je napisala veći broj književnih djela. U početku je pisala na francuskom, bosanskom i njemačkom, poslije isključivo na ladinu. Naime, cilj joj nije bio njezina promidžba kao književnice ili autorice, nego očuvanje sefardske tradicije kao i pobijanje tadašnjih društvenih stereotipa koji su onemogućavali ženi jači prodor u društvenu sferu. Tako u djelu Sefardska žena u Bosni potiče žene na prilagodbu modernim vremenima, promičući njihovu aktivniju društvenu ulogu. Njezine drame izvodile su se u kazalištu, dok je ona sama bila i dramaturginja, i scenografkinja, kao i pratnja na glasoviru. Najplodnije književno razdoblje svakako su 1930-te godine kada piše sedam drama: Bilo nekad, Strpljenje para vrijedi, Prošla vremena, Moje oči te drame socijalnog karaktera: Svekrva ni od blata dobra, Esterka te Bratstvo maćeha, ime dovoljno govori. Predstave su bile iznimno posjećene, a Esterka je, na primjer, trajala pet sati. Kroz sva svoja djela progovarala je o položaju žena i njihovoj potrebi prodora u razne društvena polja. U tom kontekstu možemo promatrati i njezinu poduzetničku aktivnost. Naime, zajedno sa sestrama u Sarajevu je otvorila salon šešira Chapeau Chic Parisien koji se reklamirao u tadašnjem sarajevskom tisku kao jedini salon šešira u regiji. S druge je strane uvijek pridavala osobitu pozornost obitelji, brinući se za svoja dva sina i za svoje sestre. Naime, upravo spomenutim salonom održavala je obitelj na okupu te omogućila školovanje svojoj braći i sinovima.

Što zapravo Lauru definira kao prvu balkansku feministkinju, odnosno ako ćemo uže gledati kao prvu sefardsku feministkinju?

Njezin početak većeg društvenog angažmana tom smislu vezan je uz reagiranje na priču Avrama Romana Bukija pod naslovom Dvije susjede u dvorištu, u kojoj autor prikazuje dijalog između dvije žena u kojemu jedna od njih, Lea, tvrdi kako škole zapravo uništavaju mlade žene jer više ne žele obavljati kućanske poslove niti ugađati muževima. Nakon toga Laura objavljuje članak Majke, potpisujući ga pseudonimom Bohoreta, u kojemu se obračunava s Bukijevom konzervativnošću u pogledu prava i položaja žena. Ovo je iznimno važno jer se odvija 1920-ih godina u kojima su prava žena još uvijek izrazito marginalizirana. Bilo je to vrijeme kad  je malo žena prelazilo kućne okvire. Stoga upravo tadašnje dominantno shvaćanje položaja žena postaje svojevrsni 'okidač' za njezino aktivnije bavljenje rodnim pitanjima. U spomenutom članku Bohoreta ističe potrebu školovanja budući da je i sama preživljavala isključivo zahvaljujući svojem obrazovanju.

Ipak se Bohoretin feminizam  razlikuje od onoga što danas smatramo suvremenim feminizmom. Što točno ona spaja u svojem feminizmu?

Važno je naglasiti kako je Bohoretin feminizam, koji je napose dolazio do izražaja u njezinom dramskom opusu, podrazumijevao prije svega školovanje žena kako bi bile sposobne nositi se s tekućim problemima i raditi izvan kuće. Međutim, istovremeno je naglašavala potrebu očuvanja sefardske tradicije, što je vjerojatno bilo uvjetovano i društveno-političkim kontekstom razdoblja u kojemu je djelovala. Naime, godine od kraja Prvog do početka Drugog svjetskog rata obilježene su teškom ekonomskom krizom kao i usponom fašizma i nacizma. Njezina je situacija dodatno bila otežana nakon što joj je suprug počeo pokazivati znakove psihičkog oboljenja i bio smješten u psihijatrijsku ustanovu (danas bismo to nazvali PTSP-om), kad ostaje sama s dvoje male djece. Stoga Bohoretino djelovanje u takvim uvjetima predstavlja izniman i nadasve zanimljiv primjer promicanja ne samo klasnih, nego i rodnih pitanja.

Početak Drugog svjetskog rata ujedno označava i kraj njezinog djelovanja, ali i veliku obiteljsku tragediju. Što se događa s njom nakon 1940. godine?

Laura se, već načetoga zdravlja, a zbog progona Židova u Bosni, skrivala u bolnici katoličkih sestara milosrdnica. Tamo je i umrla, 1942. godine, ne znajući da su joj Ustaše, na putu za Jasenovac,  ubile obojicu sinova.

O Bohoreti se do današnjih dana jako malo zna. Naime, tek se nekoliko autora bavilo njezinim djelovanjem, ali u širem kontekstu djelovanja sefardskih žena.

Tako je. Ovdje svakako treba spomenuti profesora Muhameda Nezirovića koji je objavio knjigu Sefardska žena u Bosni, u kojoj, između ostalog, analizira i Laurino djelovanje u širem društvenom okviru, koje je utjecalo na razne aktivnosti kojima su se bavile sefardske žene u Bosni. Radi se o prijevodu njezine monografije iz 1931. godine unutar koje se detaljno opisuju običaji, način odijevanja, vrline, ali i mane sefardskih žena. Međutim, za Bohoretu smo prvi puta saznali iz romana Gordane Kuić, njezine nećakinje, autorice osam romana i dviju knjiga pripovijetki, među njima bestsellera, prevedenog na 9 jezika Miris kiše na Balkanu. U svim njezinim romanima i pripovijetkama  tematizira se život sefardskih obitelji koje su došle u Bosnu sredinom krajem 16. stoljeća.

Foto: Jagode Večerine Tomaić

Bohoreta danas polako nadilazi povijesnu marginalizaciju. Tako je u Sarajevu i jedna ulica dobila naziv po njoj, dok je Historijski arhiv u Sarajevu 2015. godine objavio knjigu njezinih rukopisa pod nazivom Laura Papo Bohoreta – rukopisi. Svakako trebam spomenuti i prof. dr. Eliezera Papu, sefardologa, sveučilišnog profesora na Sveučilištu Ben-Gurion u Negevu, putujućeg sarajevskog rabina koji živi i radi u Izraelu, a koji mi je dao mnoštvo materijala, usmjeravao me i bezrezervno me podržavao u mojemu radu i istraživanju.

Nadamo se kako će nakon knjige Jagode Večerine Tomaić Laura Papo Bohoreta postati neizostavni dio proučavanja, ne samo feminizma, nego i očuvanja sefardske kulture, tj. emancipacije žena u iznimno teškim društveno-političkim okvirima.

Zadnja izmjena: 11-01-2017 @ 14:23