Vivien Leigh: gluma prije svega

Britanska kazališna i filmska glumica Vivien Leigh (pravim imenom Vivian Mary Hartley) rođena je 05. studenog 1913. godine u Darjeelingu (Indija) kao prvo i jedino dijete britanskoga činovnika Ernesta Richarda Hartleyja i Gertrude Mary Frances Hartley.1920. godine majka ju šalje na školovanje u Englesku, u djevojački Samostan svetoga srca u jugozapadnom Londonu. Kao najmlađa među učenicama, Vivling, kako ju je otac od milja zvao (kombinacija riječi Vivian i darling, draga), osjećala se vrlo nesretno. Duboku samoću ublažavalo je jedino prijateljstvo s još jednom budućom glumačkom legendom, Maureen O’Sullivan. Nakon što joj se roditelji 1927. vraćaju iz Indije Leigh narednih nekoliko godina putuje s njima po Europi, školujući se u Njemačkoj, Italiji i Francuskoj.

Po povratku u Englesku, Leigh odlučuje realizirati vlastite glumačke ambicije te upisuje Kraljevsku akademiju dramskih umjetnosti (Royal Academy of Dramatic Arts) u Londonu. Međutim, od školovanja odustaje već iduće, 1932. godine, kada se udaje za 13 godina starijeg odvjetnika Herberta Leigha Holmana.

Kazališni i filmski debi

Odlučivši se na povratak glumačkoj karijeri, gospođa Holman unajmljuje agenta, Johna Gliddona, koji joj najprije savjetuje promjenu 'neglamuroznog' imena Vivian Holman u 'teatralnije' Vivien Leigh. U kazalištu je debitirala 1935. godine nastupom u predstavi Krinka vrline/The Mask of Virtue koji joj donosi odlične kritike. Iste godine snima i prvi film: Seoskog štitonošu/The Village Squire. Nastavlja nizati filmske uloge, primjerice u povijesnim spektaklima Mračno putovanje (Dark Journey, 1937) i Vatra nad Engleskom (Fire over England, 1937). Za vrijeme snimanja potonjeg filma upušta se u aferu s kolegom Laurenceom Olivierom. Budući da su i Leigh i Olivier u to vrijeme bili u braku, svoju su vezu krili od javnosti. Uskoro počinju živjeti zajedno, a nastupili su i u Shakespeareovom Hamletu u produkciji kazališta Old Vic (Leigh je pripala uloga Ofelije).

Iako mahom pohvalne i pozitivne, kritike su redovito spominjale i glumičinu ljepotu, što je Leigh uglavnom zamjerala jer je smatrala da ju se zbog toga ne shvaća ozbiljno: „Ljudi misle da ako izgledate relativno pristojno, sigurno ne znate glumiti, a budući da je meni stalo jedino do glume, vjerujem da ljepota može biti veliki hendikep“. Redatelj i scenarist Garson Kanin bio je sličnoga mišljenja: „Velike ljepotice rijetko su velike glumice – naprosto zato što ne moraju biti. No, Vivien je bila drugačija: ambiciozna, uporna, ozbiljna, često nadahnuta“.

Zameo ih vjetar

Godine 1939. Leigh i Olivier odlaze u Sjedinjene Američke Države gdje Olivier nastupa u ekranizaciji romana Emily Brontë Orkanski visovi (Wuthering Heights). Leigh je ponuđena uloga Isabelle Linton u istome filmu, no ona je željela igrati temperamentnu glavnu junakinju Cathy Earnshaw. Redatelj William Wyler mladoj je Britanki spočitavao što propušta ono što je vidio kao sjajnu priliku. „Nećeš dobiti bolju ulogu od Isabelle za svoj američki debi“, tvrdio je. Srećom, bio je u krivu.

U to se vrijeme u Hollywoodu pričalo jedino o najavljenoj ekranizaciji bestsellera Margaret Mitchell Zameo ih vjetar (Gone withthe Wind). Dok je Clark Gable bio prvi izbor za ulogu junaka Rhetta Butlera, za glumicom koja će odigrati junakinju Scarlett O’Haru pokrenuta je opsežna, masovno reklamirana potraga u sklopu koje je intervjuirano oko 1400 kandidatkinja. U užem izboru našle su se vodeće zvijezde onoga vremena: Paulette Goddard, Jean Arthur, Joan Crawford, Bette Davis, Carole Lombard i Katharine Hepburn. Odluka producenta Davida O. Selznicka da ulogu južnjačke ljepotice dodijeli relativno nepoznatoj britanskoj glumici izazvala je niz kontroverzi, no Leighina sjajna izvedba vrlo je brzo ušutkala sve kritičke glasove.

Film Zameo ih vjetar srušio je sve rekorde gledanosti (i danas, uz uračunatu inflaciju, slovi kao komercijalno najuspješniji film svih vremena) i svoju glavnu glumicu lansirao u zvjezdanu orbitu. Međutim, sama Leigh uporno je odbijala taj atribut: „Ja nisam filmska zvijezda – ja sam glumica. Biti filmska zvijezda – samo filmska zvijezda – tako je lažan život, življen poradi lažnih vrijednosti i publiciteta“. Interpretacija širokog spektra emocija i razvoja Scarlett od razmažene bogatašice do zrele žene Leigh je donijela nagradu Oscar za najbolju žensku ulogu (sam film okitio se s deset zlatnih statua), čime postaje prvom britanskom glumicom-dobitnicom prestižne nagrade.

U veljači 1940. i Olivier i Leigh razvode se od svojih bračnih partnera da bi se 31. kolovoza iste godine vjenčali. Leigh potom nastupa u domoljubnim filmovima Most Waterloo (Waterloo Bridge, 1940) i (zajedno s Olivierom) Lady Hamilton (That Hamilton Woman, 1941), te kreće na turneju kroz sjevernu Afriku u znak podrške britanskim vojnicima. Međutim, na putu teško obolijeva: iduće godine dijagnosticirana joj je tuberkuloza lijevoga plućnoga krila. 1942. imala je spontani pobačaj nakon kojega zapada u duboku depresiju, premreženu maničnim ispadima. Leigh je, naime, bolovala od bipolarnog poremećaja ličnosti koji se manifestirao kao serija depresivnih razdoblja koja su se izmjenjivale s epizodama naglašene manične aktivnosti kojih se sama Leigh kasnije uopće nije sjećala. Zbog intenzivnih emocionalnih ispada i naglih promjena raspoloženja uzrokovanih bolešću, stekla je lošu reputaciju glumice s kojom je nemoguće raditi.

Tramvaj zvan žudnja

Iako je ostala zapamćena ponajprije po filmskim ulogama, Leigh je prvenstveno bila kazališna glumica (štoviše, nastupila je u svega 19 filmova). U 30 godina dugoj karijeri na daskama koje život znače odigrala je širok raspon uloga, od junakinja u komedijama Noëla Cowarda do tragičnih heroina Shakespearovih drama. Potonje – među kojima se posebno ističu uloge već spomenute Ofelije, te Kleopatre i Lady Macbeth – najčešće je tumačila u predstavama u režiji i produkciji svoga supruga. Na filmu nastupa nešto rjeđe, pažljivo birajući uloge (npr. Cezar i Kleopatra/Caesar and Cleopatra, 1945; Ana Karenjina/Anna Karenina, 1948).

1947. Laurence Olivier proglašen je vitezom, a Leigh postaje Lady Olivier. Iduće godine par odlazi na turneju po Australiji i Novom Zelandu kako bi prikupili novac za kazalište Old Vic. Iako je turneja bila uspješna, tjelesni napori i stres putovanja pojačavaju postojeće tenzije među njima i ostavljaju brojne negativne posljedice po Leighino zdravlje. Uspjeh turneje potaknuo ih je da se okušaju i na londonskom West Endu, gdje Leigh igra ulogu Antigone u istoimenoj Sofoklovoj tragediji, te osiromašene južnjačke aristokratkinje Blanche Du Bois u Tramvaju zvanom žudnja Tennesseeja Williamsa, koja potvrđuje njen status vodeće britanske glumice toga vremena. Sam Williams oduševljeno je izjavio da je Leigh u ulogu Blanche donijela „sve što sam želio, te mnogo toga o čemu nisam niti sanjao“.

Nakon 326 izvedbi u kazalištu, Leigh je Blanche utjelovila i u ekranizaciji Tramvaja(1951) u režiji Elie Kazana. Kritičarka Pauline Kael opisala je nastup Leigh i njenog kolege Marlona Branda kao „dvije najveće izvedbe ikada zabilježene na filmu“. Za Leigh je zabilježila da je ostvarila „jednu od onih rijetkih izvedbi za koje uistinu možemo reći da izazivaju i strah i sažaljenje“. Osim jednoglasnih pohvala, uloga Blanche Vivien Leigh donosi i drugog Oscara za najbolju glavnu glumicu.

Međutim, zdravstveni joj problemi uvelike otežavaju rad: tako je, primjerice, nakon proživljenog živčanog sloma otpuštena sa snimanja filma Elephant Walk (1953). Sve se to negativno odražava i na njen brak s Olivierom, koji će kasnije u svojoj autobiografiji o supruginoj bolesti zapisati sljedeće: „Dok je bila u posjedu tog jezovito zlog čudovišta – manične depresije – s njenim ponorima koji su svakoga puta postajali sve dublji, zadržavala je vlastitu, osobnu mirnoću – sposobnost skrivanja njenog stvarnog mentalnog stanja od svakoga osim mene, jer je smatrala da se preda mnom ne treba truditi“. Situaciju dodatno pogoršava još jedan spontani pobačaj (1956. godine) te Leighino priznanje afere s glumcem Peterom Finchom. Brojne kasnije biografije (primjerice, ona Darwina Portera) tvrde da su Olivier i Leigh od samoga početka njihove veze varali jedno drugo, te da je Leigh bila biseksualka. 1960. par se razvodi: Olivier se nedugo potom ženi glumicom Joan Plowright, a Leigh započinje vezu s Jackom Merivaleom.

Usprkos depresiji Leigh nastavlja nastupati na filmu (npr. Rimsko proljeće gospođe Stone/The Roman Springof Mrs. Stone, 1961; Brod luđaka/Ship of Fools, 1965 – njena posljednja filmska uloga) i u kazalištu (nastup u mjuziklu Tovarich donosi joj nagradu Tony za najbolju glumicu 1963. godine). Preminula je u Londonu, 08. srpnja 1967. godine od posljedica tuberkuloze. Godinu dana kasnije postaje prvom glumicom kojoj je odana počast u Sjedinjenim Američkim Državama. Na ceremoniji, održanoj u organizaciji „Prijatelja knjižnica na Sveučilištu južne Kalifornije“ prikazivani su isječci iz njenih filmova. 1985. njen se lik pojavio na seriji poštanskih maraka kojima je obilježena britanska godina filma, te ponovo 2013. u znak 100. obljetnice njena rođenja.

 

Zadnja izmjena: 04-11-2016 @ 13:22