Nevolje s queer hopom

- Kad pričamo o queer rapu, govorimo li zapravo o umjetnom podžanru uspostavljenom od strane bjelačkog glazbenog novinarstva, ignorantskog prema jeziku, estetici i svakodnevnom životu crnačke zajednice?

- Da. 

Intervju je zeznut žanr. Bez obzira na vrijeme i pažnju uložene u pripremu, konačni rezultat previše je ovisan o raspoloženju sugovornika. Zatim, ako ga ne radiš uživo već, recimo, mejlom, opasnosti gluhog telefona rastu, a mogućnosti razrade pitanja i dostizanja dinamike normalnog razgovora su na nuli.

Ponekad to rodi (po razini čitateljske nelagode) antologijskim stvarima, ali najčešće imate posla s frustrirajuće neupotrebljivim fragmentima od kojih treba složiti suvisao tekst. Problemi se potenciraju kad su teme o kojima se raspravlja same po sebi pomalo, kako se to veli, kontroverzne.

Sve se ovo dogodilo s intervjuom koji sam, povodom njegovog skorog dolaska u Zagreb, radio s Cakes Da Killom, čovjekom kojeg se drži jednom od perjanica tzv. queer hopa. I već tu se javlja prvi problem.

Naime, muzičarke/i koje se voli ubrajati pod ovu kovanicu sasvim sigurno ne dijele zajednički zvuk: od infantilne, gotovo crtićke razigranosti Big Dippera, preko agresivnim flowom podebljanog rap rocka Contesse Stuto i lijeno/moćnih beatova House of LaDosha do komornijeg i minimalističkijeg zvuka Siye, da ponudim samo nekoliko primjera i preskočim hrpu drugih imena (Big Momma, Le1f, JbDubs, Angel Haze, Mykki Blanco, dakako i Cakes itd).

Ono što u nekoj mjeri dijele tematske su preokupacije na tekstualnoj razini, u prvom redu zaigrano zahvaćanje u nataložene koncepte seksualnosti. Slijedom toga, iz medijske perspektive ultimativno će ih određivati prvenstveno vlastito pozicioniranje kao lezbijskih, biseksualnih ili gay osoba. Iako od tih kategorija ne bježe, sasvim je očekivana mjera u kojoj od njih pomalo i zaziru.

Naime, barem one kvalitetnije među nabrojanim i nekim preskočenim imenima možemo bez problema lišiti svih queer konotacija i političnosti koju sugeriraju, a da i dalje imamo posla s glazbom vrijednom pažnje. One/i su tu prvenstveno zbog muzike, a ne zbog svog seksualnog identiteta.

Npr. Le1f je tako, prije nego je objavio svoj prvi mixtape kojim zakoračuje u polje koje je glazbena žurnalistika do tada već počela ozbiljnije omeđivati spornom kovanicom queer hopa, radio s Das Racist. Producirao je upravo njihov najveći hit, "Combination Pizza Hut and Taco Bell" – pjesma je odlična bez obzira što nije queer. 

Istovremeno, barem neke od ovih glazbenica/ka dio pažnje koju dobijaju mogu zahvaliti upravo svojoj vezanosti uz ovaj više-manje medijski fingirani pokret, ili val. Cakes je toga savršeno svjestan:

"Mislim, drago mi je da imam platformu, ali ponekad novinari sa svojim pristupom znaju biti pomalo sterilni. Ja sam prije svega kreativno ljudsko biće." 

A da odemo još malo unatrag? U kojoj je mjeri problematičan već i sam koncept queera?

"Ja nemam problema s queer kategorijom, naprosto se ne identificiram kao queer."

Na drugom je mjestu, srećom, nešto malo razgovorljiviji:

"Ja nisam queer. Mrzim tu riječ. Nije dio crnačke zajednice."

Zatim i o srednjoj struji LGBT pokreta:

"Vode brigu o gay braku, a trebali bi brinuti o gay beskućnicima, o mladima koji žive na ulici. Radi se samo o gay bjelačkoj privilegiranosti."

 

Dobro, na stranu queer, a ne misliš li da je muzika koju radiš, konkretnije, tvoji eksplicitni i nonšalantni tekstovi o gay seksu, zapravo prilično subverzivna?

"Ne, ne mislim da je moja glazba subverzivna, mislim da je samo iskrena. Što je toliko politično u gay seksu?"

Pa, kad me se već pita, rekao bih da je stvar prostora koji se otvara. Nisu iskrenost i subverzivnost međusobno isključive; iskreno ili ne, muško repanje o jebanju s muškarcima naprosto još uvijek odzvanja političnošću, i teško mi je zamisliti da nema nikavog trajnijeg efekta po žanr, ili čak pop muziku uopće.

Također, rekao bih i da Killa, npr. u spotu za "Goodie Goodies", sasvim svjesno uspostavlja odnos s onim što ne mogu nazvati drugačije (neumoljivi kategorijalni aparat je naprosto tako uspostavljen) doli queer estetikom. Sam će u jednom od intervjua kao točke na koje ovaj spot referira navesti dva ključna LGBT filma, Tongues Untied i Funeral Parade of Roses. Nakon toga, ovo tvrdoglavo ograđivanje od iole politične pozicije čini mi se koliko nepotrebno, toliko i isforsirano. 

No dobro, očito je da, kako sam otprilike i najavio, i ovaj tekst većim dijelom tone u diskusiju o kategoriji queer rapa - takva mu je dijalektička sudbina. Otud je i u nekoj mjeri razumljiv zazor mog sugovornika glede ovih tema, kojih se naslušao i o kojima je pričao možda i previše puta, istovremeno doživljavajući sebe, barem u polju javne prisutnosti, prvenstveno kao muzičara, a tek onda kao pedera.

 

Ali daleko od toga da se nema što reći i o samoj glazbi kakvu Cakes Da Killa radi.

Vrlo je to razigran hip hop, nabrijan i hiperproduciran, koji efekt često crpi iz poigravanja agresivnim swagom i asertivnom seksualnošću kao čestim mjestima žanra.

Sve to radi dakako sasvim svjesno, najčešće u vrlo eksplicitnoj tongue-in-cheek maniri. Ne govorim pri tom samo o tekstovima, dapače, beatovi su u konstantnoj zaigranosti, vrlo razbacani i neuhvativi.

Doduše, na svom posljednjem, rekao bih i najboljem izdanju - #IMF EP-u pomalo se primirio, zauzdao; zvuk je komorniji i rezerviraniji, puno više pod kontrolom. Beatovi su dublji i guraju njegov zvuk u smjeru housea, izvrsno korespondirajući s, kako sam veli, "ranjivijom tematikom" tekstova. Cakes se, međutim, s mojim sudom baš i ne slaže:

"Malo me iznenadila ova tvoja ocjena. Čini mi se da misliš da je moja muzika bila „all over the place“ zato jer se nisam plašio raznolikosti. Ne podnosim ništa što je premonotono i nikad se nisam smatrao osobom sa samo jednim trikom u rukavu." 

OK. O muzici pod čijim utjecajem si odrastao čitali smo na mnogim mjestima (Lil Kim, Cam'ron, Hole, među ostalim), a danas, neka nova muzika? Što slušaš u posljednje vrijeme?

"Odi na „like“ sekciju mog SoundClouda."

Pa i ne bih baš da ti pravo kažem, naime radimo intervju, koji ipak ima i neke svoje konvencije i tako.

"U zadnje vrijeme dosta slušam Betty Davis i Minnie Riperton."

No dobro Cakes, što dalje, vidiš li se u mejnstrimu jednog dana?

"Da budem iskren, za to ne marim. Fokusiran sam samo na svoju vještinu i live nastupe. Također, spremam se prihvatiti i nekih drugih oblika zabave i izražavanja. Samo sam tu, pokušavam preživjeti."

Sretno frende i vidimo se na koncertu :)

 

Pogledajte:

Zadnja izmjena: 24-06-2015 @ 10:46