O glasu i aproprijaciji i/li Maria Minerva o seksualnosti, feminizmu i Taylor Swift

Preporučeno O glasu i aproprijaciji i/li Maria Minerva o seksualnosti, feminizmu i Taylor Swift

Ne znam jeste li primijetilie da se, izuzev (uglavnom stvarno predugačkih) godišnjih top lista, na glazbenim sajtovima prošla godina često proglasi godinom nečega: 2011. je recimo bila godina 'digitalnog etera', 2012. je navodno završio veliki post-punk revival koji je trajao još od početka tisućljeća, dok je 2013. proglašena godinom militantnog glazbenog feminizma.

Koliko god ponekad zvučali nebulozno, meni su ovi pregledi skroz simpatični i čini mi se da iziskuju jako puno truda i pažljivog slušanja. Kako god bilo, vjerujem da ste se dosad zapitalie što je s 2014.?

Meni na pamet padaju dvije stvari; s jedne strane, prošle su godine (konačno!) uskrsnule brojne pionirke elektronske glazbe koje je glazbena povijest dugo trpala u neke prašnjave ladice, a s druge se strane počelo puno više diskutirati o odnosu feminizma i glazbe, i to, koliko mi se čini, prije svega o odnosu roda i (mahom) elektronske glazbe.

Da bih vas uvjerila u svoje slutnje, odlučila sam dozvoliti svojoj omiljenoj glazbenoj kritičarki, Steph Kretowicz, da mi priskoči u pomoć.  

Steph gorespomenute teme inače nisu strane, no, meni je pažnju privukao jedan od njezinih recentnijih tekstova u kojem je 2014. godinu proglasila godinom aproprijacije feminilnog u elektronskoj glazbi.

O čemu se zapravo radi? Ukratko, Steph je odlučila prozvati nekolicinu u zadnje vrijeme jako hajpanih glazbenika (Sophie, Karenn, Georgia Girls, Neana, Millie & Andrea) kojima je zajedničko to što su si nadjenuli 'žensko' umjetničko ime i preuzeli 'ženske' identitete.

Neki su od spomenutih (ponajprije Sophie) svoj uspjeh izgradili na hiperženstvenoj estetici, što je donekle pohvalno: pokazali su da i 'ozbiljna' elektronska glazba može biti ružičasta i šljokičasta.  Ipak, aproprijacijom i objektifikacijom ženskog identiteta i istovremenim 'zamračivanjem' vlastitog, ovi su glazbenici, tvrdi Steph, doslovno kolonizirali žensko tijelo i još jednom potvrdili stereotip o ženi kao tijelu i muškarcu kao umu.

Došlo je vrijeme, zaključuje Steph, da dečki priznaju činjenicu da preuzimaju djevojačka  'sranja' bez da preuzimaju 'sranja' s kojima se djevojke svakodnevno suočavaju.

 

Sa čime se to djevojke svakodnevno susreću i kako se inovativno poigrati sa 'ženstvenošću', možda je najbolje pitati estonsku glazbenicu Mariu Minervu.

Iako njezini albumi na prvo slušanje ne zvuče ni pretjerano subverzivno niti pretjerano eksperimentalno, Maria se u protekle četiri godine uspjela ušuljati na veliku elektro scenu i dati joj, ako već ne šamar, a onda barem neku zbunjujuću pljusku.

Uvijek između totalnog klišeja i (kako sama kaže) maničnog poetskog naklapanja, između popa i filozofije, razuma i osjećaja te spavaće sobe i plesnog podija, Marijina pomalo nespretna i zbunjena, ali itekako samosvjesna persona, svojim je nježnim i, kako su ga jednom nazvali, znam-više-od-vas-o- Derridau-glasom, suptilno poremetila tipične glazbene i rodne predrasude.

Bilo da pjeva o usamljenosti, nezadovoljstvu i dosadi, ili pak citira Hélène Cixoui Lautréamonta, ovaj feministički glasić, napisao je nedavno (otprilike) jedan omiljeni kritičar underground glazbe, crpi snagu iz svoje bučne i eklektične glazbene pozadine te, napisala je nedavno jedna uvažena hrvatska feministkinja, postaje manifest jer samim zvukom govori o radikalnom prihvaćanju ženskosti, o subverziji uobičajenog izvora Ozbiljnih Riječi.

S Mariom Minervom pričala sam i o feminizmu i o glasićima, a da stvar bude potpuna, prokomentirale smo i Beyoncé i Taylor Swift.

Histrionic zvuči drugačije od tvojih prethodnih albuma. Rekla si da je razlog tome prvenstveno kritika koju si često dobivala na račun svog vokala, odnosno činjenice da on dosad nije bio u prvom planu. Kako to da si se baš sada odlučila na ovakav korak?

Sve se zapravo desilo sasvim prirodno. Ono što na ovom svijetu najviše mrzim jest stagnacija, bila ona mentalna, fizička ili zvučna. Pretpostavljam da sam se malo razvila, ali da to nije vezano samo za ono što su ljudi o mom glasu govorili; riječ je prije o mom vlastitom osjećaju za samokritiku.

Također, mislim da je razdoblje u kojem sam se zatekla tome dosta pridonijelo. Počela sam se sve više navikavati na New York, ilitiga postala sam ponovno sposobna za rad, unatoč kaosu koji me okruživao. Kada sam se tamo tek doselila, nisam mogla stvoriti ništa, grad je jednostavno za mene bio previše neodoljiv i previše nadmoćan.

Nedavno si u jednom intervjuu izjavila kako si bez problema mogla napraviti normalan indie album, ali da si dosta pjesama izbacila jer si se bojala da će album u konačnici zvučati previše twee. :) Reci  nam nešto o svom 'problematičnom' odnosu s indie glazbom. Što ona za tebe uopće predstavlja?

Slušala sam JAKO PUNO indie popa dok sam bila tinejdžerka. Stvari koje bih sada vjerojatno prezirala. Neću nikoga imenovati jer ne želim vrijeđati tuđi ukus. Ipak, velika većina toga je tako bijela i tako prosječna. Ako već želim slušati pop, radije ću si upaliti nešto stvarno komercijalno.

Ako pak želim nešto avangardno, pronaći ću nešto što je više 'na rubu' od još jednog elektro pop benda koji baca na 80e. Tim bendovima nedostaje elana, tekstovi su im formulaični, imaju previše pamtljivih, a opet beživotnih 'udica'. Ta ritam mašina kakvu svi koriste... Sve zvuči isto. Zašto se uopće truditi...

U svojim se pjesmama često baviš temama kao što su otuđenost, usamljenost, nezadovoljstvo ... Iako su neke od tvojih pjesama, primjerice ''Tresures'' ili ''Spirit of The Underground'' utemeljene na tvom osobnom iskustvu, rekla si da u principu preferiraš generičke tekstove jer se ljudi rijetko poistovjećuju s tvojim 'maničnim naklapanjem'. Reci nam nešto više o tome!

Da, to je točno. ''Spirit of the Underground'' JEST manično naklapanje i ljudi, kako se čini, stvarno mrze tu stvar. LOL. Doduše, možda i zato što njome kritiziram 'ruku koja me hrani'.

Generalno mi zapravo i nije toliko stalo do tekstova pjesama. Ja vjerujem u jednostavnost. Pjesma mora imati smisla. Mislim, najbolja prošlogodišnja pop pjesma, ''Blank Space'' Taylor Swift, počinje riječima :“Drago mi je što smo se upoznali / Gdje si bio / Mogla bih ti pokazati nevjerojatne stvari

Tako glupo, a tako genijalno!

Nikad se nisi libila javno iskazivati svoja politička stajališta. Moram priznati da je bilo jako osvježavajuće pročitati tvoju izjavu: „Da, feminizam mi znači sve“. U zadnjih su par godina mnoge glazbenice i umjetnice počele promišljati i prakticirati feminizam. Vidiš li to kao pozitivnu promjenu? Zašto je tebi važno deklarirati se kao feministkinja?

Ja baš i ne vjerujem u feminizam tih velikih pop zvijezda. Nije stvar u 'eksperimentiranju s modom i demonstriranju vlastite seksualnosti.' Stvar je u moći i novcu.

Još jedan razlog zbog kojem cijenim Taylor Swift je to što sama piše svoje pjesme. Nije baš da puno glazbenica to radi. Također, ono što ljudi često zaboravljaju jest to da izvođač_ica ne zarađuje ništa od same pjesme, novac ide u džep onome tko je napisao tekst ili melodiju.

Dakle, Taylor većinu svojih prihoda dobiva od pjesama koje njeno lijepo lice pomaže prodati. E, to je pametno! S druge strane, biti lice tuđeg proizvoda nije toliko pametno. Ljudi poput mene, umjetnicie, mogu se odrediti kao feministi_kinje, ali ono što ja želim vidjeti su stvarne promjene u društvu;  žene koje zarađuju jednako koliko i muškarci, veću svijest o nasilju u obitelji i sl.

Na svojim si se prošlim albumima često referirala na filozofkinje i književnice poput Avital Ronell, Hélène Cixous ili Sylivije Plath. Za svoj si zadnji album, Histrionic, rekla da je inspiriran knjigom Vagina Naomi Wolf. Što te konkretno u ovom djelu nadahnulo?

To mi je djelo bilo jako zahtjevno, a opet utješno jer sam se toliko puta pitala o ženskoj seksualnosti; zašto je užitak tako neuhvatljiv i zašto tako često (za mene) uopće i  ne postoji.

Onda sam saznala da se većina žena tako osjeća i da muškarci nemaju pojma da nešto rade krivo. Treba nam seksualna renesansa, to je sigurno. Imali smo oslobođenje, možeš spavati s kim hoćeš i kad hoćeš, ali što je s kontrolom kvalitete? Pjesma ''Treasure'' govori upravo o tome.

U jednom si od svojih prijašnjih intervjua rekla da je ženska seksualnost kao tema prilično nezastupljena u popularnoj glazbi. Spomenula si da se (eventualno) reperice poput  Lil' Kim ili Trine usude, primjerice, prozvati tipa zbog neuspjeha u krevetu i da na tebe kao slušateljicu to djeluje iznimno osnažujuće. Misliš li da se isti efekt postiže kada se o ženskoj seksualnosti govori izvan mainstreama? Kako stvar funkcionira u tvom svijetu?

Mnoge su žene potegle ovo pitanje u alternativnoj glazbi, primjerice riot girrrl pokret u devedesetima. Iz nekog razloga, ja baš i ne vidim da se ovome danas govori. Čini mi se zapravo da mainstream pop glazbenicie postaju sve političnijie, a indie scena sve manje, kao da pluta u svojim r'n'b ljubavnim sanjarenjima.

To je dakako šteta, ali se možda da pripisati činjenici da su indie glazbenicie više zaokupljenie zvukom i da žele proizvesti nešto kul i avangardno, možda je stvar više u produkciji i zvuku nego u sadržaju.

Opet, ljudi koji danas rade indie glazbu su uglavnom prilično privilegiranie pa se i ne moraju nositi s hrpom problema s kojima se susretala Lil' Kim kao crnkinja. Ne znam, ovo je samo nagađanje.

Za slučaj da niste znalie, Maria je glumila u filmu ''Püha Tõnu kiusamine''. Nedugo nakon ove scene njezin lik navodno žrtvuju.

Kao svoj veliki uzor često si isticala Cosey Fanni Tutti. Zašto ti je ona važna?

Joj, o njoj sam govorila u toliko intervjua! Mislim da mi se najviše sviđa njen stav, miks umjetnosti, glazbe i pornografije. Smatram ju iznimno hrabrom, tehnički je uzdržavala cijeli bend pornografijom. I radila je odličnu glazbu. Mislim da mi se glazba zapravo najviše sviđa. :) 

Rekla si jednom prilikom da je tvoj američki san baviti se pisanjem tekstova za druge glazbenike/ce, ali da istovremeno sumnjaš da će se to desiti, budući da nije baš lako doći do situacije u kojoj pišeš tekstove za Beyoncé. Kako tvoj san zasad napreduje?

U Los Anglesu sam tek četiri mjeseca i tek sam dobila vizu tako da moj američki san tek treba početi. Zasad sam se bavila samo papirologijom, ali da, želim i dalje stvarati glazbu, a možda i raditi nešto drugo u glazbenoj industriji. Postavi mi ovo pitanje za pet godina, trenutno nemam pojma što će se sljedeće desiti. :)

Pročitala sam negdje da si velika obožavateljica devetnastostoljetne estonske zborske glazbe. Linkaj nam za kraj svoju omiljenu skladbu!

Ova je iz 1923., moj osobni favorit, Cyrillus Kreek.

 

Vidimo se večeras u Močvari!

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata 'Rodna prizma za ravnopravnije društvo' koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zadnja izmjena: 01-02-2015 @ 14:20