Molly Nilsson: Voljela bih uglazbiti ''Moby Dick''

Kako smo već najavili, u srijedu na Vox Feminae Festival warm-up party stiže ni manje ni više nego - Molly Nilsson! Tom prigodom, donosimo vam intervju s Molly koji je za glazbeni blog Lake Note prošlog studenog napravila naša suradnica Barbara Gregov.

Iako intervjuima nije ni najmanje oduševljena, sramežljiva Molly nam je ipak odlučila odgovoriti na nekoliko pitanja. Popričali smo o glazbi, Internetu, astronomiji i koječemu drugom.

Prvo si se bavila vizualnom umjetnošću. Kako si se počela baviti glazbom?

Pa ne znam, oduvijek sam crtala, ali me u jednom trenutku glazba počela više zanimati. U tome više uživam.

Tvoji raniji albumi, These Things Take Time, pa čak i Europa, glazbeno su jednostavniji, dok na History i The Travels više ekperimentiraš sa zvukom. Je li riječ o namjernoj promjeni u stilu ili se to dogodilo spontano?

Rekla bih da se promjena dogodila s onim kako sam se osjećala. Nije toliko bilo namjerno, koliko sam s vremenom postala bolja, a time mi je i eksperimentiranje postalo zanimljivijim. Ipak, htjela bih ostati jednostavna.

Kako bi žanrovski odredila svoju glazbu? Svrstavali su te pod različite etikete, od synt-popa, preko eksperimentalne glazbe do gotha. Kako se ti vidiš?

Ja uvijek kažem da sviram pop.

Nastupala si i pod imenom formerly known as White Bread. Koja je razlika između između Molly Nilsson i formerly known as White Bread?

Zapravo nema neke velike razlike. Nazvala sam se formerly known as White Bread kada sam imala svoj prvi koncert. Trebalo mi je nekakvo ime, a ovo je jednostavno dobro izgledalo na plakatu. U biti ne znači ništa.

Zašto si se odlučila na pokretanje vlastitog labela i zašto si ga nazvala baš Dark Skies Association? Ima li naziv kakve veze sa (skoro) istoimenom organizacijom?

Za organizaciju sam slučajno čula u nekoj radijskoj emisiji. Ime mi se učinilo jako poetičnim pa sam ga ukrala. Samo sam ga promijenila u množinu.

Misliš li da su čuli za tebe?

[Smijeh.] Ne bih baš rekla. Često mi stižu e-mailovi s upitima o svjetlosnom zagađenju.

U svojim nastupima, u kojima stojiš sama na pozornici bez neke posebne opreme (svjetlosnih efekata, VJ-inga…), dizajnu covera , a uostalom i u samoj glazbi, inzistiraš na minimalizmu. Što stoji iza takvog koncepta? Je li uopće riječ o konceptu?

Hm, ne znam je li to baš koncept, barem ga ja tako ne vidim. Prije je riječ o ukusu. Jako volim jednostavnost. Jednostavnost je ljepota. Da. Upravo zato.

John Maus je obradio tvoju pjesmu “Hey Moon”. Kako je došlo do vaše suradnje? S kim si još surađivala, a s kim bi možda voljela?

U principu volim glazbu stvarati sama. Surađivala sam s raznim ljudima dok sam pjevala back vokale, ali više volim raditi sama. John je samo obradio moju pjesmu, ja nisam pretjerano sudjelovala. To mi je u redu.

Tekst tvoj pjesme “City” nedavno je objavljen u sklopu britanskog književnog časopisa Black & BLUE. Možeš li nam reći nešto više o tome?

To je, kako si rekla, književni časopis. Dosada su izdali tri broja i odlični su! Tema ovog posljednjeg je grad. Sviđa mi se što su jako otvoreni. U broj su uklopili zaista atipične tekstove, poput moje pjesme koja nije striktno poezija. Svakako ih preporučujem!

Jesi li razmišljala o nekom drugom tipu objavljivanja tekstova svojih pjesama? Pišeš li štogod drugo?

Pa i ne toliko. Trenutno sam fokusirana na pjesme. Voljela bih svoje tekstove nekako objaviti. Nisam se još time pozabavila. Uglavnom nemam vremena.

Sudjelovala si i na Malört Förlag projektu, odnosno radila si soundtrack za kratku priču Jacquesa Cazottea. Jesi li sama birala autora? Sviđa li ti se uopće ovakav tip projekta?
 

[Smijeh.]Zapravo je to izdavački projekt moga polubrata. Oni su odlučili koju će knjigu tiskati, a ja sam morala uskočiti. Ipak, jako mi je zanimljiv spoj književnosti i glazbe. Otvara sasvim nov tip čitanja, kao i e-knjige. Nekako je više od same fizičke knjige.

Jesi li možda razmišljala o tome da napraviš soundtrack nekog većeg djela? Što bi izabrala?

Vjerojatno bih se odlučila za Moby Dick. To je moj najdraži roman. Doduše, bilo bi izrazito teško uglazbiti nešto toliko savršeno.

Nekoliko tvojih video spotova režirao je Ernst Marcus Stein, umjetnik koji inače djeluje u sklopu web stranice DIYchurch.org, radi s materijalima čija autorska prava ne posjeduje i zbog čega (se), kako kaže, ne može izlagati u javnosti niti mu je zakonski dozvoljeno da bude umjetnik. Zašto si baš njega odabrala za redatelja? Što ti se posebno sviđa u njegovom radu? Ili u takvom tipu umjetničke prakse?

[Smijeh.] On je nevjerojatna osoba! Sve što radi, radi na ovakav bizaran način. Jako ga cijenim, tu njegovu energiju!

Na youtubeu je prilično popularan neslužbeni video spot za tvoju pjesmu “Poisoned Candy" koji koristi snimke iz filma "Eden and After" Alaina Robbe-Grilleta. Jesi li možda naišla na taj video i jesi li gledala spomenuti film? Utječe li film na tvoju estetiku?

Nisam gledala film, ali sam vidjela video. Super mi je što se netko uopće toliko potrudio oko moje pjesme. U biti mi je bilo posebno simpatično što je video napravljen u mom stilu i jako je teško razlučiti je li riječ o mom ili fan videu. Odlično.

U video spotovima koje sama režiraš često koristiš found footage dokumentarne snimke. Što te konkretno privlači kod dokumentarizma?

Sve je već snimljeno. Ja volim reciklirati. Želim li, primjerice, stablo, mogu ga sama snimiti, ali je puno zabavnije napraviti kolaž od tuđih slika, izmijeniti originalan kontekst i dobiti nešto sasvim novo.

U pjesmi “In Real Life" kažeš: "Online I never feel alone. I never feel alive", a u pjesmi "Hotel Home”: “I’m never at home, so call on Skype“. Čini se da imaš prilično ambivalentan stav spram Interneta. Zašto je to tako česta tema?

[Smijeh.] Mislim da sam online više no što bih htjela. Nekad mi se teško odlučiti. Mislim, volim sve mogućnosti koje Internet otvara, ali je istovremeno i prilično usrano mjesto. Otprilike kao stvarnost. Internet je prevelik dio mog života i bilo bi čudno ne uklopiti ga u tekstove pjesama. Njima na neki način dokumentiram svoju stvarnost.

Budući da je kraj godine, možeš li nam otkriti neke albume koje si slušala ove godine i koji su ti se posebno svidjeli?

Gotovo da i ne slušam novu glazbu. Zapravo ne slušam albume. Ove godine slušala sam Graceland Paula Simona. Ne volim baš govoriti o sebi. Osjećam se jako čudno.


Zadnja izmjena: 01-02-2015 @ 14:18