Najbolji filmovi 2011. sa rodno zgodnom perspektivom

Ne mogu se oteti dojmu da je 2011. godina ili filmski bila slabija s jakim ženskim likovima ili su se jaki ženski likovi preselili u komedije pa ne dolaze dramaturški toliko do izražaja. Zanimljiva stvar je i da smo u 2011. dobili neke drugačije, nestereotipne i odlične muške likove što svakako pozdravljam.

Komedije na koje mislim su Bridesmaids (r. Paul Feig) koju smo vam već preporučili, Tamara Drewe (r. Stephen Frears) nastao prema stripu Posy Simmonds, baziran na moderniziranoj verziji romana Thomasa Hardyja, Cyrus (r. Jay Duplass, Mark Duplass) i Crazy, Stupid Love (r. Glenn Ficarra, John Requa) sa Emmom Stone, koja je glumila i u filmiću Easy A.

Tu su i crowd pleaseri Secretariat (r. Randall Wallace) - istinita nemoguća priča o Helen Bates "Penny" Chenery Tweedy koja je uzgojila i osvojila trostruku krunu sa konjem Secretariat 1973, događaj koji se do tada nije desio četvrt stoljeća. Jedini film na koji se feminističko srce može još više rastopiti je Made in Dagenham (r. Nigel Cole) - to je meni se čini uistinu prva visokobudžetna feministička komedija nastala prema istinitim događajima. Igrao ove godine i u Puli.

Od ozbiljnih, najozbiljnijih drama briljira Poetry (r. Chang-dong Lee), o kojem jednostavno nema smisla da išta govorim, to morate gledati, a daleko iza, ali ipak vrijedne spomena su The Tempest (r. Julie Taymor), gdje je u Shakespearovoj drami glavni lik prebačen iz muškarca u ženu koju glumi Helen Mirren i jedna mrvicu starija dramska priča sa mnoštvom ženskih likova Mother and Child (r. Rodrigo García).

Navodno su odlični i Martha Marcy May Marlene, We Need To Talk About Kevin, i The Help, ali nisam ih stigla pogledati, kao ni Melankoliju (a bome ni Certified Copy ni Tomboya koji je igrao na Human Rights FF-u).

Četiri filma koja sam pogledala i koja su me najviše oplemenila ove godine su:

What's In A Name kojeg smo Vam prikazali na ovogodišnjem Vox Feminae festivalu, te Tree of LifeBlue Valentine za koje svi već znate tako da nisam nešto originalna.

Oskarom nagrađen In a Better World pomeo me. Hvala boginji redateljici Susanne Bier na prijašnjim filmovima koje sam si redom gledala i na liku Antona kojeg glumi Mikael Persbrandt, a pogotovo na edukacijskom momentu kojeg bi valjda trebalo u svim školama puštati, a kada on svojim primjerom pokazuje klincima kako se nositi sa debilima.

Van rodnih tematskih odrednica guštala sam u filmovima Monsters, The Company Men, Thor, That's What I Am, How Do You Know, London Boulevard, pa čak i skoro me sram priznati u Love and Other Drugs.

Od starih filmova koje sam prvi put pogledala najviše sam se oduševila sa komedijama Say Anything... i Anchormen, te sa The Little Foxes iz 1941.

Najromantičniji film koji sam gledala mi je bio odličan triler The Next Three Days, a dva najveća psihopatska muška lika su mi bili Casey Affleck u The Killer Inside Me i Gosling u All Good Things, s tim da mi je taj potonji puno bolji film.

To vam je to, više sreće sa filmom u 2012!

Ja se nekako veselim Hysteriji, romantičnoj komediji o nastanku vibratora sa Maggie Gyllenhaal u glavnoj ulozi, My Week with Marilyn gdje Monroe utjelovljuje Michelle Williams, Carnage od Polanskog sa Jodie Foster i Kate Winslet te Cronenbergovoj opasnoj metodi: A Dangerous Method o Freudu i Jungu, sa Keirom Knightley u sredini.

Zadnja izmjena: 25-02-2014 @ 20:43