Daughter - nova britanska indie folk senzacija

Ćerce, dođi u Kroejšu!

Eto, taman kad pomislim kako ne može nitko nadjebati talent, koncentriranost i uvjerljivost Laure Marling, evo nam s Otoka još jedne indie folkerice na koju se vrijedi zalijepiti ove jeseni i zime.

Njeno ime je Elena Tonra, ima 21 godinu i odrasla je u tihom kvartu u sjevernom Londonu, slušajući stare vinile svog tate i rock ploče starijeg brata. Karijeru je počela svirajući sama u malim prostorima i knjižnicama, prateći sebe na gitari. Onda je u priču ušao njen glazbeni i životni partner Igor Haefeli koji se primio električne gitare, efekata, produkcije i tek je tada njena glazba dobila serioznost koju možete provjeriti na prvom EP-ju „His Young Heart“ i friškom „Wild Youth“ koji pod etiketom malog labela Communion izlazi 21. studenog.

Ovaj eksperimentalni, akustični indie folk u sebi ima taman toliko elektronike koliko je potrebno da se stihovi i glazba Daughter podignu na razinu imaginacije koja je zaobilazi banalnost i uzemljenost u jeftino svakodnevlje.

Minimalna gitaristička, klavirska i perkusionistička konstrukcija podsjeća me na arhitektonski minimalizam i nordijski dizajn. Zato se neću čuditi ako pored Britanije, Daughter budu jako slušani u skandinavskim zemljama. Sve je u ovoj priči podređeno Eleninom vokalu, na mjestima zvonkom, blagom i otopljenom poput snježnih nanosa na rubovima krova u proljeće, a na mjestima bezobrazno distanciranom, zlokobnom i neumoljivom.

Najbolje ih je slušati s kvalitetnim slušalicama na ušima i tako se dobrovoljno zaplesti u njihovu mrežu melankolije, odsutnosti i senzualnosti sljubljene s cinizmom.


Daughter - Love

Alijenacija novovjeka izbija na sve strane između harmi i stihova. Elena piše pjesme o ljubavi, partnerstvu, bivanju u Sebi unutar Dvoje, bliskosti i otuđenosti. Nije zato ni čudo da me na trenutke njena poetika podsjeća na Iana Curtisa i mitske Joy Divison.

 

„I Want You So Much, But I Hate Your Guts“, perverzno iskreni refren pjesme „Landfill“ s prvog EP-ja „His Young Hourt“ objavljenog ovog proljeća najbolje pokazuje gore rečeno.

I sve sam nekako bila pribrana pišući ovaj osvrt dok nisam čula, po meni, ključnu numeru EP-ja – naslovnu „Wild Youth“ gdje Elena tenzično, na granici recitala i spoken worda otpjeva stihove: „If You're Still Bleeding, You're The Lucky One, Cause Most Our Feelings, They're Dead.. Nemarna, divlja mladost troši vrijeme kao da ga ima napretek,

Padale su na Guardianu i usporedbe s Enyom u vokalnom smislu, no mene u nekim dionicama po motu navigavanja glasnicama Elena više vuče na kanadsku kantautoricu Feist.

U cijelu priču sjajno liježe i njezin modni stil koji je kombinacija 60-ih i minimalizma 2000-tih, „beatles“ frizura koja vas pogrešno može navesti na naivnost i romantiku kojih ovdje ima, ali su mudro zamiješani s oštrinom i brutalnošću.

Ovih dana Daughter na veliko novače nove poklonike svoje intimističke, experimantal folk mjuze i to po klubovima diljem Otoka. Nakon pohvalnih preporuka i recenzija u medijima poput Guardiana i Independenta njihov booking manager nema problema s popunjavanjem rubrika u svom kalendaru. U listopadu jedva da imaju i koji dan odmora, sviraju Oxford, Cambridge, Leeds, Leicester. Neću dalje nabrajati jer sumnjam da ćete baš ovih dana kupiti karte za Ryan Air i trčati za njima kao mahniti grupiji po Britaniji.

Ali zato uvijek možete kupiti jedan od njihova dva EP-ja na internetu ili ih naprosto slušati preko njihovog bandcampa ili MySpace-a. I nadati se da će ih netko mudar dovesti u mali pogon Tvornice ili neku od zagrebačkih manjih dvorana.

Zato je moja poruka na koncu: Elena, „ćerce“ come and visit Croatia!

Zadnja izmjena: 25-02-2014 @ 18:56